Dejan Grbović: O kapetane, moj kapetane
- June 18, 2017
- 0 comments
- Dejan Grbović
- Posted in DOMAĆA KOŠARKA
Mislio sam da ovom tekstu dam naslov poput divnog filma, o jednom profesoru knjževnosti koji svoje učenike uči da slobodno misle, i da, u svom (tek započetom) životu slede čuvenu latinsku izreku rimskog pesnika Horacija carpe diem (latinski: uberi dan, iskoristi dan). Drugim rečima, uživaj, ne propuštaj vreme.
Ali, ipak sam odustao od toga. Činilo mi se preteranim da napišem – Društvo mrtvih pesnika. Niko nije, daleko bilo, umro, ali mnogi od vas prepoznaće (ako se sete tog filma iz 1989.), ili bi barem mogli da naslute, izvesne analogije između onoga što se može videti u tom ostvarenju australijskog reditelja Pitera Vira, i nagoveštaja dešavanja, u, i oko Crvene zvezde sledeće sezone.
Tamo, na filmskom platnu, profesor Kiting svoje đake, u prestižnoj američkoj srednjoj školi “Velton”, podučava ne kako se matematički meri i vrednuje književnost, već kako se živi život, a jednostavna scena kada se oni, na nagovor svog učitelja, penju na stolove u učionici kako bi svet gledali drugim očima, šire i dalje, antologijska je, i istovremeno, i najbolja ilustracija onoga što bi svako od nas mogao – da pogleda neku pojavu ili događaj sa drugog mesta, pa će mu možda život biti, ne obavezno bolji, ali verovatno drugačiji.
Ali kada se desi tragedija, u kojoj jedan mladi život biva izgubljen, sistem (a to su ljudi krutih shvatanja) sve vrati na početak, a profesor Kiting, pod pritiskom, napušta školu i učenike, kojima je, svojim nekonvencionalnim predavanjima, pokazao potpuno neočekivanu dimenziju života.
Nešto slično, ne i identično (daleko bilo), naslutilo se već u noći Zvezdinog slavlja posle osvojene titule prvaka države, a da oni najzagriženiji navijači nisu čestito zapalili ni jednu jedinu baklju (što se mene tiče, ne moraju da ih pale uopšte, al’ ‘ajde ti Srbinu kaži da nešto ne treba da radi, pa ćeš da vidiš). Verovatno najuspešnija generacija u istoriji kluba sa Kališa, tek što je počela svoj košarkaški život, možda će morati da se vrati tamo odakle je krenula i da ide opet istim putem kao prethodnih sezona, strpljivo i neodustajno. Zapravo, ti talentovani momci, ako i odu u neke klubove po Nemačkoj, Turskoj, Rusiji ili kojekude, neće mnogo izgubiti (naprotiv, možda prođu i bolje, finansijski naravno), već će jedan proces klupske košarkaške renesanse, čiji je put dobro trasiran, biti usporen, valjda ne i zaustavljen.
U surovom, sterilnom, bezličnom i uniformnom dobu bez duše, kada internet (posredstvom kojeg i čitate ovaj tekst, što je već po sebi paradoksalno) guta sve, kao kuga u srednjem veku, Zvezda je pod vođstvom kapetana Radonjića od svojih utakmica napravila prvorazredne društvene događaje, koji prevazilaze okvire uobičajenog sportskog takmičenja. Ne mogu da tvrdim, ali sam uveren da se barem nekoliko parova “smuvalo” gledajući Zvezdu a, ako se sećam, pade i jedna proševina.
Zimus sam, koji dan posle Nove godine, parkirajući kola ispred Gradske bolnice u Preševskoj ulici u Beogradu, slušao kako se dvojica životnih veterana pozdravljaju (a liče na one kritičare iz lože u programu Mapet šou), pa jedan veli drugom: “Jesi li vid’o kako je Zvezda preksinoć pobedila Zadar sa “samo” 48 razlike!” (Nisam ih prisluškivao, već su oni sa velikom “kilometražom”, pa im oslabio sluh, a onda se čuju do Šeste gimnazije). E, pa kada i ljudima tog životnog doba (verovatno pamte vreme kada je igrao pok. Srđa Kalember), obična sportska pobeda, kojih ima na svakom ćošku, privuče pažnju, onda to nešto znači. Sport je izašao iz sopstvene avlije, postao je važniji od svakodnevnih obaveza (jedan poznanik mi je, kada sam svratio do njegove kancelarije, pokazao papir na kojem je zapisao sve poslove koje mora da obavi do 17 časova, a “za posle sam im rekao da me ne diraju, idem u Arenu na košarku, neću da se odazovem na telefonski poziv”).
Ne bi bilo prvi put da nešto dobro, poput ovog košarakaškog zanosa, čiji smo svedoci već nekoliko sezona, bude zaustavljeno na pola puta, posebno u perspektivi sledećeg maja i Finala Evrolige u Beogradu, bilo bi šteta. Velika šteta.
Kao što je tužan i istovremeno dirljiv kraj filma, kada isteranog profesora Kitinga (u tumačenju Robina Vilijamsa) njegovi uplakani i uznemireni đaci, kojima je probudio osećanje za životnu radost, pozdravljaju popevši se na stolove, izgovarajući početne stihove divne poeme Volta Vitmana:
O kapetane moj! Naš prođe strašni put;
Dobili smo što smo hteli, nesta talas ljut.
Luka je tu, i zvona su, oduševljeni ljudi;
Dok oči prate broda pramac, junačke mu grudi.
Al’ srce! Srce! Srce! O!
Teče krv k’o crven med,
Na palubi gde kapetan
Leži hladan, bled.
O kapetane moj! Sad ustaj, počuj zvona zvuk;
Zastava za tebe je, za tebe trube huk,
Za tebe cveće, ukrasi, obale su pune sve;
Mnogi ljudi došli su, svi oni zovu te.
Kapetane, oče moj,
Sad ustaj, to je red;
Jer san je to da na palubi
Ležiš hladan, bled.
Kapetan ne odgovara, tih je otac moj,
Ne oseća moju ruku, nema damar svoj,
A brod je na sigurnom, njegov prođe put;
On dobitnik je, pobednik, on pređe talas ljut,
Hajd’ obale, zvon’te zvona,
A u srcu led;
Na palubi moj kapetan
Leži hladan, bled.
Photo: www.kkcrvenazvezda