Ne brine toliko poraz našeg šampiona od Uniksa, nego način na koji je doživljen. Tim koji pola sata igra dobro, čak vrlo dobro, i u poslednjem minutu bude nokautiran mora temeljno da analizira zašto je do toga došlo. A došlo je na, po meni, banalan način.
Taman sam se spremao da u nekom mom izboru proglasim Marka Simonovića za junaka Zvezdine pobede. Reprezentativac je pogodio dve izuzetno važne trojke, mislio sam da su prelomne. Jednu na početku poslednje četvrtine za vođstvo 45-48, a drugu pet minuta pre kraja za velikih 49-58. Nažalost, sledila je serija Uniksa 11-2, a onda na 17 sekundi pre kraja utakmice, kod Zvezdinog vođstva 60-62, lopta se našla kod Lengforda. Prodao je jednu klasičnu basketašku fintu istom tom Simonoviću, ostao sam iza linije i pogodio trojku za 63-62. Uradio je sve to u najboljem maniru Dušana Domovića Buluta, svetskog prvaka u košarci 3 na 3.
Bio je to trenutak koji je odlučio pobednika. Da je Simonović bio koncentrisaniji, da je bio bliže Lengfordu ili da ga je bar poslao da pokuša da pogodi sva tri slobodna bacanja – crveno-beli bi imali neku šansu. Ovako, ostalo im je da se priberu od šoka, naravno u tome nisu uspeli, odigrali su traljav napad koji je Dženkins završio još traljavijim pokušajem i tu je ruskoj priči bio kraj.
Još jedna karakteristika ove utakmice bila je prisustvo na parketu Nejta Voltersa u minutima koji su rešavali pobednika, odnosno odsustvo Stefana Jovića. Koliko raduje uspon Voltersove forme, još više zabrinjava pad Jovićeve. Nekako je delovao tromo i nezainteresovano, kao da mu je telo bilo u dvorani “Basket Hall Kazan”, a glava hiljadama kilometara daleko. U tom stilu je i završio meč: 3 poena (šut iz igre 1-8), 4 asistencije, nula indeksnih poena. Volters je, na drugoj strani, delovao sasvim solidno, na kraju je imao 11 poena i isto toliki indeks uspešnosti. Očigledno, pred trenerom Dejanom Radonjićem je težak posao da svog prvog pleja i najvažnijeg igrača u ekipi Jovića motiviše, a da pritom isforsira Amerikanca da pruži ono što se od njega očekuje, i zašto je doveden. Kad se zna kakav je Zvezdin raspored u ABA i Evroligi, i da je sam Radonjić izjavio da njegovi igrači više treniraju na aerodromima nego u dvoranama, jasno je koliko vraški teško će biti sve to postići.
Izuzetno cenim Stefana Jovića, on je divan sportista i naš srebrni olimpijac. Međutim – možda grešim – pad njegove forme nekako se poklopio sa vestima da je na meti Barselone, i to posle povrede Paua Ribasa u beogradskoj “Kombank areni”. Barsa je i letos želela Jovića, nudila je i otkup ali na Malom Kalemegdanu nisu bili zadovoljni sumom i rešili su da zadrže svog pleja. E, sad, da li je sve ovo uzrok Stefanove slabije forme, ili su ga stigli napori koje je imao tokom leta sa reprezentacijom, a odmah zatim uskočio u Zvezdin ritam – ne znam, niti smem da tvrdim da je nešto od toga. Voleo bih da je ovo drugo, i da se on ubrzo podigne jer je potreban timu u najboljem izdanju.
Još jedno “rusko” razočaranje je Čarls Dženkins. Za mene to nije iznenađenje, taj momak igra po principu toplo-hladno, mislim da nije u stanju da održi kontinuitet dobrih igara. Da jeste, verovatno bi to prepoznali i u Armaniju, njegovom prošlosezonskom klubu, i ne bi ga se tako lako odrekli. Evo, u Kazanu je završio utakmicu sa indeksom minus sedam – najgori od svih koji su bili na parketu. Najbliži mu je bio Orlando Džonson sa minus šest, ali novom pojačanju Uniksa ovo je bila prva utakmica u Evroligi, još ga muči džet-leg posle puta iz Amerike u Evropu.
Ima li nešto pozitivno u celoj ovoj priči o porazu od Uniksa? Pa naravno: buđenje Mitrovića (što je itekako važno), još jedna dobra i zrela partija Kuzmića, već pomenuti Volters… Nažalost, to bi bilo sve. Premalo da se pobedi u Evroligi u gostima, makar na drugoj strani bio Uniks koji nije nikakav bauk, i koji je pokazao sve svoje mane u ovoj utakmici.
Photo: Euroleague