Početna EUROLEAGUEBožidar Manojlović: Treća sreća juniora Mege     

Božidar Manojlović: Treća sreća juniora Mege     

od Božidar Manojlovic
15 pregleda

Lako je reći to čuveno treća-sreća. Treba da znaš nešto, da vrediš, da se mnogo trudiš, da radiš i da sve to pokažeš pa tek onda da ta poznata uzrečica dobije neki smisao. Juniori Mege, kluba koji je već godinama poznat po radu sa mladima, već su bili u finalima juniorskih Evroliga. 2017. i 2019. ali neki drugi su bili bolji. Ove, 2022. godine, u našoj zemlji, u našem gradu, nije bilo dileme ko je najbolji. Bez poraza na finalnom turniru, ubedljivom, kvalitetnom igrom, ostavili su iza sebe mnogo veće i bogatije klubove i postali juniorski prvaci Evrope. Veliki uspeh kao putokaz u kom pravcu treba da idu ti mladići, njihovi treneri ali i putokaz svima drugima koji bi da ponove ono što su momci iz Mege uspeli.

Da bi našim cenjenim čitaocima približili juniorsku košarku i ovaj veliki uspeh Mege, zamolili smo trenera ekipe Dragoljuba Avramovića da nam približi taj put Mege ka evropskom tronu:

– Kao i svake godine, u okviru Evrolige za dečake do 18 godina organizuje se turnir koji prati seniorsku Evroligu  – objašanja za Koš magazin trener Avramović. – Svake godine se prave četiri turnira tokom sezone. Ove godine je jedan turnir bio u Grčkoj, u Patriji, drugi u Italiji, u Varezeu, treći u Ljubljani i četvrti u Beogradu. Mi smo prethodni put bili na F4 sa generacijom 2003-04, imali smo dve pobede ali smo od Barselone izgubili bukvalno na jednu loptu. Realno, uprkos našoj dobroj igri, mi poslednjih godina imamo problem sa fizičkom snagom, sa atletizmom. I to je tako godinama. Iako smo pravili ali i dovodili odlične igrače, nismo imali dužinu klupe koje su imale te ekipe protiv kojih smo igrali. I ove godine smo nastupili na tom kvalifikacionom turniru, i bili peti, ali smo bili nekompletni. Dobili smo vajld kard za ovaj završni turnir i kada smo saznali imena protivnika baš je bilo za neverovati, kako jake protivnike smo dobili. Insep, Real i Makabi. Ne može teže! Spremali smo se baš dobro za tu prvu utakmicu protiv Insepa jer nam je bilo važno da dobro započnemo turnir. U međuvremenu nam je u tim došao Andrija Jelavić iz Cedevite, koji ima 210 centimetara. Došao nam je dečko iz Slovačke Timoti Malovec od 203. Takođe, imali smo afričkog igrača pozajmljenog iz Španije Basala Bagajoka. Svu trojcu nisam nešto posebno poznavao, gledao sam neke njihove igre ali su se ispostavili kao prava rešenja. Nismo hteli nešto posebno da opterećujemo igrače sa pojedinostima pred prvu utakmicu, već da maksimalno uprostimo košarku i spremimo se što bolje. Videli smo da imaju problem sa šutem za tri poena, ali da su izrazito atletska ekipa i da ne vredi da se jurimo s njima po terenu. I tu prvu utakmicu smo odigrali vrlo pametno, školski rekao bih. Kako je utakmica odmicala, imali smo sve veće samopouzdanje i odigrali smo svih 40 minuta sa sjajnom koncentracijom, što je baš uspeh u tom godištu. Utakmicu smo igrali u devet sati ujutro, a sledeću protiv Reala u 11. Pošto mi u klubu imamo takav raspored da pre podne radimo individualnu tehniku igrača, a popodne kolektivnu igru, taktiku, pripremu i slično, onda smo u pripremi ovog turnira obrnuli taj redosled, da bi se igrači navikli, pa smo ujutro radili kolektivnu košarku. I to se pokazalo kao dobra odluka.

Dragoljub Avramović, trener juniora Mege

Sledeći je bio Real. Šampionska ekipa u svakom uzrastu?

– Real je jedna od najdominatnijih ekipa u mlađim kategorijama već godinama. Uz Barselonu i francuske ekipe. Real je skup igrača iz celog sveta. Imaju momke iz Južne Amerike, Afrike, Estonije, Francuske, Slovenca… mnogo ozbiljna ekipa. U utakmicu smo ušli možda ne bojažljivo, ali svakako sa velikim respektom. I to se videlo. Bilo je 30:16 zanjih. Ali, moji igrači su polako počeli da shvataju da ti momci iz Reala nisu nikakvi vanzemaljci, već igrači poput njih. Neko je viši, neko jači, ali s njima može da se igra. Košarkaški smo po individualnoj obuci možda i ispred njih. Brzo smo ih stigli, ušli muški u drugom poluvremenu, ušli smo žestoko u duele s njima i pobedom napravili veliko iznenađenje za sve. Znali smo već tada da smo ušli u finale, ali smo želeli da odigramo kako treba i protiv Makabija, mada smo odmarali četiri igrača. Momci koji su bili na parketu su odigrali maksimalno i dobili smo i tu treću utakmicu.

