Sa kojim rečima da se oprostimo od tebe. Bio si veliki čovek, velikog srca, koje nije izdržalo težinu ovog sveta. Otišao si zajedno sa letom, tvojim omiljenim godišnjim dobom. Čitaocima će nedostajati tvoji tekstovi, vrsne sportske analize, intervjui koje si radio sa Vladom na radiju. Bio si košarkaška enciklopedija. Nama će nedostajati naš tata, a mami njen Acika.
Nekoliko dana pred tvoju iznenadnu smrt, slavili smo rođendan tvojoj unuci. Rekao si da ti je to bio najlepši dan u životu. Držim se sumanuto za tu sliku, i ona me teši. Kada smo nekako na mufte, jer u ovoj državi sve mora na mufte, uspele da te vidimo u bolnici, držale smo te za ruke i ponavljale ti da te volimo. Poslednjim tračcima svoje svesti uspeo si da se nasmeješ Naci. Takav si ti čovek bio. Uvek nasmejan, dovitljiv, duhovit, veliki i snažan.
Nedostaje mi već tvoj glas. Tvoje velike šake i stopala broj 47. Te šake koje su sa nama igrale vozić, vodile nas u vrtić, i tog septembra čvrsto stiskale u šok sobi.
Ti si za nas, tata, bio najveći čovek na svetu. Veći i od Bodiroge, i od Vlade Divca.
Uvek si znao sve odgovore na pitanja u kvizu „Želite li da postanete milioner?“, a nikad nisi hteo da se prijaviš. Uvek si bio tako skroman i nenametljiv. U mladosti si voleo rok i kaubojske čizme. I naravno, strašno si bio zaljubljen u mamu.
Svoja prva novinarska iskustva stekao si u „Studentu“. Kad si živeo u Umagu, kao uzbuđeni dečak si šetao sa radijom i hvatao italijanske signale da bi čuo šta se to zbiva tamo daleko, u Americi, u toj čuvenoj NBA ligi.
Svoja najlepša novinarska iskustva stekao si upravo u „Koš magazinu“, još u doba Jugoslavije, kad si radio ono što najviše voliš sa svojim najboljim prijateljima. U penziji si ovim portalom oživeo svoj mladalački san – da uvek i svuda izveštavaš o košarci. Sećam se kad si imao kovid, i kada te je hitna vodila u bolnicu, da si ti uredno spakovao svoj laptop da bi mogao da nastaviš da izveštavaš za „Koš“.
Radio si i sa Ćuruvijom, u „Reporteru“. Taj dan kada su ga ubili bio je policijski čas. Svi ste se pokupili i praznim gradom krenuli kući. U tom trenutku beogradskim asfaltom koračali su samo policajci i novinari redakcije „Reporter“.
Izveštavao si i sa svetskog prvenstva u košarci iz Indijanapolisa. Plakao si od sreće kada smo pobedili Amerikance.
Nadam se da si sad sa Bogom, i da tamo svaki dan pobeđujemo Amerikance.
Volim te, tata.