Borac u eliti – a kako je bilo 1952?
- June 5, 2020
- 0 comments
- Svetislav Lj. Marković
- Posted in ISTORIJA
Ulazak “Dečaka sa Morave” u ABA ligu i proslava 75 godina postojanja kluba prava su prilika za podsećanje na debitantsku sezonu (1952.) čačanskog Borca u elitnom košarkaškom takmičenju velike Jugoslavije.
U SFR Jugoslaviji odigrano je 46 klupskih prvenstava (prvo, 1945, igrale su reprezentacije rupublika i JNA), a Borac je nastupio na 24 i spada među deset najuspešnijih klubova. Bila je to liga koja je godinama smatrana za najbolju u Evropi. Najveći uspesi ostvareni su u sezonama 1972/73 – četvrto mesto (kada su zajedno igrali Radmilo Mišović i Dragan Kićanović) i 1978/79 – peto mesto (ekipu je sa klupe predvodio legendarni profesor Aca Nikolić). U narednim sezonama Borac je nastupao na evropskoj sceni – u Kupu Radivoja Koraća.
U prvenstvu Srpske lige 1951. godine prvo mesto Borac je osvojio sa 16 pobeda i po jednim remijem i porazom (drugi je bio beogradski Radnički), i stekao uslov da igra u kvalifikacijama za ulazak u Prvu saveznu ligu sa šampionima Crne Gore i Makedonije. Pošto su oni odustali, Čačani su automatski postali prvoligaši.
Igrači Borca i njihov lider Denić shvatili su da je takmičenje u Prvoj ligi veliki izazov za klub koji postoji tek šest godina, pa su se uključili u Zimsku ligu beogradskih klubova u januaru 1952. godine. Pored tri prvoligaša (Crvena zvezda, Partizan i BSK), rival im je bio stari poznanik iz srpskoligaške konkurencije, Radnički. Borac se nije proslavio, sve utakmice je izgubio i zauzeo poslednje, peto mesto (prvak je bio višestruki šampion države, Crvena zvezda).
Kako se Borac predstavio beogradskoj publici, najbolje se vidi iz članka koji je 21. januara 1952. u listu Naš sport objavio poznati sportski novinar i pionir srpske košarke Milorad Sokolović: “Borac je ličio na gimnazistu koji je, preskočivši više razrede, došao na veliku maturu. Bez dovoljno dobre individualne tehnike, Borčevi igrači teže podražavanju igre najboljih timova, dodaju loptu uvek iz skoka i najteže pozicije i, naravno, prilikom toga vrlo često greše. Trebalo bi da uproste svoju igru i pokušaju da se bore jednostavno, brzo i korisno”.
Gotovo cele zime vođene su rasprave o tome kako je najbolje organizovati tamičenje u elitnoj košarkaškoj diviziji. Dva predloga bila su dominantna: jedinstvena liga, i liga podeljena u dve grupe – istočnu i zapadnu. Prva opcija bila je izuzetno skupa, a protivnici druge tvrdili su da je istočna grupa izrazito kvalitetnija. Problem je bio i u tome što Makedonija, Crne Gora i Bosna i Hercegovina nisu imale predstavnike u najkvalitetnijem rangu. Na kraju, te 1952. godine Prva liga brojala je 12 klubova i bila podeljena u dve grupe – istočnu i zapadnu. Borac je, naravno, svrstan u istočnu, s klubovima iz Srbije. Rivali su mu bili Proleter iz Zrenjanina i beogradske ekipe Crvena zvezda, Partizan, BSK i Železničar. U ovoj grupi, putovanja su bila kraća (najduža relacija bila je Čačak–Zrenjanin), a time i liga jeftinija. U zapadnoj grupi nastupali su: Enotnost (u prevodu bratstvo-jedinstvo, kasnije se klub zvao AŠK, pa Olimpija) i Železničar (klub se kasnije zvao Ljubljana), Lokomotiva i Mladost (Zagreb), Željezničar (Karlovac) i Zadar.
Prvu prvoligašku utakmicu Borac je odigrao protiv BSK-a. Susret je završen nerešenim rezultatom 25:25 (16:15), jer tada nije bilo produžetaka (sve do 1960. košarkaške utakmice mogle su da se završe nerešenim rezultatom). Za Borac su na toj utakmici igrali: Denić (8 poena), Ristić (5), Aleksandar Stefanović (4), Jakovljević (4), Ikodinović (4), Milorad i Zvonimir Đurić, Trifunović, Terzić, Kovačević, Bondarenko i Raško Stefanović.
U narednoj utakmici pretrpljen je poraz u Beogradu od Železničara 42:48 (21:31). Najviše koševa za Borac postigli su Aleksandar Stefanović i Tomislav Ristić (po 10), a igrali su i Denić (6), Ikodinović (6), Jakovljević (5), Zvonimir Đurić (4), Azanjac (1), Bondarenko, Smiljanić i Raško Stefanović.
I u trećem kolu išlo se u goste, ovoga puta neprikosnovenoj Crvenoj zvezdi. Pretrpljen je još jedan poraz (22:44). Za Borac su igrali: Ristić (10), Jakovljević (4), Ikodinović (4), Denić (3), Smiljanić (1), Zvonimir Đurić, Azanjac, Trifunović, Bondarenko i Raško Stefanović.
U četvrtom kolu Borac je ugostio Partizan i izgubio 28:42 (13:21). Za Borac su igrali: Aleksandar Stefanović (7), Ikodinović (6), Smiljanić (5), Terzić (4), Milorad Đurić (3), Jakovljević (2), Raško Stefanović (1), Denić, Zvonimir Đurić i Trifunović.
Peto kolo odigrano je u Zrenjaninu. Borac se dobro držao, ali je iskusniji Proleter izvojevao pobedu sa 33:36 (20:21). Najviše koševa u Borčevom timu postigao je Aleksandar Stefanović (11), a strelci su bili i Denić, Ikodinović i Smiljanić (po 5), Jakovljević (3), Trifunović i Terzić (po 2). Na taj način Borac je prvi deo prvenstva završio na poslednjem mestu na tabeli sa četiri poraza i jednim remijem i samo jednim osvojenim bodom.
Ogroman problem za Čačane bio je neočekivano brz nastavak prvenstva, i prva utakmica u Beogradu protiv BSK-a. Još prilikom izvlačenja parova određen je raspored takmičenja i datumi odigravanja utakmica: 11, 18. i 25. maj i 1. i 8. jun. Nastavak prvenstva predviđen je za 10. avgust 1952. godine. U pauzi je naša reprezentacija trebalo da nastupi na Olimpijskim igrama u Helsinkiju (održane od 19. jula do 3. avgusta 1952). Zbog neučestvovanja reprezentacije Jugoslavije na Olimpijadi, odlukom Košarkaškog saveza Srbije naprečac je ukinuta pauza između dve polovine prvenstva u istočnoj grupi (u zapadnoj grupi nije bio takav slučaj). Borac je po novom kalendaru svoju utakmicu u Beogradu trebalo da igra sedam dana posle završetka prvog dela lige. Ogorčeni ovakvom odlukom, igrači Borca nisu došli na meč, a opravdanje je bilo da je prvenstvo nastavljeno za vreme ispitnog roka (mada su Beograđani tvrdili da su u vreme utakmice Čačani bili u bioskopu). Odlukom Takmičarske komisije utakmica je registrovana službenim rezultatom 20:0 za BSK. Kasnije će se ispostaviti da je to bilo ključno u borbi za opstanak.
Tek u sedmom kolu Borac je izvojevao prvu pobedu u prvoligaškoj konkurenciji. U Čačku je pobeđen beogradski Železničar rezultatom 37:33 (21:13). Najzaslužniji za prvi trijumf Borca bio je Aleksandar Stefanović (14). Pored njega, strelci su bili: Smiljanić (9), Denić (5), Terzić (4), Ikodinović (3) i Jakovljević (2).
Potom je u Čačku gostovao šampionski tim Crvene zvezde i pred hiljadu gledalaca pobedio rezultatom 33:38 (18:20). Borac je pružio žilav otpor jedinom dotadašnjem šampionu Jugoslavije, pa je pet minuta pre kraja utakmice rezultat bio 32:32. Najviše koševa za domaću ekipu postigli su Aleksandar Stefanović i Srećko Ikodinović (po 8), a pored njih u listu strelaca upisali su se i Zvonimir Đurić (6), Denić (4), Ristić (3), Azanjac i Smiljanić (po 2).
U pretposlednjem kolu viđena je neizvesna utakmica do samog kraja, u kojoj je domaći Partizan pobedio „dečake sa Morave“ rezultatom 46:49 (28:30). Borac je bio ravnopravan protivnik favorizovanim Beograđanima, a tri minuta pre kraja utakmice rezultat je bio 46:46. U novinarskim izveštajima piše da su polovinu gledališta činili čačanski studenti u glavnom gradu, koji su davali bučnu podršku svojim ljubimcima. Ponovo je najefikasniji igrač u gostujućem timu bio Aleksandar Stefanović, koji je postigao 12 koševa. Pored njega, koševe za Borac postigli su: Ikodinović (10), Ristić (7), Denić i Zvonimir Đurić (po 4), Azanjac, Raško Stefanović, Jakovljević i Smiljanić (po 2) i Terzić (1).
Poslednje kolo donelo je pravu dramu što se opstanka u ligi tiče. Pred poslednje kolo beogradski Železničar imao je četiri, a Borac tri boda. Železničar je igrao nerešeno protiv BSK-a, pa je Borcu bila potrebna pobeda od 15 koševa razlike protiv Proletera. Pred hiljadu ljubitelja košarke Borac je pobedio Zrenjanince rezultatom 41:30 (21:15). Bila je to Pirova pobeda, nedovoljna za opstanak. Koševe za Borac postigli su: Aleksandar Stefanović (14), Ristić (9), Denić (7), Smiljanić (5), Jakovljević (3), Ikodinović (2) i Zvonimir Đurić (1).
Borac je svoju prvu prvoligašku sezonu završio na poslednjem, šestom mestu u grupi i ispao iz lige. Na kraju je u deset utakmica ostvario dve pobede, jedan remi i sedam poraza, odnosno, pet bodova, uz koš-razliku 307:365 (beogradski Železničar imao je istovetan saldo uz razliku 392:446). Kao domaćin, Borac je svoje utakmice igrao na igralištu kraj Sokolane, koje je već početkom naredne godine srušeno.
Po završetku takmičenja po grupama odigran je finalni turnir državnog prvenstva u Zrenjaninu na kome su učestvovale četiri ekipe. Prvaci istočne i zapadne grupe, Crvena zvezda i Mladost (Zagreb), plasirali su se direktno, a drugoplasirane i trećeplasirane ekipe igrale su za kvalifikacije. U kvalifikacijama su igrali Partizan protiv Zadra i Proleter protiv AŠK-a. Ekipe iz istočne grupe bile su bolje. Šampion je ostao isti – Crvena zvezda sa sve tri pobede, vicešampion – Proleter, treći je bio Partizan, a četvrta zagrebačka Mladost, bez pobede na turniru.
Na kraju prvenstva Borac je uložio žalbu, pozivajući se na pravila FIBA u kojima stoji da se predata utakmica verifikuje sa 2:0, a ne 20:0 (u tom slučaju imao bi znatno bolju koš-razliku od Železničara). Konstatovano je da su bili u pravu, ali i da se u tom slučaju ekipa koja preda utakmicu bez borbe kažnjava još i oduzimanjem jednog boda. Tako je žalba Borca bila uzaludna, a tvrdoglavost skupo plaćena. Međutim, ni tu nije bio kraj Borčevim nadama za opstanak. U oktobru 1952. godine Izvršni odbor Košarkaškog saveza Jugoslavije doneo je odluku da poništi utakmicu Crvena zvezda – Borac i registruje je sa 20:0 za Čačane. Naime, još pre prve utakmice između ova dva tima, Nebojša Popović, tehnički rukovodilac Beograđana (kako se tada zvao trener) kažnjen je sa godinu i po zabrane rada u košarkaškom sportu, jer je mesec dana radio kao profesionalac u Italiji (kasnije mu je ta kazna smanjena na godinu). I pored zabrane on je predvodio Zvezdu protiv Borca. S tim bodovima Borac bi ostao u Prvoj ligi, ali je nešto kasnije i ta odluka poništena, pa je vraćen u Srpsku ligu.
Za Borac je te godine nastupilo 14 igrača. Mioljub Bole Denić (rođen 1925. godine), Dobrivoje Doco Azanjac (1930), Dušan Dule Jakovljević (1930), Vladimir Vova Bondarenko (1930), Aleksandar Stefanović Puš (1931), Srećko Ikodinović (1931), Zvonimir Đurić Bumbi (1932), Radomir Raško Stefanović (1932), Tomislav Ristić Mula (1933), Milorad Miketa Đurić (1933), Slavko Smiljanić Kempo (1931), Mićo Trifunović Galavoj (1930), Žarko Terzić (1934) i Milutin Kovačević – Mićo Gus (1933). Osim Denića, koji je bio nešto stariji, svi su bili gotovo vršnjaci. Kapiten i trener bio je Mioljub Bole Denić. Sve utakmice odigrali su Denić i Ikodinović (po devet), po jednu su propustili Jakovljević, Smiljanić i A. Stefanović (po osam), a slede Z. Đurić (sedam), Ristić (šest), R. Stefanović i Terzić (po pet), Azanjac i Trifunović (po četiri), Bondarenko (tri), M. Đurić (dve) i Kovačević (jednu).
Ubedljivo najefikasniji Borčev igrač bio je Aleksandar Stefanović, koji je na osam utakmica postigao 80 koševa, od 307 koliko je ceo tim postigao na devet mečeva. Imao je tada 20 godina (nekoliko meseci po završetku prvenstva napunio je 21) i najbolju sezonu u karijeri. Koševe za Borac postizali su i: Ikodinović (48), Ristić (44), Denić (42), Smiljanić (29), Jakovljević (25), Z. Đurić (15), Terzić (11), Azanjac (pet), M. Đurić i R. Stefanović (po tri), Trifunović (dva), dok se Kovačević i Bondarenko nisu upisali u listu strelaca.
O tome kakav je taj prvi prvoligaški sastav Borca bio, najbolje svedoči podatak da su svi završili fakultete (izuzev Kovačevića, koji je kao apsolvent DIF-a godinama predavao fiskulturu u čačanskim školama): Denić je bio lekar, Ristić i Miketa Đurić pravnici, Bondarenko i Jakovljević veterinari (Jakovljević doktor nauka), Zvonimir Đurić, Trifunović, Smiljanić, Ikodinović, Aco i Raško Stefanović profesori, Azanjac mašinski inženjer, a Terzić geometar.
Ipak, Borcu je omogućeno da u kvalifikacijama obezbedi eventualni opstanak u Prvoj ligi. Prvo su 4. maja 1953. godine prošlogodišnji prvoligaši Borac i Železničar iz Beograda igrali na stadionu Crvene zvezde na Malom Kalemegdanu. Meč je završen nerešenim rezultatom 72:72 (32:30), iako je Borac vodio do samog kraja utakmice. Obe ekipe postigle su za to vreme po impozantna 72 koša, ali taj meč je poništen. U ponovljenom meču Čačani su izgubili (52:54), Beograđani ostali u Prvoj ligi, a Borcu je pružena šansa da se na turniru u Skoplju, koji je održan od 8. do 10. maja 1953, izbori za ostanak u elitnom društvu. Pored Borca učestvovali su beogradski Radnički i domaći Rabotnički. Na obe utakmice doživljeni su porazi: 42:55 (23:21) od Radničkog i 37:42 (15:27) od Rabotničkog. Tako su se Beograđani i Skopljanci plasirali u Prvu ligu, a Borac definitivno ispao.
Photo: Privatni album