Kad pre 26. avgust, kad pre Saša Đorđević napuni 49 godina? Čini mi se kao da sam ga skoro gledao kako ubada one svoje čuvene trojke i prosipa magiju po parketu. Rođendan trenera naše reprezentacije (i Bajerna iz Minhena) sasvim je dobar povod da se prisetim nekih razgovora koje sam imao sa njim, dosta toga sam pretočio u intervjue a nešto je ostalo za kasnije, pa evo sada može poslužiti kao ekskluziva.
Od kakvog li je to materijala napravljen Saša Đorđević? Od uobičajenog, kao svi mi ostali, svakako nije, jer bi mu inače bar jednom zadrhtala ruka kad je pogađao one silne odlučujuće trojke tokom sjajne karijere. A još kad se zna da je kao trener od dvanaest individualaca stvorio granitan tim, onda je jasno da je on sam od nečeg još tvrđeg.
Kad je pre dve godine po povratku sa Svetskog prvenstva u Španiji cela Srbija bila ushićena uspehom naših košarkaša, njihov trener je jedini šeretski gledao ispod obrve, i kao da je poručivao: “Znao sam, samo nisam hteo da vam ranije kažem jer mi ne biste verovali”.
Sašina majka je bila nastavnica fiskulture, a otac košarkaški trener. Bratislav Đorđević, popularni Bata, jedan je od doajena ovog sporta kod nas. Prva generacija posle Bore Stankovića, Radomira Šapera, Ace Nikolića i Nebojše Popovića, koji se smatraju “patrijarsima srpske košarke”. Bata je bio trener pionira u Radničkom i Crvenoj zvezdi, srce mu je kucalo za crveno-bele, ali nije pritiskao sina da se bavi košarkom. Mali Aleksandar se prethodno oprobao u fudbalu, plivanju, skijanju…
– Imao sam pet-šest godina kad me je na jednom treningu tada svetski poznat košarkaš Moka Slavnić pozvao da odigramo basket “jedan na jedan”. Bilo je to iz šale, naravno, ali tada sam shvatio da je to pravi sport za mene. U zemunskoj hali “Pinki” prvi put sam zakoračio na pravi košarkaški teren. Moj otac Bratislav je bio trener košarkaša Crvene zvezde i često sam išao sa njim na treninge. Na terenu su tada bili čuveni asovi poput Moke Slavnića, Ljubodraga Ducija Simonovića i mnogih drugih, a ja sam stajao sa strane i gledao kako oni treniraju – seća se Saša.
Sredinom sedamdesetih košarka nije bila nikakva mamipara, naprotiv. Oni najbolji igrači igrali su za skromnu platicu koja se zvala “hranarina”, i trebalo je da im posluži da malo bolje klopaju jer se više troše. A klinci su trenirali u hladnim salama ili noću na otvorenim igralištima, kad stariji završe trening. Ako bi nekom iz prvog tima “progledale” patike, on bi ih ostavljao u svlačionici, gde bi ih sav srećan prigrabio prvi klinac i nastavio da još mesecima igra u njima.
– Imao sam mnogo košarkaških lopti, i sećam se da sam ih uvek pozajmljivao starijima. Bio sam neka vrsta ekonoma u to vreme. Bavio sam se i drugim sportovima, ali basket mi je uvek bila omiljena igra. Sećam se: dođem kući da učim, ali čim sklopim knjigu, tražim teren gde mogu da šutiram. Odrastao sam na čuvenom terenu “Ranč” na Novom Beogradu, gde se i sada igra odličan basket. Ranije nije bilo igrica koje se igraju kod kuće. Mi smo bili “osuđeni” da budemo napolju, na terenima. Pored lopte, koja je svima bila omiljena, igrali smo se i sa klikerima. Imao sam ih oko dve hiljade i dobio sam rane na rukama od njih. Zato mi je mama zabranila da ih igram i sve klikere bacila sa terase.
Opredeljenost za crno-bele ili crveno-bele nekada nije bila ovako izražena kao danas, pogotovo ne među košarkašima, koje je na terenima na Malom Kalemegdanu delila niska žičana ograda kroz koju su se gledali i razgovarali.
– Počeo sam da treniram u Radničkom, ali klub ubrzo više nije imao novca za mlađe kategorije pa su ugasili sekciju . Mi smo dve godine, kad mi je bilo 14-15, trenirali na Crvenom krstu, čak i zimi, svake noći sa dve trenerke na sebi. Sećam se da smo prvo čistili metlama s terena sneg i vodu, a mnogo treninga smo proveli bez driblinga jer nisi mogao da vodiš loptu od tih bara. Po završetku sezone više nije bilo mogućnosti da treniramo. Ja sam deset dana proveo u maloj bokserskoj sali Radničkog, u kojoj je čuveni Čita radio sa rvačima, a Toma Hladni s bokserima. U sali sa strane stoji samo jedan koš, a tu je i ring. Tada sam doneo odluku da pređem u Crvenu zvezdu. Tamo su mi nakon desetak dana rekli da su na mojoj poziciji perspektivniji neki drugi igrači, drugim rečima – ćao. Posle tri dana sam otišao u Partizan, a već mesec kasnije prešao sam u prvi tim.