I onda finale, treće po redu u poslednjih par godina, ovog puta protiv ekipe sastavljene sa raznih strana Next Generation koju je predvodio legenda Vasilis Spanulis?

– Finale kao i svako finale. Ko ima više energije, ko ima više želje, više snage, koncentracije, mudrosti, a zašto ne reći i ko ima više odvažnosti i drskosti taj pobeđuje. Naši igrači su to sve odradili kako treba. Iako smo gubili u prvom poluvremenu, ta utakmica je lagano dobijena. Svaka čast toj ekipi, svaka čast njihovom treneru, velikom Spanulisu, ali prosto – bolji smo od njih i zasluženo smo slavili. Imali smo tu glad u očima koja je često i presudna.

Aleksa Milenković (Mega)

Ovo je treće finale Evrolige koje Mega igra. Šta je to što razlikuje ovu ekupu ili ovaj momenat pa je sad osvojena Evroliga?

– Mi smo i tada imali jako dobre ekipe kao i sada. Ipak, sada smo imali najboljeg igrača u Evropi u 2004. godištu Nikolu Đurišića, koji je i ovaj turnir odigrao odlično iako je bio nekoliko meseci u autu zbog povrede. Bio je daleko od sto odsto spremnosti, ali je stisnuo zube i odigrao turnir sa kreacijom, lucidnošću, sa svim kvalitetom koji on ima u sebi. Onda, imali smo i već pomenutog Bakajoka, koji nam je dao u reketu to što ranijih godina nismo imali. A ovi ostali momci su dali 150  odsto svojih mogućnosti, i sve se poklopilo ove godine da ostavrimo cilj koji smo dugo čekali. Možda je moglo da se desi i ranije, recimo 2019. kada je trener bio Branko Milisavljević Zeka, ali mislim da je to jedan proces i ovaj sistem koji neguje Mega je pravi i daje rezultate.

Šta su vam rekli ljudi iz kluba nakon velikog uspeha, šta ste vi rekli igračima?

– U jednom trenutku te obuzme neko igračko ludilo, a imaš i neku dozu određenog trenerskog ludila. Neposredno posle utakmice su bila pomešana osećanja. Neću da kažem da je bilo neverice, ali ono – „da li je moguće da smo prvaci Evrope“? Teško je opisati taj osećaj. Svi u klubu su presrećni zbog toga, igrači verovatno još nisu svesni težine turnira koji su osvojili. Atmosfera na tribinama je bila sjajna. Čak i kad smo gubili sa 12 razlike nisam nijednog trenutka pomišljao da možemo da izgubimo. Neki momci nikada nisu igrali pred toliko ljudi. Velika satisfakcija za sve nas. Što se mene kao trenera tiče, pravo da vam kažem, došao sam kući, spremio deci večeru i sutradan sam se već okrenuo novim izazovima. Bilo, prošlo, idemo dalje.

Nikola Đurišić, MVP finala

Kako sačuvati ovu ekipu, da li je to uopšte moguće?

– I Zvezda i Partizan imaju neke svoje filijale, mi imamo sportsko-tehničku saradnju sa OKK Beogradom. I naši igrači  koji su pokazali neki kvalitet, želju, znanje, oni prelaze u OKK Beograd, koji je nama neki međukorak između juniorske ekipe i seniora Mege. Oni koji su 2005. godište ostaju i dalje ovde, a par igrača iz ove ekipe će igrati seniorsku košarku u KLS i probaće da traže svoje mesto pod suncem. Tako da ova ekipa neće više nikada igrati zajedno, osim ako se ne budu negde spojili kao seniori, što je prilično neverovatno.

Pominjemo Djurišića, koga sad već svi znaju, Kome još predviđate lepu budućnost?

– Ima ih naravno. Možda treba spomenuti Mušickog, Đulovića i Markovića iz 2005. godišta. Svi su jako, jako talentovani. Tu su  dakle Djurišić 2004, onda momak iz Slovačke Malovec, koji je reprezentativac svoje zemlje, a što se tiče Jelavića interesantno je da je to momak koji košarku trenira tek tri i po godine. On je visok 210. Pre je trenirao fudbal, a obzirom da tako malo vremena trenira košarku, a tako dobro igra, verujem da će i on imati sjajnu karijeru.

Photo: Euroleague, Twitter

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar