Nastavljamo sa serijom tekstova posvećenih Evropskom prvenstvu u Atini 1995, koje je završeno 2. jula te godine legendarnom utakmicom Jugoslavija-Litvanija. Serijal smo započeli ličnim osvrtom našeg saradnika Božidara Manojlovića, a nastavili tekstovima iz knjige Vladimira Stankovića “Koš po koš”, posvećene evropskim šampionatima u košarci. Kolege novinari u toj knjizi dali su svoja sećanja na Atinu ’95, mislimo da ih u danima jubileja vredi pročitati.
***
Svaki pomen, a tek odlazak u Atinu, u meni budi posebne emocije, sećanja. U prestonici Helena izveštavao sam za ovih svojih dvadeset godina rada sa Olimpijskih igara, Svetskog prvenstva, Final foura Evrolige, ali svaki pomen i odlazak u Atinu, me vraća na Evropsko prvenstvo 1995.
Televizija na kojoj i danas radim, počela je krajem maja da emituje svoj program, a mesec dana kasnije, bez novca i akreditacije, kao novinar početnik, poslat sam da izveštavam sa prvog takmičenja na kome je učestvovala bilo koja naša reprezentacija posle sankcija. To je bio veliki izazov, ali i šansa koju sam iskoristio zahvaljujući, u prvom redu, uspehu naših košarkaša na parketu, ali i tome što su umeli da to proslave i kako su se ponašali van njega.
Uz igrače, veliku zahvalnost dugujem selektoru Dušanu Ivkoviću, koji mi je dozvolio da udjem u autobus i snimim čuvenu atmosferu pred četvrtfinale sa Francuskom, kao i dvojici Stankovića. Vladi, autoru ove njige, koji je „zalegao“ da posle svih rokova dobijem novinarsku akreditaciju, preko Bore, tada prvog čoveka FIBA.
Uz čuvenu atmosferu iz autobusa, pamtiću dobro druženje u kući selektora Ivkovića, opuštanje pred borbe za medalje, kao i na poslednjem spratu hotela “Karavel”, gde smo snimali igrače na bazenu u jednoj potpuno novoj, bar za javnost, drugoj dimenziji. Pamtim reči urednika Dragiše Kovačevića, koji mi je stalno govorio da uradim nešto što RTS ne radi, što nije niko do tada, iza kulisa, van terena.
Gledao sam sve utakmice, a bilo ih je po šest dnevno, ne samo naše, jurio do hotela “Karavel” gde su bile sve selekcije, snimao srpske i strane asove, Hrvate kako su se sklanjali i tajno razgovarali sa našima. Tada nije bilo interneta, mobilnih telefona, laptopa za slanje materijala. Sa telefonske govornice posaljem fono izveštaj, a onda na svaka dva tri dana idem do aerodroma, tada na Glifadi, na Jatov šalter kod osoblja ili putnika koji su čekali u redu, uz moljakanje da ponesu kasetu za Beograd, koju bi neko od kolega čekao na Surčinu.
Pamtim grčke psovke, napade pojedinih kolega, sa kojima sam danas odličan prijatelj, posle poraza u polufinalu, pamtim finale sa Litvanijom, bežanje Hrvata, pevanje himne pod zvižducima… Potom slavlje u kafiću-piceriji „Korner”, na Glifadi, gde je Žarko Paspalj poručivao na desetine i desetine pica za sve koji su se tu našli, a zadesilo se, čini mi se, sve što je bilo Srba u Atini. Pamtim i njegov stari mercedes sa fantastičnim ozvučenjem, koji je bio kao diskoteka na otvorenom.
Otišao sam kao anonimus, najmladji izveštač sa Prvaenstva, a zahvaljujuću uspehu Saše, Bodija, Dikija, Palje i ostalih, kao i pomenutih Stankovića, vratio se a da nisam mogao da se načudim zašto me ljudi zaustavljaju i pozdravljaju na ulici, kao da sam i ja igrao. To mi je bila odskočna daska u poslu, ali više od svega sećanje i uspomena, koje uvek izmami setu, toplinu, osmeh… Bilo je medalja, slavlja, dočeka i posle, ali Atina te 1995. će uvek biti nešto posebno, kao prva ljubav, ili vodjenje ljubavi…
Photo: FIBA