Četvrto finale sa Amerikancima
- August 21, 2016
- 0 comments
- Vladimir Stanković
- Posted in ISTORIJA
Košarka se u Riju igra 19. put na olimpijskim igrama. U prethodnim izdanjima Amerikanci su 15 puta bili u finalu i izgubili samo jednom ( u Minhenu 1972.), jednom nisu učestvovali (1980. u Moskvi) a dva puta nisu stigli do finala (u Seulu 1988. i Atini 2004.). Ako se pogleda spisak njihovih rivala u finalnim utakmicama videće se da su Jugoslavija/Srbija, uz SSSR, bili najčešći protivnici! Ovaj duel u Riju biće četvrti! Čak ni veliki SSSR nema više od 4 finala sa SAD (1952,1956,1960,1972).
Uz 3 finala Jugoslavija je na olimpijskim igrama još 4 puta igrala sa Amerikancima i uvek gubila. Bilans je 0-7, koš-razlika 447-612 i ako je suditi po tradiciji naš tim nema šansu da u Riju prekine seriju poraza, ali ako smem da prognoziram, rekao bih da će to biti najneizvesniji duel naših i američkih igrača u finalnim mečevima na olimpijadama. Zanimljivo je da smo, baš kao sada u Riju, dva puta igrali po dve utakmice na istom turniru, prvo u grupi pa onda u finalu. Prvo su nas dva puta savladali u Meksiku 1968, oba puta sa po 15 razlike, potom dva puta u Montrealu (-19 i -21) a poslednji put u Atlanti (-26).
Nije, naravno, nemoguće da opet izgubimo sa 15 ili više poena razlike, ali ako smo ikada imali realnu šansu da se koliko-toliko ravnopravno suprotstavimo onda je to sada. Argumenti su viđeni prethodnih dana. Amerikanci su moćni, ali nisu nepobedivi. Nisu doveli najbolji mogući tim, ali su i dalje veoma jaki. Ako naš tim počne bolje nego prvi meč kad je morao da nadoknađuje veliki startni minus, ako igra odbranu kao protiv Australije, ako napad bude funksionisao u ritmu Teovih čarolija, eto naše šanse da se borimo bar ravnopravno. I ako izgubimo, niko neće imati razloga za tugu. Mala Srbija je u Riju osvojila dve velike košarkaške medalje i potvrdila pripadnost svetskom vrhu.
Kapa dole momcima i selektoru!
Ako nekoga zanima istorija susreta Jugoslavije i SAD na olimpijskim igrama, iz moje knjige „Koš po koš 2“, objavljene pred olimpijske igre, prepisujem tih 7 dosadašnjih utakmica:
1.
Jugoslavija–SAD 42-104 (16-63)
- 09. 1960, Rim (17.30). Sudije: Alvarez (Meksiko) i Hata (Japan)
JUGOSLAVIJA: Nikolić 4 (0-2), Kandus, Korać 16 (6/9), Lokar, Kristančič, Đerđa 4 (0-2), Gordić 8 (0-2), Daneu 4 (0-1), Petričević, Dragojlović 2, R. Radović 2, Đurić 2.
SAD: West 16, Bellamy 8, Boozer 15 (1-3), Dischinger 16, Haldorson 2, Imhoff 4, Keeley, Lane 8, Lucas 10, Smith 5 (1-2), Arnette 4, Robertson 16 (3-7).
Iako je poraz od 62 razlike bio bolan, svi akteri meča i posmatrači slažu se da je utakmica bila jedna od najznačajnijih u istoriji naše košarke. Zvuči apsurdno, ali je sasvim tačno. Jednostavno, susret sa sjajnim američkim timom otvorio je oči našim igračima, pokazao kako sve može da se igra košarka i šta može da se postigne brzinom, maštom, snagom…. Korać je pogodio jedno bacanje i to je bio naš jedini koš sve do 11. minuta kada je pogodio Đurić. U međuvremenu, Amerikanci su dali 32 poena, semafor je pokazivao 32-1. Naše je posebno fascinirao čarobnjak Oskar Robertson, koji je saigračima delio idealne asistencije. Na poluvreme se otišlo sa 63-16.
Nastavak je bio nešto bolji po naš tim, primio je manje a dao više koševa, ali poraz je bio težak. Daren Imfoh dao nam je „stotku“ (101-38), Gordić i Korać dovukli su nas nekako do 42 poena, a tačku je stavio neuhvatljivi Oskar Robertson.
Uprkos teškom porazu, niko nije bio razočaran. Sve je shvaćeno kao skupa, ali dobra lekcija.
2.
SAD–Jugoslavija 69-61 (35-34)
- 10. 1964, Tokio (19.00). Sudije: Matuso (Japan) i Mercado (Meksiko).
