Na jučerašnji američki praznični ‘Dan sjećanja’ ovaj svijet je u 72. godini napustio veliki Bil Volton. Kad kažem veliki, to nije zbog njegovog stasa, a ni zbog košarkaškog rezimea koji jeste legendaran, nego zbog pozitivne energije koja je isijavala iz njega i koju je osmijehom širio gdje god bi se pojavio. I to ne samo u neobaveznom privatnom ćaskanju nego i u neuštogljenim košarkaškim komentarima na televiziji gdje je decenijama u šaljivom tonu prenosio utakmice kao stručni komentator.
Imao sam sreću tri puta u Medison Skver Gardenu popričati sa Voltonom i on me je, baš kao i pokojni Tomi Hajnson, “kupio” detaljnim opisima njegovih iskustava iz bivše nam države iz 1970. godine, koja je bila pivotalna za našu košarku.

Bil Volton i Darko Dželetović
Svojom osebujnom, hipi pojavom, prijateljskim ‘fist-bumpovima’ nakon svakih par rečenica i preskakanja s teme na temu, Volton nikada nije prezao od zbijanja šala na svoj račun kao da je tek neki običan smrtnik, a ne dvostruki NCAA i NBA šampion i NBA MVP u vrijeme vrhunca Džabarove karijere.
U našem prvom razgovoru trznuo se nakon što sam mu rekao da sam iz Sarajeva i bivše Jugoslavije, i raširio već širok osmjeh pogotovo zbog mojih pitanja o njegovom omiljenom bendu Grejtful Ded. I posvetio mi je dosta vremena kao da sam mu veoma bitan, premda je bio u centru pažnje okoline pred svlačionicom Kingsa koje je tada pred samu pandemiju trenirao njegov sin.
Voltonovi opisi njegovog igranja za tim Zadra sa njegovih nepunih 18 godina u prijateljskoj utakmici u per capita najkošarkaškijem gradu južnih Slovena davne 1970. godine na pripremama američke reprezentacije za Svjetsko prvenstvo ostali su mi nezaboravni. Tadašnji američki trener koji mu kao tek svršenom srednjoškolcu nije previše vjerovao ponudio mu je da odigra za Zadar i pojača ga zbog odsustva Ćosića, a Zadrani su mu dali dres nekog beka koji samo što nije pukao na njemu, pa je Volton morao visoko navlačiti šorc da bi pokrio otkriveni pupak. Nakon što su ga naše sudije pištaljkom protiv njegovih Amera pogurale odigrao je tako dobro da su ga na kraju utakmice navijači iz dvorane u Jazinama kao heroja iznijeli na ramenima. Nakon toga na samom Svjetskom prvenstvu nije se naigrao ali je do u detalje zapamtio i sarajevsku Skenderiju u kojoj su Amerikanci u politički osjetljivoj situaciji odigrali protiv reprezentacije Kube.

Originalni zapisnik iz koga se vidi da je Bil Volton igrao za Zadar
Voltonovi hvalospjevi o Ćosiću gledajući ga kako dominira nad Sidnijem Viksom, koji je pred Voltonov dolazak u Vestvud bio najbolji igrač najtrofejnijeg američkog košarkaškog univerziteta, očarali su ga u tolikoj mjeri da je stilom igre pokušavao imitirati upravo Ćosića, a ne Alsindora ili Čemberlena.
A njegov romantičan opis ljubljanske tvrđave koja je “svojim magičnim svojstvima pomogla Jugoslovenima 1970.” po Voltonovoj tvdnji zaslužna je kako reče i da je Dončić, koji je rođen pod tom tvrđavom, po njegovom mišljenju predodređen da bude pobjednik.
Voltonov opis zadarske rive u ljetni suton kao jednog od nezaboravnih mjesta i tvrdnja da bi Ćosić sasvim sigurno bio NBA superstar, barem u rangu Boba Mekadua, ili čak i još bolji, natjerala me je da pogledam nevjerovatne Mekaduove NBA statistike. Ali hipi-pojava koju je Volton vjerodostojno odslikavao imala je razumjevanja za Ćosićevu odluku da se nakon koledža vrati kući i nastavi igrati za Zadar i reprezentaciju Jugoslavije. “Zašto ne živjeti kod kuće na tako perfektnom mjestu kao Zadar…zbog šake dolara?”.
Baš juče, na dan kad se Volton u nekoj drugoj dimenziji pridružio njegovom soul-mejtu Džeriju Garsiji, rastočena je i otišla u istoriju i Pac12 NCAA konferencija kojom je ‘Big Red’ nekad vladao, i to zarad velikih novčanih usklađivanja kojima NCAA u narednim godinama postaje još mnogo komercijalno-potentnija. Nešto što Volton, da je još živ, ne bi previše cijenio.

Osim toga, Volton nas je napustio istog dana kada su i Seltiksi, s kojima je on osvojio svoju drugu NBA titulu, ušli u NBA finale nakon pobjede 4:0 u finalu Istoka protiv Pejsersa. Na sličan način kao što su Voltonovi Seltiksi “ometlali” Monkrifove i Kamingsove Bakse 1986.godine, koji su kao sadašnji Pejsersi s Karlajlom bili s klupe tada predvođeni bivšim Seltikom Donom Nelsonom. Te godine Volton je igrajući uz možda i najbolju NBA startnu petorku svih vremena bio najbolji šesti igrač lige. A Seltiksi su osvojili svoju 16.titulu.
Zvuči patetično, a i petorka Seltiksa nije ni izbliza jaka kao ona iz 1986. – ali kad sam juče čuo za Voltonovu smrt nisam mogao da se ne sjetim njegove priče o magiji ljubljanskog starog grada.
I predodređenosti Yugo-pobjednika koju mi je Volton spominjao – budući da će se Bostonu u velikom finalu suprotstaviti magični Dončić.
Photo: Privatni album, X