Na današnji dan, 1. januara 1949, rođen je jedan od najboljih košarkaša Jugoslavije, čuveni Ljubodrag Duci Simonović. Tim povodom objavljujemo delove intervjua koji je dao Politici, odnosno novinarki Nini Savčić, pre oko osam godina.
***
Kakvo Vam je bilo detinjstvo?
– Moj otac bio je predratni komunista-informbirovac. Imao je frizerski salon. Živeli smo u malom memljivom magacinu iza frizerskog salona, bez vode i kanalizacije. Otac je bio pod stalnom prismotrom. Niko nam nije dolazio „u goste“. Sa nama je živela baba Ana, koja je bila Nemica, i čiji je sin poginuo na samom početku rata na Istočnom frontu kao nemački vojnik. Imao je 17 godina. To je bila najveća tragedija u našoj porodici. Baba nije mogla da podnese smrt sina i želela je da umre – verujući da će se ponovo sresti sa sinom na nebu. Umrla je u 56. godini. Izgledala je kao starica od 90 godina. Ono što je najviše obeležilo moju mladost, bilo je stratište na kojem su Nemci streljali hiljade žitelja Kraljeva i okolnih mesta, kao i Muzej u parku u kojem su se nalazile stravične fotografije iz bratoubilačkog rata. Zapomaganje majki na pomenima delovalo je na mene tako da sam stekao osećanje krivice što sam živ… To me i danas proganja.
U kakvoj ste kućnoj atmosferi odrasli? Sa pet godina ste naučili da igrate šah, imali ste porodični orkestar…
– Šah je bio samo jedan od načina na koji je otac nastojao da razvije moje stvaralačko biće. Moji roditelji insistirali su na „klasičnom obrazovanju“ koje podrazumeva harmoničan razvoj celovite ličnosti. Zavoleti knjigu, pogotovo poeziju, svirati bar jedan instrument, naučiti jezike, razviti um, razviti telo oplemenjujućim telesnim vežbama, raditi od malena i pomagati roditeljima… To nisu bila apstraktna pedagoška načela, već način života mojih roditelja. Pored postojanja kućnog orkestra, u kojem sam svirao prvu violinu, u našoj kući održavale su se večeri poezije na kojima je moj otac recitovao na izvornom jeziku Ljermontova, Puškina, Majakovskog, Jesenjina, Apolinera… Inače, otac je dvadeset godina bio najbolji šahista kraljevačke „Sloge“. Pored toga, odlično je igrao bridž. Sećam se da su neki od viđenijih jugoslovenskih šahista dolazili kod njega da uče bridž – koji je nekada bio relaksirajuća igra za šahiste. Ono što je najviše uticalo na razvoj moje stvaralačke ličnosti bilo je to, što me je otac poljubio kada sam pokušao da mu pomognem. U nastojanju da „zaslužim“ očevu blagonaklonost trudio sam se da dođem do neke „dobre ideje“ i oduševim oca. To je ono što je ostalo u dubini mog bića i što će živeti u meni do kraja života.
Kako ste tada videli sebe u budućnosti?
– Nisam maštao o budućnosti. Želja da pomognem roditeljima prikovala me je za realnost u kojoj smo živeli. Prve pare zaradio sam sa šest godina i majka je uramila taj novac. Ideja da čovek treba da živi od svoga rada bila je okosnica života mojih roditelja. Otac je bio siroče i od malena se borio da preživi, a majka je od svoje devete godine radila 12 sati dnevno u frizerskom salonu u Subotici. Od neprekidnog stajanja dobila je proširene vene. Noge su joj bile otečene i koristila je pijavice da smanji otok.
Da li ste, uprkos nevoljama, imali srećno detinjstvo?
– Imao sam srećno detinjstvo jer sam imao roditelje koji su me voleli. Što se tiče pitanja o sreći, sa njim sam se susreo kada sam bio u drugom razredu osnovne škole. Naime, odlazio sam sa svojim drugovima na sahrane da jedemo žito. Da je majka to znala odrala bi me od batina. Desilo se, tako, da je umro mladi vatrogasac. Roditelji su ga sahranili. To me je toliko potreslo da više nisam odlazio na groblje. Ali, počelo je da me proganja pitanje: da li čovek može da umre srećan? Imali smo bogatu kućnu biblioteku i nastojao sam da u „poslednjim rečima“ velikih pisaca pronađem odgovor. Uzalud. Prošle su mnoge godine dok nisam došao do odgovora…
Kakav je bio odnos vaših roditelja prema sportu?
– Moj otac nije odlazio na utakmice niti je bio „navijač“. O sportu se nikada nije razgovaralo. Kada se radi o šahu, on za mog oca nije bio „sport“, već umna delatnost. Govorio je da nije važno pobediti, već odigrati dobar potez. Savetovao me je da kada igram šah sa svojim drugovima dozvolim da vrate potez kada naprave ozbiljan previd. Poslušao sam ga, i to me je umalo koštalo osvajanja prvog mest na prvenstvu škole.
Ipak ste počeli da igrate košarku… Da li ste imali podršku roditelja?
