Ona je budućnost srpske košarke. Bogami, već i njena sadašnjost. Jedna je od mlađih u reprezentaciji, a već sa dosta iskustva. Posle smene generacija u našoj najboljoj selekciji ona je jedna od onih koje će nositi tim Srbije. To je svojim igrama, sportskom drskošću na terenu, sjajnim šutem i pokazala na upravo završenom Svetskom prvenstvu u Australiji.
Kao mala je otišla da živi u Portugalu, gde je kasnije i igrala košarku. Mogla je da igra i za njihovu nacionalnu selekciju jer su je uporno zvali, ali kada je čula prve taktove naše himne znala je za koga želi da igra. I nije pogrešila. A mi smo dobili Jovanu Nogić, jednu od najtalentovanijih igračica u Evropi. Posle portugalske Benfike, otišla je na studije u Ameriku, na Univerzitet Providens, i tamo uporedo igrala košarku i usavršavala se. Vratila se u Evropu i nastanila u Španiji u kojoj igra već par sezona. Prošle godine u ekipi Kampus Promete, ove u Avenidi iz Salamankem velikom timu, učesniku poslednjeg fajnal fora. Više nego zasluženo. Ali, ono što je do skoro bilo najaktuelnije u njenom životu je Svetsko prvenstvo u Australiji:
– Utisci se još nisu slegli – kaže za Koš magazin Jovana Nogić. – Nekako nisam imala vremena da dodjem sebi, da vidim šta smo mi to učinili u Australiji. Mislim da je to veliki uspeh jer smo mlad tim, imamo mnogo mladih i novih igračica. Baš zbog toga dugo smo radili ovog leta, pre svega mi mlađe, da se dobro upoznamo i na terenu i van njega. I posle, kad su došle starije igračice, mnogo su nam pomogle kako na terenu, tako i van njega. Velika pomoć je bila i od strane celog stručnog štaba i selektorke. Zadovoljna sam pre svega šansom koju mi dala Marina Maljković. A i timski sam zadovoljna celokupnim našim nastupom. Imale smo tu nesreću, ili sreću da u žrebu dobijemo Ameriku kao protivnika, ali to je bilo ogromno iskustvo za nas. Biti među šest najboljih ekipa na svetu je velika čast i to nam je ogromna motivacija za dalji rad, da vidimo da li možemo da dostignemo one uspehe koje su imale naše prethodnice u reprezentaciji.
Govorimo o smeni generacija, ali nije nimalo lako kad neki tim ostane bez tri najbolje igračice (Sonja, Jelena, Ana), a potom i četvrta se povredi (Crvendakić), a čeka te najjače svetsko takmičenje?
– Jeste. Znale smo da je prošlo takmičenje bilo poslednje za Sonju, Jelenu i Dajanu, i znale smo da ostajemo mi mlađi i da se moramo spremiti za tu novu šansu i ulogu koja će nam biti poverena. Aleksandrina povreda nas je zatekla, došla je u poslednjem trenutku, ali mislim da smo svim onim što smo uradile tokom leta, tolikim teškim i dobrim radom, učinili da nam Aleksandrino i Anino odsustvo što manje nedostaje. Naravno, zna se koliko bi nam značilo da su one bile tu ali eto, dale smo sve od sebe da se njihovo odsustvo što manje oseti. Mi mlade smo dobile šansu i mislim da smo tu šansu iskoristile.
Mlade, nove u timu pa odmah na najjače takmičenje. A tamo sjajne reprezentacije, najbolje igračice sveta na jednom mestu, ogromne hale, mnogo publike. Da li je bilo malo treme, straha?
– Glupo bi bilo da kažem da nije, jer smo eto izgubile prvu utakmicu od Kanade. Možda je zaista sve to uticalo psihički na mene jer nikad nisam igrla u tolikoj hali i pred toliko publike. I toliko dobrih reprezentacija na jednom mestu, a skoro svaka ima u svojim redovima one koje igraju u WNBA. Jedva sam čekala da dođe neko veliko takmičenje za mene, i desilo se da to bude baš Svetsko prvenstvo. A kad je prošla ta prvobitna trema došla sam sebi, vratila sam svoju igru, opustila se i konačno uspela da odigram onako kako znam i umem.
