Početna DOMAĆA KOŠARKABoža Manojlović: Patriotizam, šta to beše?

Boža Manojlović: Patriotizam, šta to beše?

od Božidar Manojlović
22 pregleda

Najbolji košarkaši Srbije okupili su se u beogradskom hotelu Crown Plaza ,i time i zvanično započeli operaciju “Evropsko prvenstvo 2017”. Operaciju koja će, nadamo se, završiti na onaj način na koji su nas košarkaši navikavali svih ptrethodnih decenija. Ima reprezentacija, ima timova, ima igrača koji su sjajno predstavljali ovu zemlju, još uvek to rade, ali nekako ljubimci nacije su uvek bili baš košarkaši. Šmekeri pod koševima, mnogi isto takvi i van terena, velemajstori svog posla, još od Daneua, Simonovića, Plećaša, Ćosića, pa preko, Kiće, Praje, Moke i Mirze, a onda Saleta, Divca, Danilovića, Paspalja i Bodiroge, do današnjih Teodosića, Bogdanovića, Jokića i Marjanovića, obuzimali su srca nacije i ulazili putem malih ekrana u svaki dom one velike, a kasnije ove manje nam zemlje, kao da su nam najrođeniji, zauvek se izborivši za epitet junaka nacije.

Posle perioda sušnih godina i nekih lutanja, ponovo imamo sjajan tim, sjajnog selektora, ponovo svi žele da nas izbegu do finala, ponovo smo na vrhu sveta kao svetski i olimpijski vicešampioni. Selektor nikada nije bežao od zacrtanih ciljeva, hrabro najavljuje juriš na vrh i u Turskoj, ima s čim, ima s kim pa – srećno majstori!

Ova priča, u širem kontekstu, ima i drugu stranu. Onu o kojoj se na prvom okupljanju najboljih košarkaša više govorilo nego o Evropskom prvenstvu. Priču o tome inicirao je i sam selektor koji je prosto izrazio želju da se o tome govori.

Naime, čak 26 mladih igrača otkazalo je učešće na Univerzijadi koja se od 19. do 30. avgusta održava u Kineskom Tajpehu. Srpskim rečnikom jednostavno rečeno, odbili su da igraju za reperezentaciju svoje zemlje. Njih 26! Ne dvojca ili trojica, već 26. A upravo su te univerzitetske selekcije uvek bile priprema za najboji A tim kasnije. Ove godine je čak u planu da naši najbolji košarkaši „siđu“ sa priprema na Kopaoniku do Kraljeva, i početkom avgusta odigraju pripremnu utakmicu baš sa tom Univerzitetskom selekcijom. Kako bi se videlo gde su tačno ti momci u odnosu na svoje starije kolege, koliko ko može, na koga valja računati. I – umesto da se grabe za priliku da budu tu, da se u direktnom duelu nametnu selektoru Đorđeviću, da pokažu kako baš na njih može da računa tamo negde u novembru kada kreću kvalifikacije sa tim čudnim i iznenada nametnutim „prozorima“ koje je FIBA smislila. Dakle, kada većina naše današnje selekcije neće moći da igra za reprezentaciju jer će se u tom momentu nalaziti u nekim od NBA klubova ili u Evroligi, i kada se potpuno neočekivano otvara šansa mladim, još nedovoljno afirmisanim igračima da brane boje svoje zemlje i izbore plasman na Svetsko prvenstvo, oni se odlučuju za otkaz. Da li baš oni lično, ili ljudi iz klubova kojima pripadaju, a ima ih iz svih naših najvećih timova, da li pod uticajem tih famoznih menadžera, ne zna se. Tek, njih nema, a poziv su prihvatili samo njih 13, i oni se pod palicom selektora Univerzitetske selekcije Zorana Todorovića spremaju u Zrenjaninu za predstojeće takmičenje. Njih 13 je posebno pohvalio selektor Đorđević, kao primer kako treba da se ponašaju igrači koji nose grb svoje zemlje. Šta će biti ako se, ne daj bože, dvojica povrede, neće niko ni da pomišlja.