– Roditelji su me podržali jer su videli da sam zavoleo košarku. Moj otac nije bio samo frizer, već je savladao i krojački zanat – bio je abadžija. Počeo je da mi šije gaćice od satena sa specijalnim ulošcima za zaštitu kukova kod pada. Sašio mi je i crveno-beli dres od istog materijala. Inače, otac je besplatno sašio Crvenoj zvezdi gaćice. Igrajući u njima osvojili smo prvenstvo Jugoslavije. Sašio je posebne gaćice od plavog satena sa zaštitnicima Radivoju Koraću. Žućko je bio toliko oduševljen gaćicama da mi je poklonio dres u kome je igrao u reprezentaciji Evrope sa brojem 5. Par godina kasnije, i ja sam zaigrao u reprezentaciji Evrope u dresu broj 5.
Da li verujete u „sudbinu“?
– Ne verujem. Ipak, desile su mi se neke stvari za koje će mnogi reći da su delo „sudbine“. Kada sam počeo da postižem prve rezultate u košarci otac je, kada je bio posebno dobre volje, izvodio „skeč“ u kome je glumio sportskog reportera koji prenosi utakmicu u kojoj sam ja bio glavni igrač. To nije bila obična utakmica. Otac je vršio „prenos“ sa utakmice koja se igrala u Parizu, i u kojoj sam igrao za najbolju selekciju Evrope protiv najbolje selekcije Amerike. Na samom kraju utakmice rezultat je bio 100:99 za reprezentaciju Amerike. Bio sam fauliran i izvodio sam slobodna bacanja. Ubacio sam oba – i reprezentacija Evrope pobedila je reprezentaciju Amerike. „Duci je dao odlučujuće poene!“ – oduševljeno je uzvikivao moj otac. Ne znam da li sam se više radovao tome što je otac bio raspoložen, ili što sam video sebe kako se šepurim posle pobede nad Amerikom… Desetak godina kasnije kao član selekcije Evrope igrao sam u Tukiju, na normandijskoj obali Francuske, utakmicu protiv selekcije Amerike. Bio je kraj utakmice. Postigli smo 99 koševa. Stajao sam na liniji slobodnog bacanja. Izveo sam prvo bacanje i postigao stoti koš. Setio sam se oca i zaplakao…
Šta je dovelo do toga da se okrenete protiv sporta?
– I kod nas je vladala neprikosnovena dogma da je borba za pobedu na sportskom polju vrhunac humanizma i patriotizma. I ja sam u to slepo verovao. Vremenom, desilo se mnogo toga što je dovelo u pitanje moju odanost sportu. Prelom se zbio posle Svetskog prvenstva u Ljubljani – kada je umro naš drug Trajko Rajković. Kao da su mi spale naočare kroz koje sam svet video u duginim bojama i predamnom se pojavila realnost u crno-beloj dimenziji. Trajko je umro – a kao da se ništa nije dogodilo. Sve je zataškano, niko nije odgovarao… U ljudima kojima sam do tada bezuslovno verovao nisam više video „humaniste“ i „patriote“, već karijeriste i profitere koji su bili spremni da gaze preko leševa da bi ostvarili svoje lične interese.

Onda su došle Olimpijske igre u Minhenu…
– Svetsko prvenstvo u Ljubljani bilo je početak kraja, a Olimpijske igre u Minhenu kraj mog verovanja u sport i olimpijske principe. Ne radi se samo o zataškavanju doping afere sa Portorikom, već o čitavoj atmosferi… Olimpijsko selo bilo je, zapravo, savremeni koncentracioni logor u kojem smo se nalazili mi sportisti – savremeni gladijatori. Za razliku od gladijatora u antičkom Rimu, koji su bili svesni da su robovi koji su osuđeni na smrt u areni, savremeni gladijatori veruju da su slobodni ljudi. Povrede, doping, smrt – sve to spada u „slobodu“ koju nudi sport. Ako ništa drugo, danas mladi imaju mogućnost da izgrade kritičku distancu prema sportu i na taj način prema vladajućem poretku. Verujem da će doći vreme kada će sport biti prevaziđen istinskom telesnom kulturom.
Da li ste očekivali da će se sve srušiti posle Minhena? Da ste znali kako će se stvari odvijati, da li biste postupili isto?
– Nije mi trebalo mnogo pameti da shvatim kako će se stvari razvijati. Odnos mojih drugova, trenera i rukovodstva prema meni jasno je ukazivao na to. Bio sam osuđen i odbačen – zauvek. Nikada nisam posumnjao u ispravnost odluke da napustim Olimpijske igre. Mereno malograđanskim kriterijumima, mnogo sam izgubio. Mereno ljudskim kriterijumima, učinio sam pravu stvar.

Kako ste se osećali kao nekadašnji najbolji košarkaš sveta, odbačen i skrajnut jer se borio za istinu i pravdu?
– Zahvaljujući tome što su mi uzori bili roditelji i ljudi kao što je Njegoš, shvatao sam život kao borbu protiv nepravde. Rukovođen time pristupio sam, kao brucoš, studentskom pokretu iz 1968. Nisam uvek u životu bio „na visini zadatka“, padao sam povremeno u malograđanske zamke, ali je potreba da se borim protiv nepravde bila ta koja me je uvek iznova izvlačila iz malograđanskog blata. Danas, nastojanje čoveka da se bori protiv nepravde postalo je nastojanje da se bori da spreči uništenje života na Zemlji…
Photo: Twitter
(Izvor: Politika)