Da je Lepava Mušović, među Srbima mnogo poznatija kao Lepa Lukić, rođena u Avinjonu, a ne u Miločaju, možda bi imala svetsku karijeru kao Mirej Matje, mada ne verujem da za tim da žali. Ali da je, kao što nije, onda bi otpevala hit
OD STRAZBURA DVA PUTIĆA,
VODE NA DVE STRANE,
NE ZNAM KOJIM PRE BIH STIGLA
DO TEBE JARANE.
Gledam jedan gledam drugi
oba su mi mila
i jednim sam i drugim sam
s tobom prolazila
JEDAN VODI K’ EVROKUPU,
(DRUGI KA TOP 16)
IZNAD NAŠEG SELA,
TU NAS JEDNA UTAKMICA,
K’ TOP 16 ODVELA!
A? Mogla bi nekako da prođe, na bazi „tradicionalnog srpsko-francuskog prijateljstva“!
Šalu na stranu. Učini mi se zgodnim da podsetim na koju činjenicu. Ko se sada seća, 15. oktobra prošle godine, i pobede Crvene zvezde nad Starzburom od 81 – 59, u prvom kolu nove sezone Evrolige. Svi sada pričaju, a poneki i pišu, o dvomeču u Moskvi, između Crvene zvezde i CSKA, u (pazite sad) borbi za plasman na završni turnir, sredinom maja u Berlinu.
No, da bi Jović imao šansu da reši meč u Megasport areni, morao je i da savlada taj Strazbur (da se samo malo podsetimo, finalista Evrokupa, koji će, ukoliko bude bolji od Galatasaraja, ponovo na jesen doći u Beograd), ali i da istrpi kataklizmične poraze od Reala (kojeg je Fener demontirao u prve dve utakmice plejofa, kao što malo dete razbuca igračku kad želi da vidi „kako to radi“), i Himkija (koji onomad promeni trenera, ali mu ni to ne pomože da stigne u TOP 8). Da ne ređam dalje ni o pobedama, ni o porazima i povredama jer sve je to put(ić), kojim se stiže do prilike da se boriš za završni turnir četvorke.
Nisam seo pred računar da bih branio Stefana Jovića, zbog proklizavanja u Moskvi, jer kada je imao 19 asistencija, ili srpski dodavanja, u Minhenu, onda nije bilo medija koji to nije pomenuo, kao da je to (izuzetno) igračko dostignuće uklesano u kamen.
Šta hoću da reknem? Skloni (pre)brzim zaključcima, lakom zaboravu i konačnim istinama, previđamo da se događaji, pojave i procesi u životu, pa i u sportu, moraju gledati od početka i kao celina kako bi slika bila potpunija, a ne samo kroz jedan (ne)realizovan napad. Mada se surovost sporta najjasnije vidi baš u tome da ti jedan potez reši meč, ma koliko loše ili dobro igrao pre tog trenutka! Ali treba i doći u situaciju da ti jedan šut usmeri sezonu, turnir, šampionat! (Onaj momak, zove se, beše, Printezis? Sećate se finala Evrolige 2012. u Istanbulu, a o Saši Đ. da ne trošim reči).
Kojim god putićem i kako god da stignu do kraja (a videlo se da mogu, pa i do čuda, zašto da ne), košarkaši Crvene zvezde uradili su nešto više, nešto što je malo ko očekivao, a verovatno se još manje njih i nadalo. Vratili su radost gledanja košarke u utučenu i izmoždenu Srbiju. Takmičarski gledano, pobede su njihove, kao i porazi, ali su radost i tuga zajedničke. Dovoljno je videti kako neki navijači, umesto da šetaju sa devojkama po Kalemegdanu, izgube malo svog vremena, i dodju na aerodrom da bi podržali svoje klince, bez obzira na ishod moskovskog dvomeča. Za to se ne dobija trofej. Vredi više od toga! Večno, kao hit s početka ovog teksta!
Photo: Euroleague