Početna BLOG: SOULYSouly: Špica Žarka Koprivice

Souly: Špica Žarka Koprivice

od Duško Miletković - Souly
205 pregleda

Svaki čovjek, radnik, zanatlija, propalica, službenik i pijanica, umjetnik, levator, frajer, sportista, pa tako i košarkaš – ima neki svoj vrhunac. Oni vrhunski svoga esnafa znaju ih imati i po nekoliko u karijeri. Kod trajnih i legendarnih sportaša taj vrhunac traje više godina, nekad i punu dekadu, u onih običnih svega sezonu ili dvije, a oni najbrojniji i najmarginalniji, poput moje malenkosti, proživljavali su špicu svoje sportske karijere svaki put kad bi dokopali se lopte.

Bilo je, sjećam se bistro, igrača s domaćih pašnjaka koji bi isporučili nezaboravnu sezonu koja je dijametralno odudarala od cjelokupnog opusa njihovih karijera, a onda se opet vratili u prosječnost u kojoj su plivali većinski dio svojih sportskih života. Ovo je samo skromna crtica o jednom od takvih, ujedno i jednom od najgotivnijih i najboljih košarkaša Juge i Crvene Zvezde kasnih sedamdesetih; momka zaraznog osmijeha i jedinstvenog keza, neopisivog talenta, ruke mekše od kašmira, ali i najblesavije moguće karijerne krivulje.

Ako pogledamo sportske živote velikih centara bivše Jugoslavije, zanimljivo je da niti jedan od njih nikad u domaćem prvenstvu nije pokorio cifru od prosječno 30 poena u sezoni. Kad izuzmem mastodonte otvorenih terena, Radivoja Koraća, koji je 30 prebacivao na izvolte i Nemanju Đurića, najvećeg igrača beogradskog Radničkog u historiji, koji je također išao preko 30 u sezoni; jer oni su centre igrali samo iz puke nužde, dok nisu došli viši igrači – prvim stvarnim centrom (današnjom „peticom”) reprezentacije SFRJ, bio je Džimi Petričević sa preko 210 cm koji je u svojoj najefikasnijoj sezoni karijere imao više od 26 poena u prosjeku, a potom postao prvim od Jugovića braće što okušao se u nekom NBA kampu. To je što se otvorenih terena i efikasnih centara tiče.

Otkad se košarka jeseni 1967. preselila u dvorane Jugoslavije, lista najefikasnijih sezona za centre u Prvoj Saveznoj ligi bivše države izgleda ovako:

29,3 Žarko Koprivica 1978-79

27,3 Krešo Ćosić 1968-69

26,8 Vinko Jelovac 1974-75

26,2 Milun Marović 1977-78

25,4 Obrad Šarančić 1988-89

Dvojica najefikasnijih – Ćosić i Koprivica

Svi znaju za Ćosića, Jelovca i Marovića kao istinsku košarkašku kremu bivše države. Ta trojica zajedno imaju preko 20 medalja samo s velikih reprezentativnih takmičenja.Tu su i dva uljeza, a za Šarančića svi znamo da je bio jedinom vedetom čačanskog Borca u sezoni ’89 i da je na raspolaganju imao novija, brža pravila i liniju za tri poena koju je znao da koristi. Ali ova činjenica da je na vrhu liste, i to prilično uvjerljivo, sezona 1978-79 Žarka Koprivice, možda može da začudi mnoge prepisivače i kroničare košarkaške materije, ali ne i moje društvance iz zadnjeg košarkaškog budžaka zato što vrlo dobro pamtimo taj Žaretov igrački špic jer 25 poena u prosjeku u jednoj sezoni (niti u jednoj ligi đe su kasnije nastupali) nisu pokorile ni istinske centarske klase bivše države poput Pere Skansija, Željka Jerkova, Raše Radovanovića, Vlade Divca ili Dina Rađe!

Priča Žarka Koprivice prilično je klasična za naše okvire – snimljen od strane prevejanog Miška Prelevića, kao osamnaestogodišnjak i najveći talent povijesti Prokuplja, Koprivica ljeta 1974. seli u Crvenu Zvezdu, u najjaču moguću momčad Jugoslavije. Iako najmlađi u timu, već prve sezone napreduje ka raketa i postaje standardnim članom rotacije. Zvezda te sezone podlegne Zadru u domaćem prvenstvu, ali nadvlada ih u Jazinama u polufinalu kupa SFRJ, koji osvaja nakon niške pobjede nad Jugoplastikom. Žarko je sjajan i u finalu Kupa pobjednika kupova (8 poena, 3 skoka za desetak minuta) koje crveno-beli gube s pola koša od lenjingradskog Spartaka, nakon što u niskopoenskom trileru ispuste dvocifrenu prednost. Ko je tad mogao i sanjati da je taj domaći Kup proljeća 1975. posljednji trofej što će KK Crvena Zvezda uzeti u SFRJ i jedino što će Žare Koprivica osvojiti na klupskoj razini?

