Sahrana Dušana-Dude Ivkovića okupila je na Novom groblju nekadašnju košarkašku Jugoslaviju, ali ne samo nju. Kovčeg sa Dudinim telom izneli su njegovi nekadašnji igrači Danilović, Paspalj, Radja, Kićanović, Divac, Zdovc i Željko Obradović. U povorci do porodične grobnice išli su i Dejan Bodiroga, Dragan Tarlać, Saša Obradović, Dejan Tomašević Milenko Tepić, Zoran Savić, Nenad Krstić, Stefan Marković, Zoran Radović, Nebojša Ilić, Branko Banjanin…Nekoga sigurno nisam video. Igrači svih generacija koje je Duda tokom duge i sjajne karijere trenirao.
Na neki način ujedinio je košarkašku ex-Jugoslaviju. Uz Zdovca je iz Slovenije došao Raša Nesterović, iz Makedonije je stigao Pero Antić, iz Crne Gore Žarko Đurišić i Vesko Barović… Iz Moskve su došli Dimitris Itudis, Sergej Panov, Sergej Tarakanov i Sergej Kušćenko, iz Atine je stigao Vasilis Spanulis, grčka državna TV poslala je je ekipu, svi Dudini klubovi poslali su vence…
Da je mogao, Duda bi za tajmaut imao više sjajnih petorki. Oni kojima je pomogao nisu ga zaboravili, došli su da ga isprate na put bez povratka uz još jedno veliko “hvala”. Svima je pomogao da postanu bolji igrači, da osvoje trofeje, da potpišu dobre ugovore. Bio je od ljudi koji su hteli i umeli da pomognu. Ispraćen je kako je zaslužio-sa poštovanjem i zahvalnošću za sve što je učinio za srpsku i jugoslovensku košarku.
Kada je pogrebna kolona krenula jato golubova vinulo se u nebo. Duda je bio strastveni golubar, višestruki prvak Srbije ali njegovi najbolji “visokoletači” bili su njegovi košarkaši, sposobni da se snagom talenta, uz njegovu trenersku ruku, vinu do najvećih visina.
Photo: MN press