Deni Avdija je 3. januara, na svoj 20. rođendan, kao i u prethodnih šest utakmica od početka sezone i u Bruklinu počeo u startnoj petorci Vizardsa. I u prvom napadu s krila pogodio trojku na asistenciju Rasela Vestbruka. Da li je šut Avdije na samom početku bio puki slučaj, ili je ova prva ofanzivna akcija Vizardsa nacrtana eksplicitno za njega da bi ostao sam i pogotkom proslavio rođendan – ostaje nepoznanica. Ali sama činjenica da neki “naš” košarkaš u tom dobu u svojoj prvoj sezoni startuje u petorci u nekoj NBA ekipi zavrjeđuje posebnu pažnju.

Poređenja radi – Denijev otac Zufer je u vrijeme kad je punio 20 godina u oktobru davne 1979. godine počinjao svoju prvoligašku karijeru kod legendarnog Ranka Žeravice u Crvenoj zvezdi. Baš kao što je nekad i stariji Avdija u našoj elitnoj konkurenciji brzo zadobio Žeravičino povjerenje, i svojim igrama u narednim godinama dogurao čak i do nastupa na SP u Kolumbiji kao najmlađi u našoj najboljoj selekciji, i njegov sin Deni na početku svoje NBA karijere dobija puno povjerenje trenera Bruksa u Vizardsima. Iako mlađi Avdija još uvijek ne dolazi prečesto u priliku za šut, za što su u Vizardsima najčešće zadužene zvijezde kao što su Bredli Bil i Rasel Vestbruk koji su, uzgred budi rečeno, protiv Bruklina katastrofalno šutirali (kombinovano tek 16 od 50 iz igre), Deni za sada nenametljivo ali sasvim adekvatno odrađuje dobijenu minutažu. Avdija svojom racionalnom igrom pokazuje ogroman potencijal, pogotovo u akcijama gdje do izražaja dolaze njegovi plejmejking-atributi kojim se doima mnogo starijim nego što to njegove godine pokazuju. Šut i atletske sposobnosti nisu mu ni u dosadašnjoj karijeri bili najjače oružje, ali ono u čemu se još uvijek ne može mjeriti sa NBA elitom Deni nadoknađuje solidnim razumijevanjem igre. Čak i u timskoj odbrani kad Vizardsi stanu u zonu snalazi se dobro, ima zadovoljavajuću selekciju šuta i ističe se pravovremenim proigravanjem saigrača.

I u slučaju Avdije po ko zna koji put dokazalo se da jabuka ne pada daleko od stabla. Mada po sopstvenom priznanju slabo govori očev jezik, Deni je kao klinac posjećivao rodbinu u očevoj postojbini. Stoga ne čudi njegov izbor da se prilikom izlaska pred kamere milionskog TV auditorijuma u prenosu NBA drafta predstavi sa stilizovanom izraelsko-srpskom kombinacijom na znački za reverom, što nije prošlo neosuđeno od strane Albanaca na društvenim mrežama.

Deni se u ranom djetinjstvu počeo baviti fudbalom, ali kako to već biva sa košarkašima kao puno viši od svojih vršnjaka, a i zbog očeve prošlosti, potražio je alternativu u sportu u kojem se visinom nije previše razlikovao od saigrača. Ogromna odricanja kad bi se budio u 6 ujutro i trenirao prije odlaska u školu, a onda i nakon povratka iz škole, dala su rezultate u njegovim tinejdžerskim godinama pa je veoma rano pridružen mlađim pogonima “ponosa Izraela”. Uz radinost, isticao se i nesebičnošću na terenu, i baš takve karakteristike Deniju su najviše i pomogle da postane profesionalni igrač u Makabiju, najjačem izraelskom klubu već sa 16 godina.

Učešće na FIBA U16 Evropskom prvenstvu za reprezentaciju Izraela u Podgorici ljeta ’17 stavilo ga je na internacionalnu mapu, a narednog proljeća ’18 na tradicionalnom Albert Švajcer turniru američkoj selekciji je utrpao 26 poena uz 12 uhvaćenih lopti, stavivši se na NBA radar. Tog ljeta 2018. kao 17-godišnjak dospio je na top-100 kamp mladih nada sa tek dva druga internacionalna igrača, pridruživši se najboljim američkim srednjoškolskim košarkašima u Virdžiniji, i briljirao je pred mnoštvom NBA skauta. Iza toga učestvovao je i bio najbolji igrač svoje reprezentacije i na U18 i U20 prvenstvima, bez obzira što je na Prvenstvu igrača do 20 godina gdje se okitio zlatom bio daleko najmlađi igrač. U februaru ’19 postao je i seniorski reprezentativac svoje zemlje u FIBA prozorima, a na zadnjem predpandemijskom U-20 Euru ljeta ’19 postao je MVP turnira i bio najzaslužniji za još jedno U-20 zlato Izraela.

Uspješno nošenje sa starijima od sebe u Euroligi, očvršćavanje na treninzima uz “tough love” saigrača iz Makabija Diandrea Kejna, a onda u prošloj sezoni dovoljno dobre igre da među prefriganim starijim igračima postane i MVP izraelske lige, predodredili su Avdiju za visoku poziciju na NBA draftu. 

