Dosadio sam i Bogu i ljudima svojim sećanjima na neko vreme, drugačije, naše i slobodnije po mom mišljenju. Hteo bih da pišem o nečem u našem svetu – u košarci.
Mogao bih i o drugom, dovoljno sam obrazovan, ali to ostavljam drugima uz svo poštovanje prema njima.
Nešto više. Mojima iz KK Radničkog a i meni imponuje da smo bili i stvaraoci, a ujedno i konzumenti tog vremena našeg sveta.
I sa svim prijateljima i rivalima odavde protiv kojih smo se borili, od kojih smo učili i mnogo naučili i u igri i u ponašanju. Dočekali smo i momenat da učenik nadvisi učitelja, a to imponuje i učiteljima i to je cilj nad ciljevima. Normalno, ako su uslovi u sferi ljudskih.
Ko o čemu – baba o uštipcima, a ja o mom KK Radničkom. Oprostite ako smatrate da treba.
Ostadosmo upamćeni, lepo je. Bejasmo u jednom momentu najbolji, bljesnuli smo, sećanja su prelepa.
Mada, pored svega, ostaje žal što neuradismo nešto više.
Jedan pametni Amerikanac reče da utakmice pobeđuju ekipe, eventualno neka prvenstva, ali generalno u mnoštvu dobijaju ORGANIZACIJE. To mi nismo bili niti postali posle početnog uspeha. Možda bi trebalo nešto da naučimo iz naše prošlosti. Ovo nije „žal za mladosti“ ili „šta bi bilo da je bilo“. Namam trenerski gen, pa ni organizacioni, i ovo govorim iz igračkog ugla. Svog. Nema sumnje da je bilo mnogo igrača koji su mogli da igraju sa nama ili, čak, umesto nas. Da li baš isto – ne znam. Bejasmo nesvakidašnji, možda spontano, ali i sa nesvakidašnjom idejom i manifestacijom. Pivina salekcija, razmišljanje i stil. Eksplozivno i munjevito i kretanje i razmišljanje. Ali smo bili lagani. Jako. Dugo vremena najteži igrač kod nas je bio kapiten Ražanj. Brzina je bila avangardna, ali je nedostajala snaga, isto tako eksplozivna i munjevita.
Kad si formirao oblik i sistem koji je donosio rezultate teško je to bilo oplemenjivati tako da baš bude idealno. A osećali smo svi da da nam je to ozbiljna potreba da bi dobili kontinuitet rezultata.
Pošteno, mnogi su se pojavljivali, pokušavali da nas ojačaju, i prolazili. I to je život…
Ali jedan mi stalno i sve više pada na pamet, koji je svojom pojavom, razmišljanjem i, na neki način, NBA izgledom mogao da nas uzdigne.
Žarko Vučurović.
Ovo je prvi put da javno kažem ovako nešto. Obično je to drugačije, ali šteta što nam nije bio bliži po godinama, što nije bio stariji po godinama i nije ranije došao među nas,
Nesvakidašnja drugačija priroda. Drugačiji ambijent ga je formirao. Uostalom svi smo mi bili svoji i „svojiji“, kako ja to volim da kažem. A i on je bio svoj… Briljantna britka pamet, i nije se bojao ničega.
Možda je izgledalo da ima malo kasno paljenje kao Piva.
Ali život je nekom majka nekom maćeha. Njega je, nedužnog, svoj šamarao. I on uvek uspravan okretao je drugi obraz. I upornost i ustrajnost i istrajnost.
Ovo je više prepoznavanje raznih okolnosti koje ovaj naš – da izvinete na izrazu – jebeni život donosi ili pruža. Priča o momku koga sam zavoleo, onako za sebe. Strašan potencijal za onu VELIKU reprezentaciju, ali mu se životom nije dalo. Šteta. A bilo bi. . .
Trpeo je i sa svojim širokim leđima se nosio sa svim. Imao ih je. A u isto vreme stvarao i stvorio prijatelje zauvek.
I mene je, kad sam bio u najdubljem kanalu time kupio, i stao onako veliki ispred mene i rekao da on koristi svoja „leđa“ da se nosi sa svim svojim dobrim i lošim. I reče – pogledaj me. Lekcija za čitav život.
Sad priča u nazad. Takva priroda nam je trebala i bila bi naša. I opet ono suludo – šta bi bilo da je bilo?
Čovek koji se nosio sa životom kao retko ko od nas. Shvatio sam to kasnije i onda sam se zamislio. Kakvi bismo bili sa ličnošću takvih kvaliteta. Sa tim talentom, brzinom i snagom. Ovo zakasnelo analiziranje karaktera koji bi nam se eventualno priključio je samo moja mentalna pretpostavka.
A sve vreme pokušavam da kažem, a slovo me odnese, da bismo bili strašan tim. Samo zamišljam petorku sa njim. Da li bi Srećko, Tvigi, Žare, Mek i ja u isto vreme bili ubitačni iako tako različiti.
Ja samo sanjam i zamišljam. Možda bih i ja ispao iz te postave, mada, sebično mislim da bismo svoje prirode uskladili i bili veliki tim. Pusta mašta!
Možda bi se ovo moglo nazvati i drugačije, ali ja sam kao jedan od Braće Grim, zbog Radničkog i zbog momka-ljudine koga sam upoznao kasnije baš u Radničkom i smislio ovu bajku, romansiranu uspomenu.
Možda ovako mali Mikica voli da oblikuje svoja sećanja, ali meni bi stvarno bila čast i zadovoljstvo da budem deo tima sa Žarkom Vučurovićem, čovekom sa hrabrošću i dobrotom.
Možda je ovo nesvakidašnje, ali je moje priznanje njemu.
A dozvolite mi da malo i maštam.
DUGI
Photo: SK