Svi koji su priželjkivali susret američke i kanadske reprezentacije u Manili – a većina neostrašćenih ljudi koji prate košarku ga je priželjkivala – dobili su taj susret, samo ne kao što su očekivali u borbi za zlato, nego za bronzu.

Reprezentacije Srbije i Njemačke su sasvim zasluženo dobile polufinalne utakmice i igraće u finalu u 20:30 po lokalnom vremenu, odnosno u nedjeljno poslijepodne po srednje-evropskom vremenu. Što je pravedno apropo medijske popraćenosti prvog finala dvije evropske reprezentacije na nekom od svjetskih košarkaških prvenstava nakon onog 2006.godine. Gledanost finalnog dvoboja u zemljama finalista ovog prvenstva, a pogotovo u Srbiji, biće ogromna, za razliku od gledanosti koja bi se populacijski-proporcionalno desila u rano jutro u američkim vremenskim zonama gdje malo ko zna da se i igra neki Svjetski košarkaški kup, a i oni koji za to znaju – ne haju previše.

Baš tako, nezainteresovano, su mi na pres konferencijama zazvučala dva dobro mi znana košarkaša Niksa u gubitničkim timovima koje redovno pratim u Medison Skver Gardenu – kanadski reprezentativac Beret i američki plej Branson koji su sjedili pokraj svojih trenera Đordija Fernandeza i Stiva Kera – i koji se nisu previše potrudili da pokušaju opravdati svoje poraze.

Kako je trenerski pečat mnogo važniji u FIBA košarci od igračkog može da se kaže da su Pešić i Herbert poslali natrag u školske klupe NBA žutokljunca Fernandeza i trofejnog trenera Kera. Pešićevo podučavanje trenerskom poslu Fernandeza koji je ‘Associate Head Coach’, što je nešto između glavnog i pomoćnog trenera u Sakramentu, bilo je očekivano ali ne ovakvom razlikom. Desilo se bez obzira na pomoć koju je Fernandez imao od svog konsultanta Dejvida Blata, ali i od njegovog katalonskog zemljaka Paua Gasola koji takođe ima funkciju savjetnika za igru visokih igrača u kanadskom timu.

Upravo tu, pod koševima, desila se najveća prednost koju je Srbija ostvarila nad Kanadom (33-22 u skokovima), ali i agresivnost igrača spolja je bila presudna. Pogotovo zbog liderstva kapitena Bogdanovića, energije Dobrića koji je ulazio u klinčeve sa najboljim suparničkim ofanzivcem i imao fenomenalnu utakmicu u oba pravca. Uz poslovično “navijenog” Avramovića koji je Gildžes-Aleksandera preuzeo kad bi Dobrić odmorio i par puta ga “izdžepario”, što ni najboljim NBA defanzivcima često ne polazi za rukom. Sa par staloženih poteza mentalno nad protivnicima sa 12 poena u tek 12 minuta na parketu je dominirao i faulima rano opterećeni Marko Gudurić. Takvi momenti koji utiču na moral protivnika bili su presudni faktori u srpskoj pobjedi nad kanadskim NBA igračima. 

Pravovremeno rotiranje igrača kojima je Pešić održavao agresivnost nije adekvatno praćena od još zelenog Fernandeza pa je on bio korak iza Pešića čitavu utakmicu, a Kanađani ni jednom od trećeg minuta utakmice čitavih 37 minuta nisu prišli na ispod 5 poena razlike. Razlika je uglavnom bila oko 10 ili više poena a nijedan ozbiljniji zalet Kanađana kojim bi se primakli na manje od dva posjeda lopte je pokazatelj Pešićeve trenerske dominacije ali i neiskustva njegovog suparnika na klupi Kanade.

