Cinici kažu da je statistika „tačan broj pogrešnih činjenica“. Možda je i tako, ali ako pođemo od relane pretpostavke da su , bar u košarci, brojke uglavnom tačne (iako ih unosi čovek) dolazimo do mnogih zanimljivih podataka koji nam otkrivaju zašto se nešto desilo ili zašto se nije dogodilo. Košarka je među prvim sportovima uvela statitiku, odavno je kopiraju svi, čak i fudbal. Danas, u ozbiljnim ligama, možete da saznate koji je fudbaler koliko kilometara pretrčao, ko je napravio najviše prekršaja, ko najčešće šutira na gol, ko je najviše puta bio u ofsajdu, ko je koliko puta imao loptu i koliko je tačnih dodavanja imao…
Paralelni pogled na tabelu Evrolige posle (nepotpunog) 20. kola i listu najbvoljih igrača po indeksu vrednosti potvrđujje koliko je košarka kolektivna igra. Naime, najbolja dva igrača po indeksu vrednosti su Kejt Lengford (Uniks) i Nikolo Meli (Broze Bamberg) dok su njihovi timovi 11. i 13.sa odnosom pobeda i poraza 7-12 (Bamberg) i 7-13 (Uniks). Vodeći Real Madrid u prvih 10 nema ni jednog igrača, u prvih 20 su samo Ljulj na 15.i Ajon na 20.mestu. U prvih 10 iz timova koji trenutno zauzimaju 4 prva mesta samo je Ekpe Judo (Fenerbahče) , na 3. mestu sa indeksom 20,06. Zaključak je samo jedan: Real Madrid, CSKA, Olimpijakos i Fenerbahče igraju TIMSKI, ne zavise od jednog ili dva igrača.
Crvena zvezda je peta, odmah iz trenutne „velike četvorke“, ali takođe sa izrazito naglašenim timskim duhom. Istina, Ognjen Kuzmić je visoko rangiran, na 5. mestu sa prosečnim indeksom od 16 poena po meču. Sa projekcijom od 40 minuta imao bi 28,79 i od njega bi više imao samo nando de Kolo (CSKA) koji je sada 21. sa 21,33 (zbog manjeg broja utakmica, 12) ali bi bio prvi da igra 40 minuta sa 32.45. Sledeći „zvezdaš“ je Marko Simonović na 30. mestu sa prosečnim indeksom 11,70, sledeći je Stefan Jović na 42. sa 10,35, Marko Gudurić je 104. sa 6,05 a Branko Lazić 138 sa 3,20…
Pogled na zbirnu statitiku otkriva ključ uspeha „crveno-belih“ u dosadašnje delu sezone: svi daju koševe! Dvocifreni su samo Simonović (13,1) i Kuzmić (10,1), ali slede Jović sa 8,3, Dženskins 8,2, Bjelica 7,8, Gudurić 7,5, Volters 7,0, Tompson 5,5, Dangubić 5,3 a vraća se i Mitrović (3,8) koji će biti najveće Zvezdino pojačanje za drugi deo sezone. Nisam baš analizirao sve timove, ali rekao bih, na neviđeno, da malo ko ima tako dugu klupu, sa rotacijom u kojoj svi daju koševe i drže ritam. Dejan Radonjić maestralno ekonomiše snagom igrača, najveći prosek minuta ima Simonović, samo 26,23. Preko 20 minuta po meču igraju još Jović (25,09), Dženikns (24,53), Kuzmić (22,13), Lazić (22,05), blizu je i Dangubić (18,47), nisu daleko ni Gudurić (16,52) i Bjelica (16,42). Tim, nego šta!
Zvezda ima i tri pojedinačna lidera: Kuzmića u skoku sa 8,10, Jovića u asietncijama 5,95 i Dženkinsa u ukradenim loptama 3,30. Ova činjenica nikako nije u kontradiktornosti sa tezom da liderstvo, posebno ono naglašeno, ugrožava kolektiv. Naprotiv, ove tri kategorije su u funkciji tima, skok i osvojene lopte su osnova odbrane koja je najjañe Zvezdino oružje. Na 20 mečeva “crveno-beli” su primali 72,6 poena po meču. Istina, napad sa 74,8 poena nije mnogo bolji ali je bio dovoljan za impresivnih 12 poeba a doneće bar još 3-4 koje će biti dovoljne za plejof.
Davno sam bio “kum” novom velikom događaju u društvenom životu Beograda. U sezoni 87/88, kada je Partizan blistao u Evroligi i punio staru dobru Halu sportova za koju se redovno tražila karta viuše, napisao sam da je Beograd posle FEST-a, BITEF-a i BEMUS-a dpobio i BEKOS-Beogradske košarkaške svečanosti. Sa zadovoljstvom “plagiram” sabog sebe i konstatujem da se BEKOS vratio u Beograd. Ovoga puta zaslužna je Crvena zvezda, ali najvažnije je da opet imamo košarkaške svečanosti….