Darko Dželetović: Logo čeka promena – Kobi umesto Vesta
- March 3, 2021
- 1 comments
- Darko Dželetović
- Posted in NBA
Da li Kobi zaslužuje da ga NBA posthumno počasti i stavi na NBA logo? Ako i zaslužuje, bez obzira na probleme sa zakonom koje je nekad imao u Koloradu, on posthumno neće predstavljati svoju ostavavštinu – nego će postati simbolom sveobuhvatnije društvene promjene. Kobi vjerovatno i ne zaslužuje da njegova silueta ide na logo u istoj mjeri kao što to zaslužuje Džordan, ali NBA ionako nema tolike milijarde da bi mogla priuštiti Džordanovu gažu, sve i da Čamat Palihapitija lično pokupuje pola lige kad se vrijednost Bitkoina usedmostruči.
Simboli se neumitno mijenjaju, to je barem prirodno. Nova su vremena, pa savremeni vjetar promjene donosi i pritisak da NBA promijeni svoj višedecenijski znak – bez neke patetične glam-rok i smiješnih njemačkih brčića u pozadini koji nama Jugovićima dođoše glave. Virtualne peticije i socijalne mreže, cenzurisane ili ne, stvari stavljaju na svoje mjesto, pa će jedan tamnoputi igrač konačno zamijeniti bijelog “laktašenka” i na zaštitnom znaku najjače košarkaške lige svijeta. Stvari bi trebalo da se ogole do kraja, iskreno, pa se postavlja pitanje zašto uopšte i gurati siluetu nekog čovjeka na logo, a ne dolarski znak?
Od 1969. godine NBA logo je globalno prepoznatljiv po silueti nekadašnjeg beka Lejkersa, slavnog Džerija Vesta. Mada NBA oficijelno odbija da prizna čija silueta krasi logo, Volter Kenedi se, prije evo više od pola vijeka, odlučio za odabir jednog bijelca, koji je bio zvijezda ali nikad MVP lige, umjesto nekog afro-amerikanca. “Mr Clutch” tako je ni kriv ni dužan postao model za logo-siluetu između navodno pet kandidata, među kojima su bili i puno veći igrači od Vesta – Rasel i Čemberlen. Jasno je da tadašnjem šefu NBA lige košarkaška veličina igrača nije bila primarnija od marketinških razloga – što je u američkom kapitalističkom sistemu najnormalnija stvar. Amerika je tada bila još uvijek dominantno bijela, populaciono a i kulturološki, neuporedivo više nego što je to danas. Rat u Vijetnamu je još trajao, afro-amerikanci su nakon burnih 60-ih godina i pesnica podignutih u vis na OI u Meksiku tek počeli da dižu čelo i kroče smjelo, barem onoliko koliko im je bilo dozvoljeno.
Zbog svega pobrojanog izbor bijelog košarkaša za logo u tada po puti iz godine u godinu sve tamnijoj ligi vjerovatno se doimao logičnim. Te 1969. prve dvije NBA idealne petorke, uz Džerija Vesta, još uvijek su sadržavale danas nezamisliv broj američkih bijelaca, a te godine All-NBA igrači su bili Bili Kaningem, Džon Havliček i Dejv Debušer. Plavo-bijelo-crvena kombinacija na logou kojeg je dizajnirao njujorški dizajner Alan Sigel je izabrana s razlogom u vremenu punom patriotskog naboja, a “crni kraljevi”, koji su po mišljenju Kajrija Irvinga izgradili ligu, tada nisu bili dovoljno marketinški prominentni kao njihovi ekvivalenti u narednih nekoliko decenija. Deceniju iza, u zadnjoj godini 70-ih su se jedan dominantni bijelac iz Indijane i crnac iz Mičigena sastali u NCAA finalu, i prenijeli u revolucionarne osamdesete neku vrstu međurasnog rivalstva stilovima igre koji su odgovarali suprotnostima glamura Holivuda i privida “blue-collar” asketizma na istoku Amerike. Sučeljavanje takvih zamišljenih svjetova je postalo bitan impetus rasta NBA lige koji se sve stidljivije spominje u dominirajućoj “woke” današnjici. Džordan je svojom pojavom i početkom globalne košarkaške, a i marketinške dominacije, samo dolio ulje na vatru koju je Dejvid Stern već bio rasplamsao, dobrim dijelom i na osnovi međurasnog suprotstavljanja, i okrenuo novi NBA list do sve veće internacionalizacije lige u decenijama koje su dolazile.