Iako je Žarko sljedeće dvije sezone dobivao sve veću ulogu na terenu i debitirao i za najbolju vrstu države, najveća generacija Zvezde u njezinoj historiji polagano se razišla – Sarjanović je prestao s košarkom, Duci i Kaponja gastarbajteri postadoše u Njemačkoj, dok je Moka Slavnić prešao u španski Juventud, a i Vučinić i Rakočević privodili su kraju svoje košarkaško bivstvovanje. Od Koprivice su se očekivale velike stvari – i on je ispunio veliku većinu istih, odigrao je tri sjajne sezone u nizu, oduševljavao košarkašku raju snagom, preciznim šutom, spretnošću pod obručem i silovitim zakucavanjima, ali nije uspio postati standardnim u reprezentaciji, niti osigurati Zvezdi mjesto u vrhu domaće košarkaške tabele.

Žarko Koprivica u elementu

Nakon 1977. godine, kada je s državnim timom, predvođenim Ćosićem i Delibašićem, uzeo balkansko zlato i nastupio na Univerzijadi u Sofiji, Koprivica je sezone ’78 ostvario statistike od preko 24 poena i 8 skokova prosječno i u obje kategorije bio Top 10 igrač u Jugoslaviji. Na širem spisku za SP u Manili, Koprivica je bio intimno zagrljen od strane selektora Profe Nikolića, koji mu je, kao i mnogim drugima, rekao da nastavi vredno da radi i da će dođe i njegovo vreme. Žaretovo vrijeme u reprezentaciji nije došlo ni tad, a ni nakon epske sezone 1978-79, kada je bio drugi strelac prvenstva s pomenutih 29.3 poena i četvrti skakač. Opet se, ovo-ono, nešto desilo, klasika već, i otpade čovek iz kombinacija za još jedno veliko takmičenje, EP u Torinu, valjda zbog neke povrede. Sad, da li bilo u pitanju koljeno, mišić, ligamenti ili je baksuz Žare popio bocu u glavu u nedođiji neke lokalne betule (desilo s i genijalcima poput Mihaila Talja ili Džemsa Džojsa) – Boga pitaj.

Sezona 1979-80 bila je nešto lošija od prethodne (preko 23 poena, skoro 8 skokova u prosjeku), ali opet je Žare bio na širem spisku, ovaj put za OI u Moskvi, i ponovo je izvisio. Žeravica ga nije nešto preterano (pa ni minimalno) gotivio, te je tako neplodno završila ta priča o reprezentativnim nadanjima. Plasmani Zvezde u prvenstvu nisu pomogli njegovom slučaju, mada je to bila manje stvar Žarka Koprivice a većim dijelom više sile. U crveno-belom dresu zadržao se još svega jednu sezonu i onda namjerio put nižih rangova domaćih takmičenja, konkretno u beogradski IMT koji je bio na svom uzletu do najvišeg nivoa domaćeg natjecanja.

Protiv Cibone u finalnoj sezoni sa Crvenim Zvezdom

IMT pod vodstvom trenera Šakote probija se u najbolji rang 1983. godine i tamo Koprivica odigra posljednje dvije sezone u bivšoj Prvoj saveznoj ligi, jedva sjenom onog košarkaša iz sezone ’79, ali još uvijek držeći skromnu beogradsku škvadru iznad vode s nekih 18 poena i preko 6 skokova u prosjeku. Nakon dvije trećine regularne sezone sezone 1984-85, Žarko Koprivica odigrao je posljednju prvenstvenu utakmicu svoje igračke karijere i umirovio se, sa 28 godina tek, rasklimanih koljena i razbijenih iluzija, ostavivši tanak, ali dubok i teško izbrisiv trag u srcima južnoslavenskih košarkaških ljubavnika.

On sam najbolje zna zašto nije postao dominantnim igračem repke i Evrope osamdesetih, a – u stvari – možda i nije bio centrom, možda su ga takvim samo žigosali jer sa 207cm teško možete umaći sudbi predrasude. Možda je Žare bio revolucionarnom četvorkom čija bi karijera ostala upamćena drukčije da je igrao u vrijeme linije za tri poena. Možda… I svih ovih godina koje prođoše od igračkog vremena Koprivice Žarka nikad nisam našao podatak da je neki centar porijeklom iz našeg „regiona” nadmašio prosjek od 30 poena po utakmici u sezoni nekog relevantnog prvenstva. Jedini kojeg sam naša da je nadmašio Žaretovih 29,3 jeste izvjesni kuler imena Nikola Jokić koji je prošle godine ostvario 29,6 poena prosječno kroz NBA sezonu. Ne mogu da kažem da li je to neko mjerilo jer ne znam ni sam više šta da mislim o NBA cirkusu, dok je košarkaško prvenstvo Jugoslavije ipak bilo ozbiljno takmičenje.

Photo: Privatni arhiv, Printscreen

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar