Boško Đokić: Buđenje u prirodi
- October 17, 2018
- 3 comments
- Boško Đokić
- Posted in BLOG BOŠKO ĐOKIĆ
Probudim se pre neko jutro, iz šestomesečnog kolumnističkog sna, izađem da udahnem svež košarkaški vazduh, vidim ne prepoznajem predeo, a ono: preko sedam gora, dolina i mora smo, sve dalje od (epi)centralnih basket zbivanja, u nekoj zabiti, da ne kažem kloaki…
Ili, možda i nije tako, biće da je sve potaman, nego ja mračim po običaju…
Rešim da prozborim koju za Koš magazin, po jedan tekst u jesen, zimu, proleće i leto, tek toliko da me Dugi ne izbaci iz kratke blogerske liste. Sednem pred ”mali ekran naših televizora”, pogledam sve ligice, od Druge muške seniorske Srbije do Evrolige, imam šta i da (ne)vidim, opšti utisak – balavljenje basketa, odnosno teme…
Ili, možda i nije, ne znam…
Prvo, košarka se pretvorila u sluzavu varijantu američkog fudbala (jedan napad pa duža pauza) s tom razlikom da AF ima nepromenjena pravila, snagu, kontakt i brzinu većine, a kreaciju (samo) jednog igrača, kvoterbeka. E sad, što svi padaju u emotivno pozitivnu nesvest kad neko jajolikom loptom dodirne travu, to je stvar opredeljenja i časova ljubavi. Evropski basket svako malo menja pravila, bilo da su ona dobra (smanjenje napada na 24, posebno 14 sekundi, zaštita napadača sa okruglom loptom…), bilo da su nebulozna, kao:
Tekma traje kratko, manje od svih igara sa loptom osim vaterpola, ali kad uzmemo da ljudi 32 minuta plivaju, nemaju tlo pod nogama, sve postaje jasno. Odavno je trebalo da bude 4×12, sa krajnjom varijantom 4×15 minuta čiste igre, gde bi bilo prostora i za opštu laž o ”forsiranju mladih, domaćih igrača”. Ovako – za 120 minuta koliko uživamo u ”programu”, 40 minuta se igra, a 80 šenluči: pauze između četvrtina i na poluvremenu (za reklame, dakako), deset trenerskih i pride četiri te-ve tajmauta, izvođenje slobodnih bacanja u nedogled; sad trojica arbitara svako malo gledaju snimak i umno klimaju glavom, nekada je dvojici bilo sve jasno i lasno; izmene se vrše kad se kome ćefne, možda će uvesti i ”leteće”, kao u hokeju i trista rijaliti čuda. Neko bi mogao da proveriti (ini statističari i skauti-izviđači, Tegi…) ali sam skoro siguran da ne postoji 60 sekundi igre bez oglašavanja sudijske pištaljke, možda kad plešu dva ”leva” tima pa se tu i tamo dodaju međusobno, a kad šutiraju teško ubace i u gumu od FAP-a… Ako dvojke i trojke računamo kao ”jedan”, isto i dva slobodna bacanja – postižemo rukometne rezultate, pretvorite pa vidite…
Dalje, nesportske i tehničke greške dele se tako da ni najveći znalci ne mogu da pohvataju rezon: za svako pipkanje (pa još isključenje za dve, skandalozno pravilo), mrki pogled ili ”mobing” (Njofra Paviljonski – ”namigivanje ili poziv arbitru bilo kog od više polova na piće posle meča”). Samim tim nema pozitivnog kontakta, kontinuiteta smenjivanja odbrana/napad, posebno kontre, unosi se nervoza a arbitrima se još manje veruje, daje se alibi lošim defanzivcima, ukida se zvanje ”specijalac u odbrani”, uloga trenera je sve manje bitna, kakva fizička priprema kad se igrač koji provede dvadesetak minuta na terenu (i to parcijalno) ”odmara sto” i slično…
Ili, moža i nisam u pravu, sve vrvi od snage, pameti i majstorluka…
Taktika napada uglavnom je pik-en-rol na iks načina – u tranziciji, poziciji i minijaturama, kao kad su pitanja jela od jaja: na oko, uho, grlo i nos, omlet, kajgana, hemendeks, bekendeks, forhendeks, posebno belance kao lek – da mažem lice, žumance da jedem… To i nije toliki problem kad se igra u vrhunskim timovima, gde majstori prepoznaju više rešenja, ali je pogubno za obuku mladih igrača, jer se zapostavljaju blokade i kretnje bez lopte, dodavanja na račun (nepotrebnih) driblinga, igra ”1 na 1”, samim tim finta, usavršena tehnika, samopoudanje momaka slabi, pozicija ”tri” ima neku deformisanu ulogu (trči, skači, ćoškari, šunjaj se)… Elem, niko nije video roling od vremena pokojnog Mirze Delibašića, prvo jer su neki ”naučnici” u FIBA (šta to beše?) propisali da su to koraci pa se posle pokajali, a drugo što treneri u međuvremenu nisu to ni radili, pa se ne primenjuje…
Ili, biće da nisam u pravu, (kan)alitičari će to brzo u komentarima objasniti…
Zbog botova, filozofa opšte prakse (smer basket di-džej) neću pominjati situaciju u domaćim klubovima, ABA 1 gigantima pre svih, samo da nabacam nekoliko tema za dumanje: nije razvoj domaćeg basketa ako uzmeš šest stranaca, posebno ako su više od deset godina pre(t)plaćeni na mesto pleja, jer ”jedinice” unapređuju i ostale dečake. Ako domaći skupa postižu osam do trinaest poena (”golova”) po utakmici – ko se tu razvija? Ne uzimajte drugo i trećerazredne strance, bolje mlade domaće (NJP – ”ali onda nema celogodišnjeg taljenja za lovu”)… Nije najbolja praksa da menadžerske agencije uzmu da kontrolišu ceo klub (Mega, Dinamik, Igokea…), jer onda forsiraju samo ”svoje” igrače i kvalitet se razvodnjava, pada, nema šanse da se u jednom timu dese dvojica najtalentovanijih (iz dve ergele), ljudi – ovo je kolektivna igra za pametne i odvažne… Nemoj da Ulm, Monako i Andora ustupe mesto Realu, CSKA i Feneru u proceni suvog kvaliteta… Hvalospevi u medijima su ponekad gori nego konstruktivna kritika… Čista ”petica” i nizak plej teže brane pik-en-rol, nego kad je razlika između napadačkog beka i centra desetak centimetara… Ukida se institucija Treninga i Trenera, zamena su Utakmice i Gazde…
Ili, najbolje da zanemarite sve napisano, možda je sve u du-re. Za jesenji tekst dosta, čitamo se oko nove godine, a sve pod najpoznatijom izrekom Njofre Paviljonskog, koja kratko i jasno boji sadašnju basket klimu – ”budali ne treba dati šansu, sigurno će je iskoristiti”…
Photo: ABA
KONAČNO DA I DUGI NEKOM BUDE MOTIV.aLI ČLANAK BOLI,MADA NE ONE KOJE TREBA.SVE NAS DRUGE.SUŠTINA JE U ONOME – GAZDE I UTAKMICE!!!
BOŠKO,KOLIKO SMO POSTIGLI KOŠEVA U OVOM KOLU?
ma da zar nije ovaj strucnjak u jednom od predhodnih tekstova napisao za Doncica da je precenjen i da nije toliko dobar kao sto se prica ,epa videli smo posle dve utaknice u NBA ligi sta je prava istina ,pozdrav