Nego, da na seruckam previše o istoriji, fakat je da američkih bijelaca već dugo nema u kremi lige, teško da će ih uskoro opet i biti, a NBA će zauvijek ostati liga crnog čovjeka – kako to jednom Bird reče. Izuzeci kao što su Jokić ili Dončić samo potvrđuju to pravilo, jer NBA konstantno ostaje barem tro-četvrtinski crna, mada su tamnoputi košarkaši u sve manjoj mjeri afro-amerikanci.
Skromni Džeri Vest prije par godina je izjavio da bi često poželio da nikad nije ni postao “the Logo”, u neku ruku predvidjevši da bi se odlazak njegove siluete u istoriju mogao desiti vrlo brzo, ali je u šali spomenuo da bi silueta Adama Silvera kao zamjena za njegovu bila najadekvatnija opcija. Velike diskusije o promjeni nije bilo do nedavne prve godišnjice tragične smrti Kobija Brajanta, kada je jedan 16-godišnjak iz Vankuvera pokrenuo internet peticiju o promjeni logo-siluete, da bi peticija u kratkom vremenu dobila milione potpisnika. Nadahnut klimaksom najkraćeg mjeseca u godini u kojem NBA tradicionalno daje omaž afro-američkoj istoriji, Kajri lrving je među NBA igračima postao najglasniji proponent za promjenu Vestove siluete. Čeka se barem jednako glasan agit-prop Lebrona i silueta Kobi Brajanta će zamijeniti Vestovu, a veoma je upitno i da li će logo ostati u trikolornoj kombinaciji (možda dobije i dubine boje) obzirom na internacionalizaciju lige.
Mada po Gardenu na utakmicama intenzivno visim već više od dvije decenije, prošle godine u 3-4 mjeseca pred samu pandemiju često sam odlazio i u Bruklin, najviše zbog Džanana Muse. Uz interesantnu situaciju u kojoj se nalazio moj zemljak sama novotarija sve uspješnijeg transplanta iz Džerzija u poređenju sa očajem Niksa bila mi je primamljiva u toj mjeri da sam barem desetak puta, što pred utakmice, što nakon njih, ušao i u svlačionicu Netsa – gdje nisam mogao promašiti ni Kajrija. Kod mene lično je “ugasio” za sva vremena kad mi je rekao da su mu Seltiksi tek još jedna NBA franšiza, ali da ovaj hipster ostavlja dubok uticaj na okolinu gdje i kad god se pojavi – to je nepobitno. Činjenica je da mu tetoše svi, od javnosti, trenera, uprave, pa će to vjerovatno učiniti i Adam Silver sve dok Kajri sa svojim NCAI (National Congress of American Indians) kačketima pokazuje inkluzivnost i ne gura ekskluzivno afro-američki nacionalizam.
Nedavno sam u cugu pročitao knjigu (koja tek treba da izađe) Meta Salivana o Netsima i “revolucionarnoj” tematici, jer sam bio svjedok koliko je ovaj američki novinar prošle zime opsjedao Kajrija kad god bi se pojavio u svlačionici Barklejs arene. Po Salivanovom sudu, kod Kajrija ne postoji ni trunka rasizma, što se ne bi moglo zaključiti po Irvingovoj prošlonedeljnoj tiradi o “domorodačkim crnim kraljevima” u lobiranju za Kobija. Ekscentrik koji je redovno višesmislen u svojim izjavama u kampanji na socijalnim mrežama za promjenu siluete i u iznenadnim twitter očitovanjima od prije par dana bio je potpuno jasan.
Jasno je da je ovim teren već pripremljen. Kobi Brajant u maju posthumno ulazi u Kuću slavnih u Springfildu, a Adam Silver kao majstor PR zanata može da pričeka još koji mjesec.
Photo: NBA, twitter
nek ostane logo kakav je bio