Pred sami draft špekulisalo se da su Vizardsi spremni da Bulsima ponude pozamašnu kompenzaciju da bi Avdiju uzeli sa četvrte pozicije, ali kad se Karnišovas iznenadivši mnoge odlučio za Petrika Vilijamsa, i kad su Avdiju nakon toga zanemarili i Klivlend, Atlanta, Detroit a i Niksi, uprava Vizardsa nije gubila ni sekundu pri odluci da ga regrutuju. 

I pored nastupa u sjenci iskusnijih igrača svog tima već je jasno da će Deni Avdija i ove sezone, a pogotovo u budućnosti, predstavljati ogromno pojačanje NBA franšizi iz glavnog američkog grada. Oni već više od 40 godina, od vremena Hejza, Anselda i Dendridža, nemaju zapaženijeg uspjeha, a GM Tomi Šepard forsiranjem uglavnom mladih igrača pokušava smućkati uspješnu konkokciju uz dva starija Ol-star igrača. Izbor Avdije sa devetog mjesta na draftu uslovio je i njegovu promjenu broja dresa – sa osmice, koju je nosio do ove sezone, u broj devet na dresu Vizardsa. Tim više što je Japanac Hačimura broj 8 već brendirao, a osmica se u zemlji izlazećeg sunca smatra sretnim brojem. Izbor devetke je možda slučajna, ali svakako još jedna simbolična poveznica Denija sa našom košarkom i njegovim ocem, jer je dres sa brojem 9 nosio i Zufer Avdija na gore spomenutom Svjetskom prvenstvu u Kolumbiji 1982. Mada se stariji Avdija prevashodno pamti po svojoj petnaestici sa kapitenskom vrpcom u Zvezdi. 

Deni Avdija je i po statističkim podacima u vrhu ovogodišnje ruki klase kada je o komparativnim +/- statistikama riječ. Prosjek poena mu nije dvocifren, ali sa oko 50% šuta za dva i tri, više osvojenih nego izgubljenih lopti u prvih sedam utakmica, već je do daljnjeg osigurao mjesto startera na poziciji niskog krila. Među “našim” igračima poziciju startera u nekom NBA timu u tako mladom dobu sa nepunih 20 godina ostvario je samo još jedan igrač do sada – Dončić – koji, što je zanimljivo, baš kao i Avdija ima korijene sa očeve strane na Kosovu i Metohiji. 

Mada je Deni rođen i odrastao u Izraelu, i trofejni je izraelski reprezentativac, spominjanje očevog porijekla, izbor slike u Zvezdinim dresu i značka za reverom pri draftovanju nedvosmisleno pokazuju Denijevu dvostruku samoidentifikaciju. Dok je čekao da bude prozvan uz oca, majku i predsjednika Makabija društvo mu je pravio i njegov nerazdvojni trener iz “ponosa Izraela” Veljko Perović, što takođe pokazuje Denijevu pripadnost “nama”, uz razumije se pripadnost Izraelu. Inače, otac Veljka Perovića je nekadašnji proslavljeni kapiten zagrebačke Lokomotive Dragiša Ćomo Perović, Crnogorac sa čuvenog hercegnovskog košarkaškog igrališta Karača, a Veljkova majka je iz Hrvatske gdje je on odrastao i postao košarkaš prije nego što se otisnuo u trenerske vode postavši najbliži saradnik Denija Avdije.

Zbog svega gore opisanog besramnno prisvajanje Avdije kao “našeg” itekako ima smisla. Naša košarkaška tradicija a i geneologija imala je i previše uticaja na uspjeh Avdije da bi košarkaško stasanje njega, ili recimo Dončića, u nekim drugim zemljama moglo tek tako izbrisati ex-Yu pečat pod kojim su stasali njihovi očevi. 

Zbog toga se mi južni Sloveni, kad nam već ne ide previše sjajno u većini drugih sfera bivstvovanja, ne bismo trebali libiti da sve momke naših korijena koji su uspjeli u onome u čemu smo globalno najpoznatiji, a pogotovo momke koji su dospjeli u NBA, stavimo u kategoriju “naših”. Pa čak i kad neko, kao Deni Avdija, i ne igra za neki ex-Yu nacionalni tim. Da je Denijev otac bio nepoznat košarkaš, kao otac Čedija Osmana, prisvojiti bi ga bilo bi puno teže, mada je i Čedi “naš”, ne samo jer tečno priča naš jezik (kojim god imenom taj naš jezik zvali) obzirom da je do četvrte godine živio u Ohridu, a do 12. u Sarajevu prije preseljenja u Istanbul. 

Ljudi kao otac i sin Avdija porijeklom iz Gore, koja je vijekovima na vjetrometini istorijskih međuetničkih previranja, i ne mogu drugačije da se klasifikuju nego kao “naši” ljudi, a u Gori se priča i pričaće se “našinski”, bez obzira pod čijom vlašću Gora bila. Goranci dobro znaju ko su i šta su, u šta nije bilo sumnje ni kod još jednog od južnoslovenskog sportskog velikana iz Gore – Fahrudina Jusufija.

Photo: NBA, twitter