Mnogi veliki ljudi kažu da nisu imali uzora u životu. Oni najveći ne kriju da – jesu.
– U svetskoj košarci to je svakako bio Ajzeja Tomas, as NBA šampiona Detroit Pistonsa. Igrao je uz osmeh i jednostavno plenio na terenu. Bio je plejmejker, kao ja, i pravio je čuda sa loptom. Svaka njegova utakmica je bila šou za sebe, on me je uvek inspirisao da tražim nova rešenja na terenu. Od naših igrača uzor su mi bili Zoran Moka Slavnić i Dragan Kićanović, koji su bili najbolji bekovski par u Evropi. Obožavao sam ih obojicu, podjednako, a imao sam sreće da me Moka trenira u Partizanu godinu dana. Od njega sam zaista mnogo naučio. Imao sam prilike da gledam i Srećka Jarića kako trenira i igra. On je sedamdesetih važio za jednog od najtalentovanijih igrača, a ja sam se trudio da preslikam njegove poteze.
Legendarnih trojki sve se manje seća, sad ima neke druge prioritete.
– Ponekad moje ćerke pogledaju na internetu te snimke, ali za mene to je prošlost, deo istorije na koju sam ponosan. Sada idemo dalje.
Dok je igrao imao je neke svoje male rituale.
– Plejmejkeri su se oduvek vezivali za broj deset. Moka i Maradona su nosili taj broj, i ja sam izabrao baš njega. Nisam završio karijeru sa njim, nosio sam devetnaest, ali opet, zbir ta dva broja je deset. Sada kao trener nemam posebne rituale, ali kao igrač sam bio sujeveran. Biciklističke helanke, koje sam nosio ispod šortsa, uvek sam okretao naopako.
Jednom sam ga pitao šta ga je motivisalo.
– Ne plašim se neuspeha i pada. Težim da kroz život tražim nove izazove, i to je ono što me motiviše. Kad sam išao u školu, nisam se smirivao dok ne popravim neku lošu ocenu, samo da bih dokazao da ja to mogu. Tokom igračke karijere nisam nikada hteo da igram za Cibonu ili Jugoplastiku, koje su u to vreme važile za najjače klubove. Želja mi je bila da igram protiv njih, da pobedim najbolje! To je ono što je moja snaga, i nadam se da ću moći da je prenesem na igrače u reprezentaciji.
Ima svoju viziju kakav trener želi da bude.
– Zahtevan, direktan i oštar kad treba – na terenu, ali vedar i komunikativan van njega. Ne dozvoljavam da me profesija poremeti i promeni kad sam van terena. Trenerski posao je takav da menja čoveka, a ja sam prilično zadovoljan sobom i ne želim da se menjam, osim nabolje.
Bolesni umovi i dan-danas ga napadaju da je “grobar”. A on je – Sale Nacionale:
– Moj otac je bio trener Crvene zvezde, ali ja sam uvek navijao za Partizan. Čuvam članak iz novina iz 1972, naslov je bio “Sin protiv oca”. Na slici sam ja sa pet godina kako na derbiju držim Partizanovu zastavicu i crno-beli šal. Moj deda je poginuo 1944. kao partizan. Moja baka je štrikala crno-bele majice, i ja sam izabrao Partizan. Imao sam sreću da igram za klub koji volim. A onda, kad sam u februaru 2000. sa Real Madridom došao u Beograd da igramo protiv Crvene zvezde, dogodilo mi se nešto što ću zauvek pamtiti. Kada su me predstavljali, cela hala je ustala i aplaudirala mi, iako su znali da sam partizanovac. To je jedan od mojih najvećih uspeha u životu, nešto što nikad neću zaboraviti.
Rođen je 26. avgusta 1967, u Beogradu.
Klubovi: Partizan (1984-1992), Olimpija Milano (1992-1994), Fortitudo Bolonja (1994-1996), Portland Trejlblejzers (1996), Barselona (1997-1999), Real Madrid (1999-2002), Skavolini Pezaro )2003-2005), Olimpija Milano (2005).
Klupske titule: Šampion Evrope sa Partizanom 1992, Kup Koraća sa Partizanom 1987, Olimpijom Milano (1993) i Barselonom (1999), prvak Jugoslavije (1987. i 1992.) i Kup Jugoslavije (1989. i 1992.) sa Partizanom, Prvak Španije (1997, 1999. i 2000.).
Reprezentativne titule: prvak Evrope 1991, 1995. i 1997, prvak sveta 1998, srebro na Olimpijskim igrama 1996.
Trener: Olimpija Milano (2006-2007), Beneton Trevizo (2011-2012), Panatinaikos (2015-2016, Bajern Minhen (2016-)
Trener reprezentacije Srbije od 2014 (srebrne medalje na Svetskom prvenstvu u Španiji 2014. i na Olimpijskim igrama u Riju 2016, polufinale na Evropskom prvenstvu u Francuskoj i Nemačkoj 2015)
.Photo: FIBA