Nijednog trenutka nisam sumnjao da će Crvena zvezda savladati Mega Leks u finalu plejofa ABA lige, i tako je zaista i bilo. Čak se usuđujem reći da su crveno-beli superiorno kontrolisali situaciju svih 120 minuta, koliko su trajala tri njihova međusobna duela. Postavljalo se u pojedinim trenucima pitanje može li Mega biti ravnopravan rival, ali da li može i da pobedi – o tome valjda nije razmišljao ni Dejan Milojević. Jednostavno, razlika u kvalitetu je bila očigledna, nekako opipljiva. Najbolje se to videlo u trećoj utakmici u Sremskoj Mitrovici, čime je spuštena zavesa na ovogodišnju ABA sezonu. Mada tek sad počinju nagađanja da li je Crvena zvezda trijumfovala u ligi koja još uvek postoji, ili koja će se održati i sledeće godine, ali to je već neka druga priča. Nije primerena za ovaj trenutak kad treba čestitati šampionu.
Četrdeset dana se Mega Leks pripremala za ovaj finalni duel. Tačno toliko je trajala pauza od polufinala koje je odigrala protiv Budućnosti, i za to vreme tim je imao samo par kontrolnih utakmica. Čak su se i u njima povredili neki važni igrači, tako da je Mega jedinu prednost u odnosu na Zvezdu, ako to tako može da se nazove, imala na onoj klupi ispod koša na kojoj sede momci koji se zbog povreda ne nalaze u ekipi. S druge strane, Zvezda je održavala ritam, igrala je evroligaške utakmice, i to je dodatno osnažilo tim. Čak i u porazima protiv CSKA igrači su stekli takvu rutinu da su sa neverovatnom lakoćom odigrali sve tri finalne utakmice protiv Mege. Naravno, kod velikih timova i kod sjajnih sportista to tako izgleda: kao da najteže stvari rade bez napora, a koliko je mukotrpnih treninga i odricanja iza toga – to samo oni znaju.
Posebno me raduje što je naš, srpski reprezentativac Stefan Jović, zasluženo poneo titulu MVP finala plejofa u konkurenciji stranih zvezda kakve su Maik Cirbes, Kvinsi Miler ili Tarens Kinsi. Dodao bih u tu grupu i Nikolu Ivanovića, sjajnog Crnogorca koji je držao Mega Leks u životu svih onih 120 minuta, koliko je borba trajala. Jović je ove sezone izrastao u vrsnog pleja, što je prepoznato i širom kontinenta pa ga je Evroliga nominovala za jednog od najboljih defanzivaca. A pre samo sedam-osam meseci bio je rezerva Galu Mekelu, kasnije i Markusu Vilijamsu, međutim niti se Stefan predavao, niti mu je trener Dejan Radonjić dozvoljavao da pomisli na predaju. Zato je ovaj trofej njihov zajednički trijumf, ma koliko tokom proteklih meseci bilo i njihovih međusobnih nesporazuma.
Na kraju utakmice u Sremskoj Mitrovici osetio sam neku dozu sete. Prvo sam pomislio na budućnost ABA lige, i zapitao se da li je ovo poslednji meč u regionalnom šampionatu. Odmah potom i – da li su ovo poslednji mečevi dva sjajna tima, moćne Crvene zvezde koja je igrala četvrtfinale Evrolige, i Mege koja je osvojila Kup Radivoja Koraća i oduševila mnoge. E – to je pitanje za milion dolara: u kojim sastavima će ova dva tima igrati dogodine. Po svemu sudeći, sledi veliko letnje tumbanje, hvata me panika kad počnem u sebi da nabrajam imena koja više nećemo gledati. Ili možda hoćemo, samo u nekim drugim dresovima. Šta da radimo, takva nam je sudbina, mada propasti nećemo. To je davno rekao jedan mudar čovek, i do danas ga događaji nisu demantovali.
Photo: ABA
Sve cestitke odlicnoj Zvezdi na trijumfu! Bravo sampioni!
Čestitke na tituli! Fer, sportski i očekivano.