Fernandez je bio toliko pogubljen tokom utakmice da ni nakon utakmice nije razumio, ili nije htio razumjeti, moje pitanje na pres konferenciji o reverzibilnoj taktici i nepokušavanju suprotstavljanja Pešićevim sporijim visokim igračima njegovom potencijalno ubitačnom petorkom sa pet ljudi ispod dva metra na više od minuta, što mu je praktično donijelo pobjedu protiv Slovenije. Pešić je konstantno vukao pravovremene poteze frustrirajući Fernandeza na koje on nije imao adekvatan odgovor, zbog koje je kanadski trener uglavnom držao po dvojicu visokih igrača na parketu pa su Olinik i Pauel igrali 27 i 26 minuta i za čitavo to vrijeme imali samo šest skokova – tek po tri i jedan i drugi. Pokušavao je Fernandez raznim petorkama smanjiti prednost Srbije, iskoristio svih 12 igrača, a do posljednje četvrtine njegov najbolji igrač koji je rano napravio drugi faul je još uvijek bio jednocifren u poenima.  

U jednom trenutku na 1:41 do kraja treće četvrtine Fernandez je odlučio da u igru ubaci gorostasnog Perdju Bojlermejkera, Zeka Idija ne bi li isparirao srpskoj dominaciji u reketu nakon uspješnog “and 1” poteza Milutinova koji je imao dabl-dabl. Pešić je videći Idija promptno zamijenio Milutinova da ponovo ubrza igru pa je siroti Fernandez nakon narednog prekida i želje da brzo izbaci slabo pokretnog 224 cm visokog centra zakasnio sa izmjenom, Idi je zatim od sudija vraćen u igru suprotno želji svog trenera, a Gudurić pametno iskoristio Idijevo prisustvo u reketu da samo 12 sekundi iza toga iznudi faul sporonogog centra u bonusnoj situaciji. 

Šahovski meč koji je iskusni lisac Kari odigrao sa žutokljuncem Fernandezom odrazio se na dominaciju Srbije u poenima iz reketa (46:32) ali i u mnogim drugim važnim statističkim indikatorima.

Kanađani su doduše šutirali 7 penala više i iznudili nešto više izgubljenih lopti ali to nisu uspjeli pretočiti u višak poena iz kontranapada.

Srbija, ispostaviće se, ide u finale protiv ohrabrene Njemačke koja je nakon pariranja Amerikancima u pripremnoj utakmici u Abu Dabiju ušla u polufinalni meč bez ikakvog straha i, kao i Srbija protiv Kanade, dominirala visinom i snagom protiv Amerikanaca. Staloženi Gordi Herbert, Kanađanin na njemačkoj klupi sa relativno skromnom košarkaškom i trenerskom karijerom potpuno je u igri brzog ritma porazio Kera, Spolstru, Lua i Fjua koji su stelaran trenerski četverac, ali čini se potpuno nepripremljen za FIBA košarku. Ovaj drugi poraz Amerikanaca na turniru u utakmicama sa dobrim napadom, ali i vrlo lošom odbranom (primljenih 110 poena protiv Litvanije pa 113 poslije Njemačke), biće dugo zapamćen kao propast NBA fast-pace stila protiv konvencionalnog FIBA stila na koji se Ameri nisu na vrijeme prilagodili. A 113 primljenih poena u 40 minuta je 136 u 48 minuta, ako ćemo gledati na vrijeme u igri po NBA uzusima, što je poenterski učinak u NBA plej-ofu koji se dešava samo u blowout utakmicama, obično jednostrano.

Predsjednik Niksa Lion Rouz koji je sjedio na par metara kraj novinarskih mjesta sa svojim sinom u nevjerici je gledao ovaj poraz američke reprezentacije i rezigniran brzo krenuo ka izlazu prije samog kraja utakmice shvatajući da ni jedan od trojice njegovih igrača, Branson, Hart a ni Beret, neće biti u prilici sa se bore za zlato.

Prva nedjeljna utakmica bi mogla biti prva ona za 3.mjesto najvećeg FIBA šampionata sa ispunjenijom dvoranom u poređenje sa utakmicom za zlato, jer su Filipinci veliki fanovi NBA, a napose El Ej Lejkers zaluđenici. U konstantno neprijatnom i često smrdljivom zraku Manile ostaje pitanje da li će se u američkom reprezentativnom timu morati reaktivirati Lebron, Durent i Stef i još koji iskusniji igrač (Embid ?) za Olimpijske igre u Parizu. To će prevashodno zavisiti od toga koliko ubjedljivo će jedan od dva poražena polufinalna tima sutra uzeti bronzu.

Photo: Privatni album, FIBA