Basket se u Americi paralelno sa košarkom igra odavno. Uvek je bio popularan i u Srbiji, ali je organizaciju takmičenja FIBA preuzela tek 2012. Sada postoje evropsko i svetsko prvenstvo, kao i masters turniri ekipa u sedam gradova širom sveta, te godine je i ekipa Novog Sada počela profesionalno da se bavi street basketom 3 na 3. Možda latinska izreka “per aspera ad astra” nije baš najprikladnija za našu priču, ali Dušan Domović-Bulut, Marko Ždero, Marko Savić i Dejan Majstorović, koji dominiraju svetskom scenom u ovom sportu, počeli su na terenima iz svog komšiluka. Sa njima sam se i našao na terenima kod studentskog stadiona, popularnih Indeksovih terena, gde su se pripremali za turnir u Kini.
– Mi smo se družili na tom terenu ispred zgrade i tu smo se, naravno, i zaljubili u košarku, tačnije u basket – počinje za KOŠ magazin priču Dušan Domović Bulut, igrač ekipe Novi Sad Al Wahda i reprezentacije Srbije u basketu 3×3.
Na ove reči nadovezuje se njegov saigrač, Dejan Majstorović.
– Bio sam od jutra do mraka napolju. Igrali smo sve, fudbal, rukomet, košarku, u zavisnosti koji bi se turnir održavao, pa smo se mi kao “pripremali”. Ja računar nisam imao do svoje 16. godine, pa današnjim klincima poručujem da je bolje da se druže, igraju, treniraju bilo koji sport nego da sede u sobama i igraju igrice.
– Većina ljudi sport posmatra kroz rezultate koji postižu vrhunski igrači, ali ima tu i ona druga dimenzija, a to je šta sve on donosi klincima – priključuje se razgovoru i naš treći reprezentativac u basketu, Marko Savić. – Oni se tako upoznaju, stiču se nova prijateljstva, nisu na ulici ili u nekom lošem društvu.
“Ubacuje” se i četvrti član ekipe Marko Ždero, pričajući kako je vrlo ozbiljno kao dečak trenirao košarku, ali da je u dužim letnjim pauzama kada nije bilo treninga u klubu takođe igrao basket na igralištu u svom naselju. Igrališta u kvartu nisu samo mesta gde se sve generacije bave sportom, već su mesto gde mladi pored one zvanične prolaze kroz takozvanu životnu školu.
– Mnoge životne stvari se nauče kroz taj basket, na tom terenu – nastavlja Bulut – i mogu reći da su moj karakter, pa i celokupna ličnost oblikovani na tom uličnom basketu.
– Da, teren je čudo – nastavlja Marko Ždero – ja sam, na primer, uvek voleo tu neku vrstu sportskog “bezobrazluka” mlađih generacija, kao što smo i mi bili. Okej, poštovali smo starije, ali nema respekta u igračkom smislu. Ali, tu se naučiš i fer pleju, pa i kako da stišaš strast koja se razbukta.
Važno je, kažu, sanjati o uspehu i on neće izostati. Tako su i novosadski basketaši te 2012, kao reprezentacija Srbije, osvojili Svetsko prvenstvo u Atini.
– To je tada bilo čudo – kaže Bulut. – Mi smo otišli tamo kao totalni anonimusi, nismo znali ni šta nas očekuje. U stvari nismo znali da je to tako veliko prvenstvo dok nismo zaigrali na njemu. Napravili smo zaista bum i danas mislim da ga nismo osvojili ova priča bi imala potpuno drugi tok.
Marko Savić podsetio je i na to da je u početku bilo mnogo odricanja, da su morali da pozajmljuju novac da bi išli na turnire u Evropi, a nisu baš najbolje prolazili, pa su ih svi pitali šta to rade.
– Ali mi smo nastavili da guramo tu priču, verovali smo u sebe, da ćemo nešto postići i to se, evo, i ispostavilo.
Srce ekipe, Dušan Domović kaže da se i danas, posle svega, bore sa stereotipima da su “uličari”, da ima onih koji ih i dalje ne shvataju ozbiljno, kao profesionalne sportiste. Ipak, posle osvojene još jedne svetske titule u kineskom Gvangžuu 2016. i čestitke selektora košarkaša Aleksandra Ðorđevića, uz poziv da dođu na trening svetskih i olimpijskih vicešampiona, mnogo toga je svima postalo jasnije.
– Obišli smo ceo svet, od Manile, do Rio de Žaneira i sve ima svoju čar. Nemamo baš puno vremena na turnirima da obilazimo gradove, ali trudimo se da vidimo što više i da upoznamo ljude – kaže Savić.
Protiv Novosađana su igrali Donti Grin, bivši igrač Sakramenta, Nikos Papas, zvezda Panatinaikosa, Garbahosa, Dominik Džejms i svi koji imaju ime u svetskoj košarci, ali na terenu 15×11 metara oni su bili ti koji su morali da se dokazuju. Savić tvrdi da ga, iako je profesionalac, novac ne motiviše već upravo to što svi sada žele da ih pobede i da ih zbace s trona. Buluta podstiće to što, promovišući basket 3×3, sve više mladih, pa i seniora, odlučuje da iz košarke pređu na to takmičenje.
Domović, Majstorović, Savić i Ždero su na klupskom planu sve osvojili, a za kompletiranje trofeja kao reprezentacija jedino im fali evropsko zlato. I ono će kažu doći, a ako basket 3 na 3 bude proglašen za olimpijski sport, već na narednim Olimpijskim igrama u Tokiju, ne kriju da žele zlato.
Photo: Screenshot
1 komentar
Kako je ova crvena neprirodna za nase kosarkase.