SAD: Barnes, Bradley 18 (4-4), Brown, Caldwell 6, Counts, Davis 1 (1-2), Hazzard 7 (1-2), Jackson 8, McCafrey 2, Mullins, Shipp 22, Wilson 5 (1-2).
JUGOSLAVIJA: Gordić 2, Korać, T. Rajković 11 (1-2), Kovačić, Đerđa, Ražnatović, Daneu 21 (1-2), Petričević 4, Ajzelt, Cvetković, Đurić 13 (5-6), Nikolić 10 (2-2).
Naš „dan D“ bio je 16. oktobar, ishod dve utakmice otvarao je (ili zatvarao) vrata polufinala. Nažalost, obe su završene onako kako nam nije odgovaralo. Posle velike borbe, u – po opštoj oceni – najboljoj utakmici do tada, izgubili smo od odličnih Amerikanaca, a Brazil je pobedio Urugvaj sa 80-68, što je značilo da u najboljem slučaju možemo biti treći u grupi.
Naš tim je, iako bez povređenog Koraća, odigrao odlično poluvreme, povremeno vodio (14-12, 22-19), ponajviše zahvaljujući vrlo raspoloženom Daneuu. Na poluvremenu je bio samo poen manjka, ali nas je slab početak nastavka koštao gubitka utakmice. Predvođeni Bilom Bredlijem i Džerijem Šipom, Amerikanci su otišli na 43-34, mada se naš tim vratio (50-52). Bredli – koga će odmah posle Igara kupiti Simental iz Milana i s njim osvojiti Kup šampiona – opet je serijom koševa doneo prednost (62-54) koju naš tim nije uspeo da dostigne.
„Ovo je bila naša najbolja igra, da smo igrali ovako od početka, bili bismo u polufinalu“, rekao je Bora Stanković.
Selektor Aca Nikolić složio se da smo odigrali najbolju utakmicu, a posebno je istakao Daneua i Nikolića.
3.
SAD–Jugoslavija 73-58 (36-28)
- 10. 1968, Sijudad Meksiko (21.30). Sudije: Kassai (Mađarska) i Mercado (Meksiko).
SAD: Clawson, Spain 1 (1-4), White 24, Barrett 5 (1-2), Haywood 6 (0-2), Scott 9 (3-6), Hosket 4 (2-8), Fowler 8, Sillman 14 (2-2), Sauters, King 2, Dee.
JUGOSLAVIJA: Žorga, Korać 4, Maroević, T. Rajković 9 (1-2), Cvetković 4 (2-2), Ražnatović 3 (3-4), Daneu 15 (3-4), Ćosić 13 (3-4), Šolman 4, Plećaš, Čermak 4, Skansi 2 (0-2).
Jugosloveni i Amerikanci zajedno u Meksiku 1968.
Na isti datum kao 4 godine ranije u Tokiju, naš tim se ponovo sreo sa moćnim američkim timom. Izveštači su bili saglasni u oceni da nas je pobedio jedan igrač, Džozef – Džo-Džo Vajt. Naravno, to je bilo preterivanje, ali je nesumnjivo tačno da je tadašnji student Univerziteta Kanzas a kasnije zvezda Boston Seltiksa bio najbolji na terenu. Igrao je beka, bio je visok 1,91, ali je odlično skakao, asistirao, vodio igru… Bio je, što bi se reklo, „all around“ igrač.
Amerikanci su stalno bili u vođstvu, maksimalno je bilo 10 poena (25-15), na poluvremenu sasvim podnošljivih 28-36. Definitivno su se odlepili u 27. minutu (48-32). Osnovna razlika bila je u šutu, Amerikanci su pogađali 65,3 %, a naši 40,4 % (23/57). Možda je trebalo da ih više fauliraju jer su sa linije penala bili jako slabi, samo 37,5 % (9/24) dok su naši pogodili 12 od 18 penala. Daneu je igrao svih 40 minuta, dobro je vodio igru, ali ga nije hteo šut (6/15). Korać je bio odlično čuvan, ne samo da je dao malo poena nego je i malo šutirao (2/5). Naš najbolji igrač bio je Krešo Ćosić.
Kada su Amerikanci posle meča rekli „vidimo se u finalu“, nije izgledalo realno, ali pokazaće se da su bili u pravu.
4.
SAD–Jugoslavija 65-50 (32-29)
- 10. 1968, Sijudad Meksiko (21.30). Sudije: Righetto (Brazil) i Kassai (Mađarska).
SAD: Clawson, Spain 1 (1-2), White 14 (1-2), Barrett 6, Haywood 21 (1-2), Scott 5 (1-2), Hosket 3 (1-2), Fowler 4, Sillman 6, Salters 4, King 1 (1-2), Dee.
