Kada kažete CVELE, svi znaju na koga mislite. Ima dosta ljudi sa tim relativno čestim prezimenom ali samo je jedan Cvele. Kada, pak, kažete Zvezda, opet je jedna od prvih asocijacija Cvele. Kako god okrenete, on i Zvezda su nekako povezani. Životno povezani. I najviše bi bio ponosan kada bi baš to čuo, da je sinonim za Zvezdu, bilo košarkašku, bilo fudbalsku. Pored svih drugih uspeha i titula, pored diplome fakulteta, pored priznanja kao sjajnog turističkog radnika, pored ministarske funkcije…najmilije mu je bilo kada ga Zvezda hvali ili kada ga poistovećujete sa njegovom Zvezdom.
Sada bi mu u maju bio rodjendan. Sada u maju je njegova Zvezda postala prvak Evrope. Sada u maju je slava njegove Zvezde, Djurdjevdan. I baš na slavu je otišao. Čudan je taj maj. Lep, velik, važan i tužan.
Rodio se u Loznici 24 maja 1941. Bavio se boksom. Ne znam kakav bi bio u boksu, verujem dobar jer čega god se dotakao, pretvorio bi u uspeh. Ali, izvinjavam se boksu, ovako je bolje. Malo je hteo da se pokaže kao mlad, kako je vešt i spretan pa se vešao o neku granu na drvetu. Grana oslabila od kiše i vlage, pukla i tako je pao da je imao trostruki prelom ramena. Užasna povreda ga je usmerila na drugi put. Dugo se oporavljao, bio u gipsu do pola, imao metal u ruci. Da mu je nisu spasili, odsekli bi je, pričao je. Pošto jesu, da bi je povratio, poćeo je da igra košarku. Da razradi ruku. Divio se Koraću. Bio opčinjen njime. Posle je igrao protiv njega, sa niim bio u reprezentaciji, nosio kovčeg sa još petoricom kada je Žućko nesrećno stradao u saobraćajnoj nesreći. I sve to u kratkom vremenskom periodu. Ali taj put ka košarci postao je zlatan. Osvajao je medalje, bio deo jedne od najboljih Zvezdinih generacija u istoriji sa Slavnićem, Kapičićem, Simonovićem, Vučinićem koja je kasnije, 1974.donela jedini evropski trofej Kup pobednika kupova. A ona njegova slobodna bacanja 1968. u Meksiku su nam donela prvo olimpijsko srebro u košarci. Samo da je ta bacanja dao i ništa više pa bi ga svet košarke večno slavio. A uradio je još mnogo toga.
U njegovo vreme bilo je normalno da sportisti završavaju škole. Cvele je završio Ekonomski fakultet. Ali ne reda radi. I u toj oblasti je bio uspešan. Dobio je priliku da radi u tek otvorenoj filijali turističkog giganta Kvarner eksresa. Kakve su to agencije bile. Putnik, Kvarner, Kompas. Iz njih su nastale sve one kasnije. E pa, Cvele je i tu bio sjajan. Posle je tu bio još jedan gigant Inex pa Sportski centar Tašmajdan, koji u sebi objedinjuje i Halu Pionir i Ledenu dvoranu i bazene. Svuda je doprineo da se te firme razviju, ojačaju, budu još bolje. A onda dolazi ono po čemu ga novije generacije najviše pamte. Stiže poziv da se oproba kao generalni sekretar Fudbalskog kluba Crvena zvezda. Šta će košarkaš u fudbalu, pitali su se mnogi,malo sumnjičavo. Nisu shvatali koliko je taj čovek bio sposoban i da, uostalom,nije došao da igra već da vodi veliki sistem. Imao je ko da brine o struci i fudbalu. Džajić i struka su sjajno radili svoj deo posla, a on maestralno radio sve ostalo. Vodio je jedan od najboljih sistema u ovom delu Evrope. Sećam se dobro kada je o Zvezdi pisala Politika ali na ekonomskim stranicama. Ne iz sportskog, već ekonomskog ugla. Pričali su o jednoj od najuspešnijih firmi u ovom delu Evrope. Ako se ne varam, mislim da su tada imali samo 74 zaposlena. Sa sve igračima i trenerima. Mala po broju, ekonomična, savršena sportska i ekonomska mašina koju je Cvele stvorio. Čuven je i taj petogodišnji plan u kome je zacrtano da se na kraju puta Zvezda popne na krov Evrope. Opet su se neki malo podsmehivali, vrteli glavom. Jeste Zvezda pobedjivala velikane, padao je i Real i mnogi veliki klubovi na Marakani, igralo se i finale Kupa UEFA 1979. Ali,prvaci