Evropske šampionke se spremaju za odbranu trona, hrabro i odlučno kako to samo one znaju. Bronzane iz Rija čvrsto su rešene da se uhvate u koštac sa novim velikim izazovom, posle duge i naporne klupske sezone i nezalečenih povreda. Bez obzira što je tim izmenjen, podmlađen, imamo sastav za velika dela, sa nekoliko novih mladih lavica, koje blistaju u evropskim klubovima, ali sa setom i dužnim poštovanjem se prisećamo da u aktuelnoj reprezentaciju nedostaje triling: Milica Dabović, Danijel Pejdž i Dajana Butulija.
Dabovićeva se oprostila prošle jeseni, Pejdžova ne može da pomogne srpskoj reprezentaciji zbog povrede, a Dajani Butuliji je 8. juna priređen oproštaj pre prijateljskog meča Srbija – Japan.
Redovi što slede su, ustvari, skica za Butulijin oproštaj…
Došla je tiho i nekako stidljivo pre šest godina postala seniorska reprezentativka, a zatim i diskretno ušla u legendu. Kao da je htela da postane i ostane anonimna heroina, neznana junakinja. Ali, odali su je talenat, kvalitet, rad, upornost, posvećenost…
Želela je i sada, posle 40 utakmica u dresu našeg nacionalnog tima, da se iskrade i ode mirno putevima košarkaškog beskraja i raja, neprimećena iza obrisa reprezentativnog sjaja. Naša Daja… Dajana Butulija.
Zato su joj ljudi iz Košarkaškog saveza Srbije i brojni poklonici ženske košarke, na kratko, pokvarili takve planove i, po tradiciji Saveza, skromno i dostojanstveno, emotivno na rastanku, trenutak slave i počasti posvetili njoj – nenadmašnoj igračici zadatka…
Svi dobro znamo koliko je teško biti džoker, koliko je mentalne snage i umeća potrebno da u određenoj minutaži odigraš maksimalno, bez greške. Da uđeš na teren, doneseš prevagu, preokret, uneseš živost, izgineš u odbrani i još hrabrije, prodreš u srce reketa, a bek si… i poentiraš brzinom munje. Ili, nesebično dodaš loptu, ili jednostavno, staneš, udahneš duboko i postigneš važnu trojku!
I za sve to gledaš da prođeš bez hvalospeva. To je na samo svoj način u reprezentaciji znala Dajana Butulija. Mirna, blago nasmejana i već čvrsto skoncentrisana na novi izazov i karakteristično odlučna da ga besprekorno obavi. Junački, ali ponovo bez pompe.
Pouzdana, disciplinovana, pravi profesionalac, tipičan izdanak, produkt košarkaške škole Marine Maljković, na terenu i van njega. Za primer novim generacijama.
Hrabro se borila i izborila za povratak iz ozbiljne povrede, odvažno je i pregrmela, ne operaciju slepog creva 2015. godine, nego činjenicu da je iz bolnice morala da prati saigračice, novopečene evropske šampionke, kako na Aranđelovdan igraju u krcatoj dvorani „Aleksandar Nikolić“ meč kvalifikacija za ovogodišnji EP.
Dajana Butulija ima 13 klupskih trofeja (šest puta je bila prvak države, dvostruka je šampionka regiona i četvorostruka osvajačica nacionalnog kupa), igrala je u Ušću, Hemofarmu, Partizanu, u slovačkom Ružomberoku, švedskim ekipama Nordlandu, Norčepingu i Salenu, u španskom timu Hola, zatim Lionu, Radivoj Koraću, Makabiju, rumunskom Klužu… a ovog leta odlazi u poljski Lublin.
Sa reprezentacijom ima odličja sva tri sjaja, osvojila je srebro na juniorskom SP 2005. u Tunisu, zlato na seniorskom EP 2015. u Budimpešti i bronzu na Olimpijskim igrama u Riju 2016. godine.
Sve sami uspesi iz snova… A zaslužila je i specijalnu medalju za ponašanje i patriotizam. Između ostalog i za svesrdnu pomoć saigračici, cimerki, Amerikanki Danijel Pejdž, da nauči našu himnu i mnoge detalje iz srpske istorije.
Ostaće Butulija upamćena kao važan šraf najuspešnije epohe naše ženske košarke novijeg doba, koju je kreirao trio Dragan Đilas – Ana Joković – Marina Maljković.
Dajana Butulija – zauvek naša košarkaška kraljica… Nedostajaće zlatnoj družini i ona njoj…
Na svečanosti u Hali sportova „Ranko Žeravica“ predsednik KSS, Predrag Danilović, uručio je Dajani uramljeni dres reprezentacije sa brojem 40, potpredsednica KSS, Ana Joković, joj je predala buket ruža u bojama srpske trobojke, a kapiten Jelena Milovanović poklon od igračica.
– Još se tresem, sve je ovo emotivno za mene. Iskreno nisam verovala da ću zaplakati, probudile su se stare emocije. Htela sam nekako da se iskradem i da se ne pravi velika fama oko toga. Savez i devojke, i vi koji nas pratite, priredili ste mi sjajno iznenađenje. Bile smo tim, donosile smo radost narodu i pokazale mladim devojkama kako ništa nije nemoguće. Nadam se da će se devojčice što više baviti košarkom – izjavila je Butulija na oproštaju.
Iako vidno uzbuđena Dajana nije propustila da uputi želje sadašnjoj reprezentaciji, uz nadu da će im samopouzdaje sa EP i Olimpijskih igara mnogo pomoći.
– Okosnica ekipe je skoro ista, nedostajaće Marina Maljković, koja je sve promenila što je trebalo, ali verujem da će novi selektor Karadžić nastaviti tim putem. Svim srcem biću uz devojke – poručila je Butulija.
Na kraju njenog blistavog, reprezentativnog puta zahvalili smo joj se upravo u Hali sportova „Ranko Žeravica“, odakle smo nju i drugarice ispraćali u sve pohode, a one bi svako naše „srećno“, kao po pravilu, pretvarale u uspeh za anale!
Naše najnovije „srećno“ uputili smo Dajani lično – za nove radosti u privatnom životu i u daljoj klupskoj karijeri.
Na radost njenog kluba, jer gde god da je, Daja sve od sebe daje.
Poput žene zmaja, naša Daja!