Zanimljiva analiza Tonija Horvata koju prenosimo sa sajta index.hr.
***
Grupa od 12 najboljih američkih košarkaša okupljena u reprezentaciju SAD uradila je ono što joj je bio jedini cilj. Fudbalskim rečnikom Engleza, vratila je košarku kući. Neki zli Evropljani, daleki Australijanci, pa i večno potcenjivani susedi im Kanađani, previše su se raspištoljili proteklih godina i počeli da im uzimaju medalje na svetskim prvenstvima, čak su ih znali i pobediti na Olimpijskim igrama.
Osvetnički tim, koji je samoinicijativno prošlog leta počeo okupljati Lebron Džejms, ispunio je svoju svrhu i dokazao da kad se zaista ujedine svi najbolji, niko im nije ravan. Ostatku sveta može biti uteha da je ta razlika, koja se još pre 30-ak godina merila u kilometrima, sad je tek pokoji centimetar iznad njega i da bi za četiri godine u Los Anđelesu mogla biti pokorena.
Pre 16 godina Amerikanci su okupili sličan Redeem Team, “ekipu iskupljenja”, nakon što su ostali bez zlata na tri uzastopna velika takmičenja, uključujući i Olimpijske igre 2004. Kobi Brajant tada ih je vodio do tesne pobede nad fantastičnom Španijom u finalu, u utakmici koju mnogi doživljavaju kao najbolju u olimpijskoj istoriji.
Možda je ni polufinalni okršaj sa Srbijom ni finalni s Francuskom pojedinačno nisu nadmašili, ali može se bez mrvice ustručavanja reći da je ovo bio najbolji olimpijski košarkaški turnir ikad.
Najveći razlog zašto su se mnogi drznuli upoređivati ovu verziju Tima USA s originalnim Drim Timom iz Barselone je to što su u sastavu imali tri najbolja igrača generacije, tri najveće još aktivne košarkaške legende 21. veka, koji su se kroz pariski turnir pokazali neprocenjivim i pitanje je da li bi bez ijednog od njih SAD osvojile zlato.
Kevin Durent, tek oporavljen od povrede lista, na samom početku takmičenja Srbiji je zabio 21 poen za devet minuta na parketu u prvom poluvremenu, i usmerio SAD prema visokoj pobedi kojom su svima dali do znanja da su žestoke oscilacije završile s pripremama, te da u Parizu misle ozbiljno. Zabio je neke ključne koševe i u polufinalu i generalno bio najpouzdanija američka napadačka opcija.
Lebron Džejms bio je konstanta tokom celog turnira, kao primarni razigravač dirigovao je američkim napadom na postavljenu odbranu i istrčavao kontre tinejdžerskom energijom, ostvarivši usput dva tripl-dabla. Stefen Kari “čuvao” se za najvažnije utakmice, utrpavši Srbiji u polufinalu 36 poena uz devet trojki, a Francuzima u finalu 24 uz osam, među kojima četiri u poslednja tri minuta za pobedu.
Tri najveće zvezde ove generacije bila su tri najbolja američka igrača. Ali Džejmsu je 39 godina, Kariju 36, a Durent će ga stići idućeg meseca. Teško će ijedan od njih za četiri godine uopšte biti aktivan, a kamoli na nivou potrebnom za idealnu američku selekciju za Olimpijske igre u njihovom Los Anđelesu.

Lebron Džejms
Bez njih trojice ova bi reprezentacija po imenima i talentu i dalje bila prvi favorit, ali nema šanse da bi osvojila zlato. Amerikanci više ne mogu pobeđivati ako ne okupe sve najbolje što imaju. U LA će to sasvim sigurno opet učiniti, jer ne mogu dopustiti da im neko uzme zlato u njihovom dvorištu, ali pitanje je hoće li i to biti dovoljno.
Entoni Edvards je jedini igrač nove generacije s dovoljno talenta i harizme da postane svetska superzvezda. U najboljim godinama biće Devin Buker, Tajris Halibarton i Džejson Tejtum, koji je kao najveća zvezda aktuelnog prvaka Bostona u Parizu bio osuđen na mrvice.
Biće tamo i eksplozivni Dža Morant, ako se prestane igrati pištoljima. Paolo Bankero već je posle ruki sezone bio jedan od najboljih igrača SAD na prošlogodišnjem Svetskom prvenstvu. Skoti Barns i Tajris Meksi takođe su već Ol-star igrači s potencijalom MVP. Čet Holmgren može godinama biti američki odgovor na Viktora Vembanjamu. Sa univerziteta će doći novi supertalenti poput Kupera Flega.
I biće tu opet dovoljno talenta da budu prvi favoriti, ali nipošto ekipa koja može da računa na olimpijski turnir kao ugodno letnje druženje s kolegama i šetnju do najviše stepenice pobedničkog postolja. Svet ih je, pokazali su to Srbi i Francuzi, dostigao. Za četiri godine bi ih lako mogao prestići jer je talenata sve više po celom globusu i svuda se njihovom igračkom razvoju u mladosti posvećuje više nego u Americi.
Na poslednja dva olimpijska turnira Amerikancima je protivnik bila Francuska, i oba puta im je izvrsno parirala. Razlog za veru da će ih za četiri godine konačno nadmašiti prvenstveno je izvanzemaljac Viktor Vembanjama, koji će tada imati 24 godine i, prema do sada pokazanom, verovatno već biti opšteprihvaćen kao najbolji igrač na svetu.
Osim svestranog kapitena Nikolasa Batuma i verovatno razigravača Albisija, niko iz ove francuske ekipe neće biti prestar za LA. A nadolazeći talenat garancija je da će biti samo sve bolji. Vembijev vršnjak Bilal Kulibali bio je u sastavu već u Parizu, a na ovogodišnjem draftu Zakari Rizašer i Aleks Sar bili su prvi i drugi pik, uz šestoizabranog Tiđanea Salauna. Dva francuska klinca mogla bi biti u top 10 i iduće godine.

Viktor Vembanjama
Pozicija na draftu nije nikakva garancija uspešne, a kamoli zvezdane karijere, nego pokazatelj potencijala i talenta. Imali su ga i Jabusele i De Kolo, pa su se u SAD zadržali samo po dve godine. Imali su ga i Lesor i Kordinije, pa nikad nisu ni otišli u NBA, iako su draftovani. Ali pokazali su Amerikancima da ih itekako mogu mučiti i frustrirati, a svi ovi mladi talenti dokaz su da Francuzi od svih evropskih timova najdužim koracima grabe prema vrhu.
Srbija ipak ide u suprotnom smeru. Nikola Jokić nipošto nije star, 29 mu je godina, ali jasno daje na znanje da mu ne pada na pamet da ganja Lebronove rekorde i da igra do četrdesetih, pa ni kasnih tridesetih. Igre u Los Anđelesu vrlo lako bi mu mogle biti poslednje, a i većina ove generacije je na rubu tridesete ili ju je premašila, poput kapitena Bogdana Bogdanovića, koji će iduće nedelje napuniti 32.
Nove generacije nisu tako impresivne. Nikola Jović i Nikola Topić garancija su da će Srbija i nakon Los Anđelesa biti konkurentna, ali za razliku od Francuske, proizvodnja novih talenata je u padu. A ako im krem ode u NBA, Srbi bi mogli doći u probleme i u kvalifikacijama za velika takmičenja, poput Hrvatske.
Svetski prvaci Nemci, koji su u Parizu ostali bez bronze u okršaju sa Srbijom, nemaju velikih imena, ali imaju najbolju timsku igru i biće zanimljivo videti hoće li se održati u vrhu kad Denis Šruder prestane biti Supermen na velikim takmičenjima, a kad se na vrh hijerarhije popne odlični Franc Vagner.
Luka Dončić za četiri godine će uz Vembanjamu verojatno biti najbolji igrač na svetu, ali do tada će mu i ovo malo podrške što ima u slovenačkoj reprezentaciji biti u drugoj polovini tridesetih, a ozbiljni naslednici se ne naziru. Španci će uvek biti tu negde, ali posle Pariza se povlače i zadnji ostaci njihove zlatne generacije.
Košarka se kroz poslednju deceniju počela ozbiljno razvijati u Africi, a Južni Sudan u Parizu je ostavio odličan utisak uprkos ispadanju u grupi. Pitanje je vremena kad će se neka afrička reprezentacija uključiti u borbu za medalje, ako već ne ugroziti Amerikance.
Ako se gleda samo broj NBA igrača, koji je pokazatelj individualnog talenta, najozbiljnija pretnja Amerikancima u LA trebali bi biti Australijanci i prvenstveno Kanađani, koje su ove godine u četvrtfinalu protiv Francuske zaustavile nezrelost i domaćinski uslovi.
Photo:FIBA
(Izvor: index.hr)
Kostur njihove ekipe ima od 22 do 26 godina i tek treba da uđe u “prime”, imaju superstara Šeja Goldžes-Aleksandera, sve boljeg RJ Bareta i niz vrhunskih defenzivaca, pa su u teoriji zapravo i bolje posloženi nego Amerikanci koji samo nabacaju sve najbolje što imaju, bez obzira na “fit”.
Centarska linija im je najbolnija tačka, a i u godinama, ali 224 cm visoki Zek Idi, koji od jeseni kreće u NBA avanturu, biće im jedan od osnovnih igrača u budućnosti. A ako ih se upoređuje isključivo s Amerikancima, ni oni na toj poziciji nisu posebno impresivni.
Ljubav Kanade prema košarci, koju joj je na prelazu milenijuma usadio Vins Karter svojim spektakularnim letovima u dresu Toronto Reptorsa, dolazi na naplatu jer su igrači sa severa sve brojniji, bolji i spremniji da Amerikancima uzmu ono na što polažu sveto pravo.
Uostalom, košarku je izmislio Kanađanin Džejms Nejsmit, samo na američkoj teritoriji, na Univerzitetu Kanzas. Bilo bi nekako i prikladno da im je Kanađani u Los Anđelesu, na njihovoj teritoriji, i oduzmu.
Photo: X
(Izvor: index.hr)