Nastavljamo sa serijom tekstova posvećenih Evropskom prvenstvu u Atini 1995, koje je završeno 2. jula te godine legendarnom utakmicom Jugoslavija-Litvanija. Serijal smo započeli ličnim osvrtom našeg saradnika Božidara Manojlovića, a nastavili tekstovima iz knjige Vladimira Stankovića “Koš po koš”, posvećene evropskim šampionatima u košarci. Kolege novinari u toj knjizi dali su svoja sećanja na Atinu ’95, mislimo da ih u danima jubileja vredi pročitati.
***
Prošlo su dve decenije a još uvek se naježim od jeda i muke kada se setim tih vremena! Bilo je to početkom poslednje decenije XX veka, kada se raspala naša velika i lepa zemlja. Ovog puta neću o politici i, najblaže rečeno, brljotinama ljudi koji su nas sigurnim putem vodili u propast, ograničiću se samo na one stvari koje su nam, kao po pravilu, donosile najviše radosti. Na sport, tačnije košarku koja je decenijama unazad bila naš sportski ponos.
Verovali ili ne, nekih posebnih srceparajućih utisaka sa takmičenja u Atini 1995 – nemam! Iz jednostavnog razloga što sam, od trenutka kada nam je FIBA upalila zeleno svetlo, bio siguran da je zlato rezervisano za zemlju, tako sam je u ona vremena zvao, smešnog imena i tužne sudbine. Istina, nije više u tom timu bilo Kukoča, Radje, Zdovca i ostale nam braće po košu, ali su nam ostali sve sami majstori i sjajni debitanti (kako ova reč paradoksalno zvuči) poput Bodiroge, Rebrače, Tomaševića i ostalih velemajstora.O onim, već standardnim udarnicima, nema potrebe opet razglabati.
Da ne trošim papir o devet blistavih pobeda, sve ste ih – ako imate dovoljno godina – sigurno gledali, kao i maestralnu partiju u finalu Saše Djordjevića protiv najvećih svetskih majstora poput Sabonisa, Marčulionisa, Kurtinaitisa, Homičusa, Karnišovasa… Ako tek sada imate 20-ak godina, poptražite po internetu i video-klubovima utakmice iz Atikne, posebno finale protiv Litvanije. Uživaćete.
Za mene je najveći doživljaj u Atini bilo ono neverovatno zakucavanje Danilovića u brk Sabonisu! Kakva samouverenost, kakva hrabrost, kakva drskost zaleteti se protiv čoveka višeg 18 centimetara i “zakucati” preko njega. Za poster! Uvek se naježim kada premotam tu sliku. Više od 40 godina pratim “uživo” sva velika takmičenju, takve scene se ne sećam. Biser u kruni na još jednom od bezbroj zlatnih trofeja.
Na kraju i moj najveličanstveniji utisak sa pomenutog Evropskog prvenstva, koji ne potiče iz Atine, ali će još decenijama pokazivati šta Srbima znači sport, naročito košarka. Vraćao sam se u Beograd, zajedno sa tada još “plavima” (ko im promeni boju!?). Kada smo sleteli, mislio sam da su se u našu zemlju, kao početkom devedesetih, vratili neki masovni mitinzi i dogadjanja naroda. Kad ono, opštenarodno veselje, masovni miting u čast zlatnih košarkaša. Tada je i uvedena dodatna funkcija onog čuvenog, na žalost već pomalo profanisanog balkona Starog dvora.
Photo: YouTube