JUGOSLAVIJA: Žorga, Korać 1 (1-4), Maroević 2, T. Rajković 4, Cvetković 3 (3-4), Ražnatović 2, Daneu 16 (4-4), Ćosić 4 (2-2), Šolman 5 (3-4), Plećaš, Čermak 8, Skansi 5 (1-2).
Uoči finala nije bilo mnogo iluzija, znalo se – i priznavalo –.da je američki tim kvalitetniji, ali trebalo je odigrati što bolje i opravdati ulazak u finale. Početak je bio sjajan, petorka Daneu, Cvetković, Korać, Čermak, Skansi delovala je sigurno, u 7. minutu Daneu je sa 4 vezana poena doneo vođstvo od 11-4. Amerikanci su izjednačili pa prešli u minimalno vođstvo (20-19) tek u 13. minutu. Pred odlazak na odmor Cvetković je imao dva penala za izjednačenje na 30-30, ali je pogodio samo drugo bacanje, a onda Solters pogodio za 29-32.
.Utakmica je izgubljena u prvih 8 minuta nastavka kada naš tim nije dao nijedan koš a primio je 17! Neobjašnjivo je kako su se stegle ruke, kako su promašivani i takozvani ziceri. Na drugoj strani, strašni tandem Džo-Džo Vajt – Spenser Hejvud bio je nemilosrdno precizan.
Magiju sa mrežice Amerikanaca skinuo je Čermak u 9. minutu, ali naši su počeli da igraju kako mogu tek negde od 34. minuta. Tada je semafor pokazivao 60-34 za Amerikance, ali do kraja su naši momci dali 16 poena a ekipa SAD samo 5. Tako je na kraju bilo pristojnih 15 razlike, kao u grupi.
5.
Jugoslavija–SAD 93-112 (55-51)
- 07. 1976, Montreal (19.00). Sudije: Tavares (Brazil) i Turner (Velika Britanija).
JUGOSLAVIJA: Georgijevski, Kićanović 9 (5-6), Jelovac 8 (4-4), Žižić 4 (2-4), Jerkov 5 (1-2), Knego, Slavnić 9 (1-2), Ćosić 12 (4-4), Šolman 2, Varajić 2 (0-2), Dalipagić 22, Delibašić 20.
SAD: Ford 16 (6-6), Sheppard 2, Dantley 27 (9-10), Davis 6 (4-4), Buckner 6, Grunfeld 2, Carr 15 (1-2), May 24 (4-4), Armstrong 5 (3-4), Lagarde 2 (2-2), Hubbard 2, Kupchak 5 (1-2).
Neverovatno prvo poluvreme našeg tima. Amerikanci, veliki favoriti za zlatnu medalju sa nekoliko budućih NBA zvezda, nisu mogli da se načude otkuda Jugoslovenima toliko hrabrosti, znanja i sportske drskosti. Amerikanci su prvi dali koš (Adrijan Dentli), ali je na svaki njihov pogodak odgovarano košem naših. Posebno je bio raspoložen Dražen Dalipagić, koga će posle Olimpijade pozvati Boston Seltiks, ali nije ostao jer je prelazak u profesionalce značio oproštaj od reprezentacije. Amerikanci su vodili, uglavnom sa 2 poena, do 13. minuta. Tada je Damir Šolman pogodio dva penala za 24-22 i do kraja poluvremena prednost je bila između 2 i 4 poena za naše momke. Amerikancima niko nije dao 55 poena za poluvreme.
Vođstvo smo zadržali u prvih 5 minuta nastavka, ali su Mej i Ford najzad smirili nervozu na klupi američkog tima (70-63). Opasno smo pripretili posle kontre Delibašića za 75-76, ali je isti dvojac Mej–Ford, uz pomoć Dentlija, opet preokrenuo rezultat – 90-79 za SAD. Više nije bilo povratka, ali je poraz bio častan, sa nagoveštajem da tim može mnogo. Prognoze o ponovnom viđenju u finalu prijale su ušima naših igrača i izveštača koji nisu štedeli komplimente uprkos porazu.
Amerikanci su nas nadskočili (20-35) i to je bio glavni razlog njihove pobede. Takođe, promašili smo 7 penala (19/26), oni samo 4 (30-34).
6.
SAD–Jugoslavija 95-74 (50-38)
- 07. 1976, Montreal (21.00). Sudije: Leegwatger (Holandija) i Foxcroft (Kanada).
SAD: Ford 7 (1-2), Sheppard 5 (1-2), Dantley 30 (4-4), Davis 2, Buckner 6, Grunfeld 3 (1-2), Carr, May 14 (4-4), Armstrong 2, Lagarde 2, Hubbard 10 (2-2), Lupchak 14 (4-4).