Evrope…ajte molim vas. Cvele, Džaja, Miša Slijepčević i ostali su mislili drugačije. Radili su mnogo, teško i naporno. Istovremno, mudro, vešto, inteligentno. Dovodili sve što vredi u zemlji. Pančev, Dejo, Robi, Najdovski, Šabanadžović, Binić, Belodedić…neke su oteli u poslednji čas od najvećih rivala, neke su lakše doveli, neki su im prosto pali u ruke sticajem okolnosti kao Belodedić koji je već bio prvak Evrope sa Steauom. Falila je još jedna kockica. Doveden je bombarder iz Vojvodine Siniša Mihajlović. Na klupu je seo lukavi Ljupko Petrović i mašina se upalila. Kažu ljudi koji su znali tada stvari da kada odlaze na razgovore sa porodicom fudbalera oko angažovanja, prvo ulazi veliki Džaja. Roditelji, obično otac oduševljeni, zanemeli, došao im veliki Džaja. On priča o tome šta bi im sin igrao i koliko im treba njegovo znanje. A kad prodje prvi, pozitivni šok za oca od susrtea sa Džajom, na scenu stupa Cvele. Da Vi i ja malo popričamo o svim uslovima, rekao bi ekonomski genije Cvele. Ne znam da li je sve ovako bilo, mada su mi ozbiljni ljudi to pričali ali kako god, taj duet i ta spretnost stvorila je najbolji fudbalski klub u istoriji na ovim prostorima. I da nije bilo tog prokletog rata, vladao bi taj tim Evropom bar još par godina. Sve je već bilo dogovoreno sa Bokšićem i još nekim velikanima posle Barija ali rat je uzeo mnoge živote, mnoge mladosti, uzeo je i Zvezdu. Igrala je ona i naredne godine dobro i to sve na gostujučem terenu, bila na korak od još jednog velikog finala sa Barselonom ali je Samdorija bila bolja. Sve to sam imao sreće da gledam iz prve ruke, a još veću sreću sam imao godinu pre kada sam kao student, sa malim džeparcem, autobusom, sa drugarima išao skroz okolo naše zemlje pa kroz celu Italiju, dole do Barija da bodrim Zvezdu u jedinom njenom finalu u Kupu šampiona. Jedino finale se pretvorilo i u jednu titulu, teško ponovljivu ne za klubove iz Srbije već sa svih ovih prostora. To slavlje i tu sreću, taj adrenalin neću nikada ni ja, ni bilo ko ko je tada bio na stadionu Sveti Nikola nikada da zaboravim. I pričaću je unucima, ako Bog da. Još čuvam kartu sa te utakmice. Uramljenu. Kao i svi moji drugari. To nam je omogućio, pored igrača, naravno, trenera, Džaje…i veliki Cvele. Posle je došla i ona titula iz Tokija, prvaci sveta. I na tome Vam hvala beskrajno.
Bio je i ministar sporta od 1992. do 1998. U vreme Miloševića. Setiće se neko pa da ne kaže, preskočio sam to. Ne, nisam. Iako sa potpuno druge strane političkog spektra i prilično aktivan tada, nisam mu to zamerio. Jeste mu ponuđeno sa te strane ali nikada nije ulazio u tu partiju. I nije napuštao Zvezdu. A nije primao ni naknadu za to. Radio je i tamo jako dobro, gradio hale, obnavljao sportske centre. Iz današnje perspektive kada poredimo, bio je sjajan. Nisam mu zamerao ni neke izjave o vođama navijača koji su bili sa one strane zakona. Imao je jasan i precizan dogovor s njima šta se sme, a šta ne da radi na utakmicama i oko Zvezde. Čoveka su prosto svi cenili, poštovali i njegova reč je bila garancija da će nešto biti tako kako se dogovorite.
Cvele. Prvi zvanični najbolji sportista Sportskog društva Crvena zvezda. Priznanje koje se i danas dodeljuje. Od 2021. jedan od dvojice počasnih predsednika u dugoj istoriji KK Crvena zvezda. Znate ko je drugi? Ivo Andrić, nobelovac. Pored svih velikana, jedino su se njih dvojca izdvojili. I treba. Cvele nije bio nobelovac ali je bio sportski akademik. Majstor svog posla, bilo košarkaškog, bilo ekonomskog, fudbalskog.
„Hvala ti Zvezdo što postojiš“, reče kada je primao veliku nagradu od svoje Zvezde. Da, hvala ti Zvezdo zaista što postojiš ali hvala i tebi Cvele što si postojao i ispisao najlepše stranice istorije tvoje omiljene Zvezde.
Photo: Printscreen