Već u prvom pasusu iscrpnog izveštaja o utakmicama petog kola ACB lige, Vlada Stanković je istakao odnos unutar španskog klupskog basketa, odnosnu „flozofiju“ Reala i Huventuda. Real dovodi skupe strance i ima najskuplje Špance, Huventud godinama proizvodi igrače ali ne može da ih zadrži. Ništa novo, ni neobično.
Povod za ovaj tekst nekako mi se uobličio, i kada sam jutros pročitao „šefov“ raport, ali i kada sam se prisetio nedavnog razgovora sa kolegom, Igorom, u poluvremenu utakmice Crvena zvezda – Darušafaka. Odigraše Radonjićevi momci prvih 20 minuta sjajno, izgledalo je da je utakmica u dobroj meri rešena, ali, bi šta bi. Razmenjujući utiske, Igor reče, da će Zvezda, ako neki njeni igrači nastave da napreduju, moći da ih proda za million, a neke i za dva.
„Ma ja neću da ih bilo kome prodajemo, hoću ja da ih gledam“.
Naravno da je moja reakcija bila krajnje naivna, pomalo detinjasta, jer svi smo svesni i gde živimo, i u kakvom svetu pokušavamo da opstanemo. Ali je iskrena. Jer, tek što se neko „ispili“ i pokaže talenat, eto ti ih zulumćari da nam ih „otmu“ i odvedu u janičare. Idu da budu sultanovi telohranitelji, ali kako je ovo 21. vek, dobiju oni lepe apanaže za to.
No, ja ne pišem o njima već o nama, koji smo, na taj način uskraćeni da gledamo našu košarkašku decu, i da uživamo u njihovoj igri. Čini mi se da ovaj prostor i nema druge sudbine već da rađa decu za sportski danak u krvi. Neće oni propasti, opet kažem ovo je 21. vek. Želim da istaknem da se za sve ove godine, čak i decenije, nije ukorenio sistem u kojem bi i oni jedinstveni, posebni, i izrazito talentovani mogli da, pod približnim uslovima igraju kod kuće, barem koju sezonu više, kao što sada igraju u tuđini.
Napravimo svi zajedno mali misaoni eksperiment, pa pokušajmo da nekoliko naših vrhunskih igrača, rasejanih po evropskim najskupljim ekipama za moment vratimo u naše klubove. Ako se u tom, naglašavam, misaonom eksperimentu, još i koji trener nađe u nekoj našoj dvorani, eto ti ga barem još koji klub u nekom Evrokupu, Evroligi.
Reći ćete da neki moraju da odu kako bi napredovali, i naravno da ste u pravu. Nikola Jokić recimo! Njegov imenjak Kalinić je igrao samo jednu sezonu u Crvenoj zvezdi, a ko ne uživa kad gleda njegove skokove do neba. Otišao je od (bez obzira šta ko mislio o njemu) već sada, dokazano velikog trenera Dejana Radonjića (za kojeg jedan Dejvid Blat reče da je jedan od najpotcenjenijih trenera Evrope), kod trenerčine Želimira Obradovića, koji bi i od Ace Ostojića, Vlade Stankovića i mene “napravio” Moku, Kiću i Praju (držim da sam Praja, a Aca i Vlada neka se dogovore ko je Zoran a ko Dragan:-). Ali Kalinu smo mogli da gledamo kako leti u dresu našeg kluba u Evroligi, samo tu jednu sezonu! Njegovog klupskog saigrača Bogdana i koju više, ali priča je slična, ako ne i ista. Gledasmo li Dejana Bodirogu u dresu nekog našeg tima, ili smo mu se divili samo kada je kao kapiten reprezentacije donosio pehare sa Evro i Mundobasketa?
No, ove moje maštarije, surova stvarnost za tren oka svodi na najrealniji, prizemni nivo. Kakvo je stanje u našoj košarci dokumentovaću delom saopštenja br. 5 – 2016/17, odnosno onog „parčeta“ zvaničnog dopisa iz kancelarije Udruženja košarkaških klubova Srbije, u kojem stoji:
– Ekipa OKK BEOGRAD, kažnjava se novčanom kaznom od 60.000 dinara zbog toga što nije obezbedila prisustvo lekara na utakmici, shodno čl. 61 A) 14 Propozicija takmičenja.
A niko ne pita, da li slavni O KA KA, koji je iznedrio Žućka Koraća, ima para za lekara? Možda ima, možda nema, zaista ne znam, i neću da nagađam, ali hećima ne beše onomad u dvorani Šumice u Beogradu! Nije stoga čudo što mnogi hoće u pečalbu, ali ‘ajde bre, da se i mi malo potrudimo; nije da se ništa ne može popraviti!
Ako nisam bio jasan, na sledećoj adresi, sve će vam se samo kazati.
https://www.youtube.com/watch?v=E1EFe1vSb3s