I ovo je, s pravom, toliko pogodilo ljude iz Saveza i selektora da se, kažemo, o tome na prvom okupljanju naše A selekcije, najviše i govorilo. Predsednik Saveza Predrag Danilović lepo je objasnio da ovo nije čak više ni stvar patriotizma, kao u njegovo vreme, kada je poziv za bilo koju reprezentatitvnu selekciju bio zakon i o tome se nije raspravljalo. To se proslavljalo i privatno sa porodicom, prijateljima, to se isčekivalo, o tome se pričalo, malo i hvalilo. „Ej, pozvan sam u reprezentaciju, idem na Svetsko prvenstvo“, čulo se decenijama unazad od mnogih, malo ipak jačih i većih faca i igrča od ovih sada što neće da igraju. Ali, reče Danilović, čak i ako gledaju samo sebe, ok, neka bude, izvolite majstori, ovo vam je najbolji trening, najbolja lična priprema za narednu sezonu, da se uz najbolje saigrače i uz najbolje trenere spremiš za svoj novi ili stari klub i razvališ sve naredne sezone. I zaradiš te proklete pare, o kojima svi pričamo i koje nam svima trebaju. Eto ti trening za to. Ali ne, ima tamo neki bolji trener, neka bolja mesta, neki drugi kampovi gde će se oni spremati.

Saša Đorđević je istakao da je tražio spisak sa igračima koji su otkazali i razloge zbog kojih su to uradili. Bol u leđima, idem na more, spremam se za narednu sezonu, umoran sam, propustiću ovo sada ali ću doći sledeći put…..samo su neki od razloga (sami ocenite njihovu opravdanost), koji su iznošeni. Da se nasmejete, reče selektor. Samo, nije smešno ni nama, a ni njemu. Čovek koji je na terenu skoro uvek imao rešenje za svaku situaciju i to obično najbolje rešenje, sada je priznao da ne zna šta da radi povodom ove teme, i koga će i kako zvati da igraju kvalifikacije na jesen. Principijelnog je stava da ove koji su sada otkazali, ne treba zvati. I ne misli pritom da će ove njegove reči i zamerke uopšte doći do tih igrača i njihovih glava. „Slušaju oni druge, a ne mene“, reče Đorđević i to, nažalost, verovatno i jeste tačno. Naravno, podrzumeva se da onaj ko je zaista povređen i zato je otkazao, a to se lako proverava, nije predmet ove priče. Istine radi, ima i takvih. Ali ovo ostalo nikome nije jasno. Ni kapitenu Milošu Teodosiću, koji i sada kada je po prvi put otišao „preko bare“, među najbolje, ima u ugovoru klauzulu o igranju za reprezentaciju. Onako kako je uostalom uvek to i radio. Kao i mnogi drugi. Nije mu, kaže, jasno šta ti momci misle. Nekako još može da shvati otkazivanje Nikole Jokića za ovaj reprezentativni ciklus, ali ovo što su uradili ti momci – ne. Igrač može samo da dobije na pripremama reprezentacije, nikako da izgubi, reče još kapiten. Nekada je igranje za reprezentaciju podizalo cenu igrača na tržištu, nekada su posle letnjih priprema i odigranog prvenstva sa reprezenatcijom, igrači igrli svoje najbolje sezone i sklapali najbolje ugovore u svojim karijerama. Malo se to sad promenilo ali i dalje je to jedan od najboljih načina za napredovanje na svakom pa i na ličnom i finansijskom planu.

I tako, okupiše se naši najbolji igrači ali malo šta smo o Turskoj i Evropskom prvenstvu pričali. Više o ovome o čemu ste upravo čitali. Prst na čelo, kako reče selektor Đorđević, pa da se svi zamislimo nad ovom temom koja možda nije nova, kako reče Danilović, ali možda nikada nije bila ovako ekstremna. Prst na čelo pa da razmislimo šta ćemo i kako dalje. Mada, pravo da vam kažem, ja bih to razmišljanje malo odložio. Hoću da gledam i uživam u igrama najboljih srpskih, a uveren sam i evropskih košarkaša. Hoću malo da se prepustim njihovoj magiji na terenu, lepom druženju van terena i da zaboravim na sve ostalo i ostale. Ja biram Tursku 2017 i naše košarkaše, a ovi drugi neka gledaju na TV-u Evropsko prvenstvo. Ako i to mogu.

Photo: KSS

Možda će vas interesovati

Ostavite komentar