Proslavljeni košarkaški trener Bata Đorđević najpoznatiji je po titulu šampiona one stare Jugoslavije sa Crvenom zvezdom. Bila je to generacija Moke, Kaponje, Ducija Simonovića…
– I bez stranaca – dodaje važnu stavku Bata, osnivač brojnih košarkaških kampova i otac Saše Đorđevića.
Naša tema je Duda Ivković.
– Naša tema je jako tužna. To je jedna velika tragedija našeg sporta. Porodice Ivković i nas svih. Mi smo bili jedna velika porodica, to Sportsko društvo Radnički. Bili smo kao braća i sestre. I iz te porodice neprestano nam odlaze dragi ljudi. Pre Dude je otišao Bora Cenić… Duda nas je sve iznenadio svojim odlaskom. Čovek ostaje bez reči.
Bio si svedok rađanja košarkaške romantike na beogradskom Crvenom krstu u timu Radničkog, i svojevrstan svedok košarkaškog rađanja Dude Ivkovića. Kako su izgledali njegovi počeci, pionirski košarkaški koraci?
– Duda je bio pet-šest godina mlađi od mene. Ja sam došao u Radnički 1954. Duda je igrao košarku, ali je ubrzo preuzeo da trenira juniorski tim Radničkog, i sa njima je napravio fantastičan rezultat. Osvojio je državno prvenstvo Jugoslavije, To je bila jedna sjajna generacija iz koje su kasnije neki prešli i u prvi tim. Mi smo bili klub u kome se ceo dan igrala košarka, provodili smo sve vreme na terenu. Družili smo se sa našim ženskim košarkaškim timom, ali i sa svim ostalim fantastičnim klubovima, poput rvačkog, bokserskog, atletskog, šahovskog… Radnički je bio mesto u kome se mnogo lepo živelo. Tamo su se događali i razni kulturni događaji, a mi smo tome prisustvovali, ili učestvovali. Duda i njegov pokojni brat Piva su živeli preko puta, i bili su tu u svakom trenutku. Piva je bio moj drugar iz generacije, zajedno smo igrali košarku. To je generacija Nece Đurića, Pljake, Sakija Prelevića, posle su se priključili Miško Čermak, Ražnjatović i drugi.
Moram da te pitam nešto kao iskusnog košarkaškog trenera. Veliki Aca Nikolić je govorio da je sve vreme učio od svojih igrača. Čini mi se da je i Duda to radio. Učio je i od igrača, i od drugih trenera, i mislim da Duda iz 2010. nije onaj isti iz 1980?
– U svakom slučaju to je tačna konstatacija. Međutim, nikad ne treba zaboraviti da smo mi imali izuzetne učitelje. Imali smo jednog Boru Cenića, pa Vladana Markovića, i izuzetnog Ranka Žeravicu. Upravo je Ranko strahovito mnogo pomogao pokojnom Dudi, kad je odlazio iz Partizana predložio je da baš Duda preuzme taj tim. I te godine sa Dudom Ivkovićem osvojio je Partizan sve što se u tadašnjoj Jugoslaviji osvojiti moglo. Tada je Duda krenuo u jednu fantastičnu karijeru. Pokazao je ozbiljnost i znanje, bio je već tada neverovatan potencijal. On je bio čovek koji je imao stav i stil. Druželjubiv, plenio je u svakom trenutku. Sa njim si mogao da razgovaraš o mnogim temama, i ogromna je tuga što je iz naše košarke otišao jedan takav čovek. A da napominjem šta je postigao sa ostalim klubovima, ili sa nacionalnim timom! Duda je bio čovek koji je učio košarku, koji je znao od koga da je uči, i znao je kako da prenese svoje znanje. Dalje, on se bavio školovanjem i usavršavanjem igračkog kadra, a kasnije se bavio školovanjem i usavršavanjem trenera. Dakle, bio je jedna svestrana košarkaška ličnost koji je sve svoje znanje nesebično delio. A od toga su ogromnu korist imali jugoslovenska, kasnije srpska, evropska i svetska košarka.
Meni je prva asocijacija na pomen Dude Ivkovića da je bio Krstaš. I ti si Krstaš, i Dudin brat Piva je bio Krstaš, Ranko Žeravica takođe, on je čak dugo spavao na strunjačama u onoj maloj dvorani Radničkog…
– Radnički je dao najviše košarkaških trenera u istoriji jugoslovenske košarke! I to vrhunskih trenera sa vrhunskim rezultatima.
Kakva je to magija koja je privačila ljude na one betonske tribine na stadionu Radničkog, u onu kafanu u kojoj je bila kuglana i gde se održavala tombola od koje je živelo celo sportsko društvo?
– Radnički je bio krstaški klub, ali mi smo bili usko vezani i sa Beogradskim dramskim pozorištem, sa odbojkaškim klubom Železničar sa kojim smo delili teren. Mi smo bili ljudi koji su sve svoje slobodno vreme provodili na Radničkom. Tako su se među nama stvarali odnosi i sve posle toga. Sve do brakova, kojih je takođe bilo.
To je danas nezamislivo.
– Da, nezamislivo je jer je drugo vreme, interesovanja su drugačija. Nas je najviše interesovala, da tako kažem – fizička aktivnost. Kao pojam koji je širi i od košarke, i od samog sporta. Želeli smo da budemo stalno aktivni, i to smo postizali ne samo kroz trenažni proces, nego i kroz druženje.
Imaš li neki predlog da se nešto u ovom gradu nazove po imenu Dušana Dude Ivkovića?
– Siguran sam da će biti mnogo predloga. Duda je zaslužio da se po njemu nešto zove. Mi sada na Radničkom pravimo sportske objekte, i on je učestvovao u tome, i to strahovito mnogo. Ti objekti sigurno mogu da nose njegovo ime. To je, mislim, samo jedan od predloga. Duda je već za vreme svog košarkaškog “vojevanja” dobio ogromna priznanja, i sve je to zaslužio. Velika je tuga i žalost što je otišao, ja se ježim dok pričam o njemu. A do juče sam ga viđao i pričao sa njim… Otišao je jedan doajen u razvoju naše košarke, i sporta uopšte, čija uloga u svemu tome je bila fantastična. Neverovatno drag čovek! Ubeđen sam da bi trebao da se vrati model rada iz njegovog i našeg vremena. A taj model je: struka, struka i samo struka!
Photo: Twitter