I to naročito protiv velikih ekipa, protiv Francuske, a zatim i Amerike gde si pokazala sav svoj raskošan talenat?
– Hvala na tim komplimentima. Trebala mi je neka utakmica da probijem led. Posle prve te utakmice, gde nisam dobro odigrala, već na drugoj sam se osećala mnogo bolje i uz pomoć saigračica koje veruju u mene, kao i uz poverenje selektorke, uspelo mi je da dođem sebi i da odigram najbolje što mogu. Može to još bolje, naravno ali sam zadovoljna.

Zanima me tvoj utisak oko tih neprikosnovenih Amerikanki, kojima godinama ne može niko ništa?
– Amerika je vrlo velika zemlja, imaju mnogo veći izbor igračica. Najjača liga na svetu. Kod nas bi liga morala da bude jača, ali da ne pričam ja o tome pošto nisam stručnjak. Vidimo koliko ima naših sjajnih igračica, ali sve igraju napolju. Amerikanke su više, jače, sve igraju u WNBA. Imaju MVP finala WNBA, MVP lige, od prve do poslednje igračice su izvanredne, jednostavno kvalitetnije su.
A Loren Džeskon, legenda australijske, WNBA i svetske košarke, koja je u veteranskim godinama došla da pomogne svojoj reprezentaciji da osvoji medalju?
– Velika je čast bila igrati protiv takve zvezde. Ona je legenda celokupne ženske košarke. Žena ima 41 godinu. Kako igra, kako trči, to je neverovatno. Ona mi je baš motivacija kad je gledam, da kažem – ako ona može tako, onda ću i ja moći. Ne kažem da će tako biti, ali ona je zaista motivacija svima nama da nastavimo da još više radimo i napredujemo. Velika, velika čast je bila igrati protiv Loren na njenom poslednjem takmičenju u karijeri.
Reprezentaciju sada očekuju kvalifikacije za Evropsko prvenstvo?
– Tako je. U novembru i u februaru su te kvalifikacije i sledeće godine, mislim u junu je Evropsko u Izraelu i u Sloveniji. Nadam se najboljem. Imamo velika očekivanja. Naše prethodnice koje su činile tu našu slavnu reprezentaciju su toliko mnogo učinile upravo na evropskim prvenstvima, da eto mi imamo veliku želju da bar delimično budemo uspešne kao one. Nastavljamo da radimo, imaćemo još godinu dana rada i u našim klubovima, a posle i u reprezntaciji, i svesne smo da s takvim radom možemo nešto da postignemo. Da ne obećavam mnogo, ali očekivanja postoje. Sigurna sam da stručni štab ima već plan za sve to, i kako da se što bolje spremimo za to takmičenje.
Što se tvoje klupske sezone tiče, ostala si u Španiji, samo si prešla u veći klub?
– Tako je. Prešla sam u Avenidu, oni su evroligaški klub. Sa mnom u ekipi je Aleksandra Crvendakić, što je sjajno jer ćemo tako moći da se uigramo i stvorimo još bolju konekciju za reprezantaciju. Želja mi je da nastavim da radim, da individualno napredujem. Želim naravno da osvojimo što više možemo trofeja i u Španiji, i u Evropi. Avenida je klub sa velikom istorijom, višestruki prvaci Španije, imamo odličnog trenera, bio je trener godine u Evroligi. Biće to značajna godina za moj napredak. Klub je vrhunski organizovan, učesnik fajnal fora. Tek sam došla u Salamanku pa nisam još stigla da idem malo po gradu, ali obzirom da sam već četiri godine u Španiji, kada sam ranije ovde gostovala sa bivšim ekipama obilazila sam grad. Prelepa je Salamanka, mali je grad, nema mnogo stanovnika, lepo s živi, zadovoljna sam.
Ženska reprezentacija ima svoje verne pratioce, pa ako želiš da im ispred vas mlađih reprezentativki nešto poručiš, izvoli.
– Pre svega da im se zahvalim na velikoj podršci koju nam pružaju. Neću ništa sad da obećavam ali da im poručim da od nas mlađih mogu da očekuju borbenost, požrtvovanost i da ćemo da damo sve od sebe da nastavimo sa uspesima koje je reprezentacija imala i do sada.

Photo: FIBA