Početna DOMAĆA KOŠARKASretenović – prijatelj i zvezda iz senke

Sretenović – prijatelj i zvezda iz senke

41 pregleda

Kad ti prijatelj iznenada ode kao da ti se cela vasiona sručila na glavu. Baš tako se osećam otkad sam čuo da je preminuo moj dragi drugar Zorane Sreta Sretenović. Ne mogu reći da sam baš svaki dan bio sa  njim u društvu, ali se mogu pohvaliti da smo se uvek srdačno pozdravili, da smo imali nešto što smo samo nas dvojica razumeli i znali, i da je među nama odavno bio izbrisan odnos košarkaš-novinar. Mi smo jednostavno bili prijatelji.

A Sreta, onakav kakav je bio, imao je prijatelja bezbroj. Svuda po svetu, niko nije mogao biti čak ni ravnodušan prema njemu, svi su ga mogli samo voleti kao dobrog, skromnog, lepo vaspitanog i u svakom pogledu sjajnog čoveka.

Igraćki, pripadao je školi šezdesetih godina prošlog veka, kad su plejmejkeri čuvali loptu kao u sefu, kad su “telefonirali” gde će dodati, ali ta njihova dodavanja niko nije mogao sprečiti. Tako ni Sretina. Čini mi se da je začetnik tog trenda bio pokojni Saki Prelević u beogradskom Radničkom, kasnije je tako igrao već pomalo zaboravljeni Miroslav Todosić u Crvenoj zvezdi, pa Mihajlo Cvrca Manović koji je u juniorskim godinama prešao iz Radničkog u Jugoplastiku… Baš ovog poslednjeg, Cvrcu Manovića, u ekipi “žutih” nasledio je Sretenović.

Rođen je u Beogradu 5. avgusta 1964. Košarkaški je školovan u Crvenoj zvezdi i san mu je bio da zaigra u prvom timu kluba s Malog Kalemegdana. San je ispunio 1985. kada mu je šansu pružio Ranko Žeravica. Ipak, sportska i životna sudbina nisu mu dozvolile da ostavi dublji trag u Zvezdi. Bio je prinuđen da ode…

– Zvezda je rana koja me peče. Razočaranje. U dva navrata nisam uspeo da napravim karijeru u klubu u kojem sam počeo. Kao beogradsko dete, i ja sam imao svoje idole, klub za koji navijam, u mašti sam zamišljao kako igram za klub koji volim. Želja da obučem crveno-beli dres ostvarila mi se 1985. godine kod Ranka Žeravice, igrao sam u plej-ofu protiv Cibone. Ljudi iz uprave su mi govorili bajke, hvalospeve, niko nije bio srećniji od mene što sam blizu prvog ugovora. Međutim, dolaskom Vlada Đurovića, na sastanak na Kalemegdan sam otišao opušteno jer sam bio ubeđen da ostajem, a onda je on rekao da ima dosta igrača na mojoj poziciji pleja, što sam doživeo kao krah, i ne sećam se kako sam se vratio kući, poljuljan i uzdrman – govorio je Sretenović svojevremeno.

Na poziv Božidara Maljkovića, kao otpisan u voljenom klubu, otišao je u Split. Sa “žutima” i generacijom u kojoj su igrali Toni Kukoč, Zoran Savić, Dino Rađa, osvojio je tri titule klupskog šampiona Evrope i četiri naslova prvaka tadašnje Jugoslavije, u najjačoj ligi u Evropi.

Ostaće zapamćen po dostignuću iz 1991, kada je splitski klub osvojio treću i poslednju evropsku krunu. U finalu u Parizu protiv Barselone, na terenu je proveo svih 40 minuta!

Međutim, bilo je to vreme kada je tadašnja država pucala po šavovima. Kao Srbin, Sretenović nije bio neposredno ugrožen u Splitu, ali je bilo jasno da mora da napusti Hrvatsku. Ruku mu je pružio Dino Rađa, tada igrač rimskog Mesađera.

– Imao sam problema da izađem iz Splita jer je takva situacija bila da nisam to mogao da učinim bez dozvole i papira, ali klub mi je maksimalno pomogao. Rat je počeo, a ja sam se preko Rijeke i Trsta obreo u Rimu kod Rađe. Nikada nisam imao problema kao Srbin u Splitu iako je rat bio na pragu, mi igrači srpske nacionalnosti pričali smo između sebe kako ćemo i šta ćemo, ali niko nije mogao da se požali na tretman – govorio je Sretenović.

Bio je klasičan plejmejker, ona vrsta koja u modernoj košarci polako nestaje. Uvek u službi tima, individualni učinak je stavljao ispod interesa ekipe. On je asistirao, ostali su pogađali, mada je i legendarni Sreta probacivao loptu kod obruč kada se lomilo. I to bezbroj puta.

Činio je to kao jedan od košarkaša koji su igrali za oba beogradska velikana (Sa Partizanom osvojio Kup 1994, pre nego što će preko Borovice da se vrati u Zvezdu), ali i u reprezentaciji. Osvojio je dva evropska zlata, 1991. u Rimu (poslednje takmičenje sa hrvatskim igračima u timu) i 1995, ono nezaboravno u Atini, posle povratka Jugoslavije na svetsku košarkašku scenu.

Trenerskim pozivom počeo je da se bavi u podgoričkoj Budućnosti. Bio je asistent Željka Lukajića u Hemofarmu, vodio je Železničar iz Inđije, Igokeu, a potom i poljske klubove Polifarmu iz Gdanjska sa kojom je osvojio Kup, Košalin i Stal Ostrov.

Intervju, Aleksandar Ostojić i Zoran Sretenović

Otišao je sa samo 58 godina. Izgubila je košarka, izgubila je Srbija, ma ceo ovaj region je izgubio sjajnog čoveka. Izgubio sam prijatelja. Još jedan kontakt u telefonskom imeniku koji zauvek brišem. Dokle više?

Photo: Privatna arhiva, Twitter

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar