„Hristos vaskrse! – kažemo našoj sagovornici na Uskršnje veče.
„Vaistinu vaskrse“ – odgovara dobro poznati glas Tine Krajišnik, dojučerašnjeg kapitena reprezentacije Srbije i igračice mnogih velikih evropskih ekipa, na kraju turskog Bešiktaša. S pravom, čest sagovornik i prijatelj Koš magazina svih ovih proteklih godina, koje su kao zvezde sijale na košarkaškom nebu Evrope i u kojima je i ona lično, a i sve devojke iz tog zlatnog perioda naše ženske košarke, toliko puta obradovale naciju sjajnim igrama i medaljama sa najvećih evropskih i svetskih takmičenja.
Tina je nedavno definitivno završila svoju sjajnu košarkašku karijeru. Malo pre toga, oprostila se i od reprezentativnog dresa, a evo sada i od aktivnog bavljenja košarkom.
Koliko samo godina je prošlo od kada je prvi put zakoračila na košarkaški teren, koliko hiljade treninga, utakmica, promene klubova, igranja za najdraži dres Srbije, koliko suza, patnji, radosti, ponosa. Sve se to meša u glavi i pojavljuje kao bljeskovi sećanja dok ponovo, najzad, šeta Beogradom sa svojom kucom i uživa u društvu svojih najbližih. Tina se vratila kući.

„ Radosna sam“ – kaže Tina za Koš magazin. „Radosna sam baš ovih dana jer provodim praznike sa svojom porodicom. Sve ono što mi je nedostajalo svih ovih godina. I oni su srećni što sam se ja najzad vratila i radujemo se što ćemo ubuduće moći više vremena da provodimo zajedno“.
Kako si prelomila da kraj treba da bude baš sada?
– Iskreno, ja sam posle sezone u Rusiji dala sebi malo vremena da razmislim kako i šta dalje, ukoliko budem odlućila da igram još. To je bilo tačno pre godinu dana. Tada sam već imala neke ponude iz Turske koje nisam prihvatala, čekajući da vidim kako se osećam. Sledile su i Olimpijske igre i sve je to bilo povezano. Stigla je ponuda iz Bodruma. Osećajući da to može da bude poslednja sezona, mislila sam da je to baš dobro mesto za igranje i za život. Lepo mesto, lepa klima, da ne bude nešto prenaporno. Međutim, oni su nakon mog potpisivanja odlučili da igraju Evrokup. Super je krenulo par meseci ali desile su se promene u klubu, nova uprava i sve to, i shvatila sam da više ne želim da budem tamo, da moram da nađem neku bolju opciju. Odlučila sam se da pređem u Bešiktaš, veliki klub, volim tursku ligu, poznajem grad i sve je to bilo logično. Osluškivala sam svoje telo, koliko može. Tamo sam igrala svaku utakmicu skoro 40 minuta i bilo mi je jako zahtevno i naporno. Sve se to odrazilo na moje telo i osećaj da ne mogu to da dugo vremena podnesem. Nisam više želela da izlažem svoje telo tolikim naporima, a s druge strane, nisam ni htela da igram po mesec, dva u nekim nižim ligama. Baš mi je bilo drago da završim u jakom klubu, u jakoj ligi. I tako je pala odluka da kraj bude posle ove sezone.

Teško je onima koji se ne bave sportom objasniti taj osećaj koji su pominjali mnogi naši veliki košarkaši da ih bukvalno sve boli ujutro kada ustanu, da više ni patike ne mogu da obuju?
– E, da, da. Upravo to. Bilo je na kraju tog oticanja, i kolena, i svega. Nije više bio dovoljan dan da se odmorim. Igralo se u Turskoj svaka tri dana. I ja bukvalno nisam trenirala već samo igrala utakmice i radila terapije. Ne znam, nekom se smuči trening, nekom igranje, različito je. Ja košarku i dalje volim, to nije sporno. Uživala sam tamo do poslednjeg trenutka. Ali ta iscrpljenost organizma je bila presudna. A i to kada si nekako stalno u selidbi, kada si stalno spakovan da ideš negde pa onda i neki drugi životni planovi. I kada se sve to sabere, donela sam ovakvu odluku. Nije bilo nimalo lako kada sam saopštila i klubu. Iznenadli su se ali su shvatili da sam odlučna i pripremili su mi jako lep oproštaj.
Do tog oproštaja mnogo si dala sebe, mnogo si dala našoj košarci?
– Hvala puno. Bilo je zadovoljstvo. Ovih dana me svi pitaju pa kako si, jel si svesna šta si sve prošla u životu? Mislim da polako tek sada shvatam koliko toga je tu bilo. Samo mi krenu sećanja na sve lepe momente. Verujem da će mi vremenom biti sve draže kada se budem svega sećala. Već sam sačuvala sve dresove, sve medalje i svi imaju svoje mesto.
Trebaće ti, bogami, povelika vitrina za sve to. A kada si počinjala davnih dana, da li si uopšte mogla da zamisliš sve ovo?
– Iskreno nisam. Verovala jesam da postoji put da, ako vredno radim, jednog dana dodjem do Evrolige i reprezentacije. Ali da ću ovoliko dugo da se zadržim, da ću postići ovakve uspehe sa reprezentacijom i da ću biti njen kapiten, to nikada nisam mogla da zamislim. Tako da je sve to došlo kao bonus. I stvarno sam zadovoljna sada kada podvučem crtu. Ne postoji sada nešto što bih još želela da osvojim i da odigram. Osećam se potpuno mirno i zadovoljno. Ne bih ni menjala neke odluke koje sam donosila kroz karijeru.
A tako dok sećanja naviru i dok mirno šetaš sad svojim gradom, šta ti prvo padne napamet?
– Pa, svaka sezona je imala nešto to po čemu je pamtm. Ali, to su obično ljudi. Različiti ljudi iz različitih sredina. I te emocije koji oni nose sa sobom. I to mi je ono što je najupečatljivije. I evo baš danas i ovih dana, kada i pravoslavci i katolici slave najradosniji praznik, čujem se sa toliko ljudi sa kojima sam ostala u kontaktu. Generalno, Mađarska je deo mog odrastanja. Planiran neki put tamo da obnovim sve te emocije. I Turska je bila sjajna, drago mi je da sam tamo završila karijeru. Rusija, naravno. Neko će reći, ista je košarka svuda. Ali, ima dosta specifičnosti svuda. Raznolikost kultura, običaja, shvatanja života…sve to daje na specifičnosti tim zemljama. Bilo je raznovrsno, drugačije svuda i to me je nateralo da se prilagođavam i uklapam u sve to. To je jedno iskustvo koje će mi i sada, nakon okončanja karijere, pomoći u opet novom prilagođavanu na novi život, na nove obaveze.

Da li je tačno, da ipak, povrh svega toga, sportista je najsrećniji onda kada nastupa za reprezentaciju?
– Jeste. To ne može da se poredi ni sa čim. Ni osvajanje Evrolige ili nešto slično, ne može da se poredi sa tim kada nešto postigneš sa reprezentacijom. Ko god ima neki osećaj prema zemlji i tom dresu, zna da je to najvažnije. I to ljudi i najviše cene. I to ne može da se poredi sa nečim drugim. I to mi je ono što će mi najviže nedostajati. To druženje, to zajedništvo, čak i Marinini teški treninzi…to ne želim da izbrišem nikada iz glave. Toliko teških momenata, pobeda, sreće, tuge. Biću tu uz njih kada god mogu i navijati iz sveg srca. Biću i na završnici Evropskog prvenstva u Atini jer imamo neku edukaciju za FIBA i iskreno se nadam da će devojke proći do kraja i da ću ja biti tamo.
I, kakve su nam šanse, najpre Bolonja pa Grčka?
– Mislim da je grupa ok. Italija zna da bude nezgodna ali ne vidim da to ne može da se pobedi. Litvanija ima dva, tri odlična igrača ali mislim da dobrom pripremom i taktikom sve to može da se prođe i da se ide dalje. Zaista verujem u njih.
I šta sad, kad je sve gotovo?
– Sad prvo planiram jedan kraći odmor. Da odem na more da se malo fizički odmorim. A onda se vraćam i organizovaću jednu panel disksiju u cilju prenošenja iskustva nas starijih igračica mlađima. To će biti krajem maja. To ću prvo uraditi, besplatno, naravno. A onda ide leto gde ću završavati neke privatne obaveze. A od jeseni krećem na edukaciju za psiho-terapeuta. Time želim da se bavim, to mi je plan. Treba iskustvo da se stekne za to ali mi je to dugoročni plan

Sjano zvuči. Kao kapiten, verujemo, već si nekako obavlja taj posao, psihologa na terenu. I za kraj, šta bi poručila onima koji žele da krenu tvojim putem?
– Da slušaju samo sebe. Da ne potiskuju svoja osećanja. I negativna i pozitivna. Ukoliko imaš vere u sebe i imaš svoj cilj, idi ka njemu. Možda nekada zafali podrške sa strane ali ne treba da se odustaje. Ja nisam odustajala i ostvarila sam ono u šta sam verovala. Opet, ako osetiš da nešto nije kako treba, da to nije to, da ti utiče negativno, idi od toga. Cilj je da uživaš u onome što radiš i da ti je lepo. Treba slediti svoj san. To važi za svaku profesiju, pa i za košarku. Košarka nije nimalo laka, zahtevna je, traži dosta odricanja ali daje mnogo. Koliko daješ, toliko će ti se vratiti. I rad na sebi. Eto, to bih preporučila svima. Rad na sebi u svakom smislu – reče Tina Krajišnik, vrhunska igračica, još bolji čovek, kapiten reprezentacije svoje zemlje. Nema se šta dodati. Ovde završavamo s njenom košarkaškom pričom na terenu i počinjemo neku novu životnu priču. Ko zna, možda opet neku vrlo blisku sa košarkom, koju toliko voli.
Photo: Printscreen, KSS