JUGOSLAVIJA: Georgijevski, Kićanović 18, Jelovac, Žižić 4, Jerkov 4 (4-8), Knego, Slavnić, Ćosić 15 (1-2), Šolman, Varajić, Dalipagić 27 (5-6), Delibašić 6.
Finale je igrano pred 16.000 gledalaca čije su simpatije bile na strani Jugoslovena, jednostavno zato što je ekipa SAD bila favorit. Početak nije bio sjajan, Amerikanci su se rano „odlepili“, prvo na 16-6, pa na 22-12, pa u 13. minutu na 33-19. Slavnić se povredio u 9. minutu i nije se više vraćao na teren. Adrijan Dentli nam je dao 12 poena, pratili su ga Bakner i Mej dok su naši dosta promašivali. Kada se razlika povećala na zabrinjavajuća 22 poena (44-22), naši su se trgli i do poluvremena prepolovili deficit.
Loš početak drugog poluvremena vratio nas je na -20 (40-60) i do kraja nije bilo povratka. Amerikanci su bolje šutirali, više skakali, osvojili više a izgubili manje lopti. Zlato je zasluženo pripalo američkom timu, ali i naše srebro sijalo je sasvim lepo.
7.
SAD–Jugoslavija 95-69 (43-38)
- 08. 1996, Atlanta (22.00). Sudije: Betancor (Španija) i Reyes (Meksiko).
SAD: Barkley 8 (4-6), Hardaway 17 (6-7), Robinson 28 (10-14), Pippen 4, Richmond 5, Miller 20 (5-6), Malone, Stockton 4 (2-2), O’Neal 2, Payton 2, Olajuwon 5 (3-4).
JUGOSLAVIJA: Bodiroga 13 (5-7), Danilović 9 (5-10), S. Obradović 6 (3-5), Lončar, Paspalj 19 (2-4), Đorđević 13 (4-5)
Svima je bilo jasno da je ekipa SAD apsolutni favorit u finalu, ali sećam se da sam u najavi uradio malu anketu među 8 poznatih ličnosti, po sećanju bih rekao da su među anketiranima bili Oskar Šmit i Endru Gejz, i dobio „nerešen rezultat“ 4-4. Četvorica su rekla da Jugoslavija nema nikakvu šansu, ostala četvorica da ima, ne veliku, ali je ima. Pre meča, na centru akteri su se slikali sa legendarnim Muhamedom Alijem, olimpijskim šampionom iz Rima 1960. I tada je bio bolestan, kretao se usporeno, govorio sporo, ali je plenio pažnju na svakom koraku. Bilo je lepo videti kako se NBA zvezde guraju da se slikaju sa legendarnim bokserom, koji nas je zauvek napustio u proleće 2016.
Sudeći po prvom poluvremenu u kome smo vodili 15-ak minuta, činilo se da su oni koji su Jugoslovenima davali neke šanse bili u pravu. Vodili smo sa 21-14 na opšte iznenađenje publike. Kod tog rezultata Danilović je promašio dve trojke za +10.
„Ričmond i ja smo se samo pogledali i setili Seula, nismo smeli da dopustimo novi poraz. Morali smo da reagujemo i uspeli smo“, rekao je posle meča Dejvid Robinson, MVP finala sa 28 poena i 7 skokova.
Naša odbrana bila je gotovo savršena, Amerikanci su promašili 12 od prvih 17 šuteva. Prvi put su došli u vođstvo košem Hardaveja 2,35 minuta pre kraja prvog poluvremena. Razlika od samo 5 poena u korist Amerikanaca na poluvremenu bila je realan odnos snaga. Sećam se da sam sa uzdahom ponavljao: Eh, da nam je još Savić…
San o podvigu počeo je da se ruši u 25. minutu kada je Divcu dosuđena peta lična greška, i danas bih rekao neopravdano. Đorđević je prethodno pogodio trojku za 50-51, još smo i te kako bili u igri. Ostali smo samo sa Rebračom pošto je Tomašević u finalu dobio jedan minut. U 29. minutu bilo je samo 5 poena viška za Amerikance, ali tada je počeo naš pad. Amerikanci su u svemu bili bolji pomalo, ali malo-pomalo daje mnogo. Promašili smo čak 17 slobodnih bacanja i to je uticalo na konačnu razliku od 26 poena koja je bila prevelika, ali nismo bili nezadovoljni. Naprotiv. Takvo je bilo i raspoloženje u zemlji. To je potvrđivao naslov iz „Sportskog žurnala“ koji je glasio „Zlatnim momcima – srebro“.
Photo: Privatna arhiva