Povratak povređenih, neumoljiv tempo, umor, rezultati iznad očekivanja i trenutno najveća briga: kako sačuvati tek izgradjeni identitet kada se uloge ponovo dele?
Ovo zaista jesu slatke muke za Sašu Obradovića i verovatno po prvi put u evroligaškoj klupskoj istoriji problem nije loš rezultat, paradoksalno, problem je što je do sada bilo predobro.
Neretko danas čujemo kako je sezona maraton, ali zapravo mnogo više podseća na štafetu 4×100, gde se igračka forma, raspoloženje i narativ oko kluba menja brže nego štafetni krugovi. Tri dana mira su luksuz. Sedmica ili dve kontinuiteta su već naučna fantastika.
Zvezda je zbog povreda i stalnih adaptacija živela u tom paklenom tempu još od priprema. Obradović je sa poluformiranim timom pravio nešto što je delovalo kao stabilna, prepoznatljiva struktura: tim iznad svega, agresivna odbrana, maksimalno požrtvovanje, kontrolisan ritam, jasne uloge i Kodi Miler Mekintajer kao apsolutni motor ekipe. Kako se to danas popularno kaže, čovek izgleda kao Lebron Džejms sa Temua. Čak ga je i sam Batler proglasio za trenutno najboljeg igrača Evrolige, i to zaista nije bespredmetna šuplja priča. Toliko smo svi priželjkivali da neko otključa Kodija i izvuče iz njega njegovu spiritualnu životinju, a onda se kao otežavajuća okolnost javlja još vukova u čoporu. Evidentan talenat Batlera, povratak Nvore, povratak Monekea, pa i debi Grejema, sve to stvara izazov za hemiju u ekipi. Svako od njih jednako gladan i jednako željan. Idealno za roster ali pakleno za balans.
Rotacije se šire, ali se uloge sužavaju. Reprezentativna pauza dolazi kao predah koji bi mogao da oblikuje sudbinu sezone. Moneke je to iskreno sažeo u izjavi: “Samo nam je potrebno vremena da shvatimo šta je najbolje rešenje za sve. Kada je Kodi na terenu, mora da bude plejmejker, mislim da je to jasno. Sada treba pronaći prave kombinacije za svakog igrača kako bi svako bio najbolja verzija sebe. Ipak, niko neće do kraja raditi sve ono što bi želeo da radi u svakom trenutku, tako to ide. Moramo da nađemo pravi model, ali dobro je imati tu vrstu problema, na tim stvarima treba da radimo u novembru kako bismo u martu, aprilu ili maju bili bolji”.
U toj izjavi je cela istina. Ovo je prelazni period u kojem će individualne ambicije morati da se smanje kako bi timski plafon ostao visok. Ako je Zvezda u ovom prvom sprintu dokazala da može da pobedi jače, dublje i iskusnije ekipe, onda sada mora da dokaže nešto još važnije, da može da pobedi samu sebe. Neće biti lako, neće biti odmah lepo, ali ako trener Obradović uspe da uskladi sve ove jake karaktere, ovaj tim može da izgleda zastrašujuće kada na proleće stigne pred ciljnu ravan.
Možda je baš zato u svlačionici toliko samopouzdanja. Igrači znaju vrlo dobro ono što navijači osećaju: Ako postoji sezona u kojoj bi Zvezda mogla da ide daleko, baš daleko, ovo je ta…