Otac srpske dramaturgije Jovan Sterija Popović napisavši svoj najbolji komad “Rodoljupci”, tražio je da se objavi tek pola veka po piščevom upokojenju. Ko je u pozorištu gledao neka od izvođenja tog nacionalnog remek-dela možda je izašao iz sale gnevan, a moguće je da je i shvatio zašto je poznati Vrščanin to zahtevao. Toliko je izvrgao ruglu naše rđave osobine i naravi (kroz likove Smrdića, Šerbulića, Žutilova, Zelenićke) da je teško podneti nas kada se vidimo u tom ogledalu, pa mi se ponekada čini da je Nušić u svojim komedijama bio još i blag, kao čaj od kamilice kojim pokušavate da lečite prelom noge (ne znam zašto, ali ovih dana vrzma mi se po glavi čuveni komad “Dr”, o bogatašu Životi Cvijoviću koji na Univerzitet u Hajdelbergu šalje siromašnog Velimira Pavlovića, da stekne diplomu doktora foilosofije za svog sina, inače tešku vucibatinu, Milorada Cvijovića, a Velimir gazda Životi, uz zvanje, donese pride i unuče – Pepiku).
Elem, takav uvod nema ama baš nikakve veze sa košarkom, a tek ja nemam ni zrno dara koliko je imao Sterija, pa sebe ni ne poredim sa njim, ali sam, barem u jednom, pokušao da ga sledim – da ovu rubriku koliko god je moguće koristim kako bi nama samima ukazao na naše loše strane, e da bismo ih prvo uočili, pa potom možda i promenili, a sve na sopstvenu polzu tj. korist.
Slušam kako Dejo Radonjić, posle pobede nad Realom, strpljivo odgovara na, sada već klasična pitanja, o pojačanjima, konkretnije o još jednom centru (kao da oni mogu da se nabave u prvom kiosku, gde se kupuju cigarete), koji bi toliko podigao nivo Zvezdine igre da bi i CSKA strepeo kako da izvuče živu glavu iz Arene! Samo on fali, i kad stigne, kukala im majka, proći će kao Madrid! Top 8, ma to je sigurica, još će Zvezda da bude i druga iznad crte, itd! Čak se (kroz pitanja na konferenciji za medije) išlo toliko daleko da se pominje (sledi moja “omiljena reč”) ROSTER za sledeću sezonu, a ova još nije stigla ni do polovine. I pitam se, a to sam radio više puta na ovom mestu, da li ćemo, i kada, shvatiti smisao izreke – prvo skoči, pa reci hop!
Zvezdini momci prošle noći, a Partizanovi dva dana ranije, izgleda da su na najboljem putu da nas poduče, da nam pokažu da se u sportu (takmičarske) stepenice ne preskaču, sem ako se to ne predviđa treningom. Drugim rečima, ukoliko na nekom stepeništu stičete kondiciju, pa to trener traži od vas kako biste popravili fizičku spremu. Bolestima i povredama ophrvani i jedva sastavljeni Partizan, bez prvog trenera, doneo je iz Poljske oba boda u FIBA ligi šampiona, a Zvezda pobedi Real u kojem igraju toliko skupo plaćeni košarkaši da bi, beogradski crveno (i crno) beli, mirne duše mogli da se zapitaju zašto i za šta uopšte igraju, a moja novinarska (i verovatno i vaša) znatiželja bila bi delimično zadovoljena, ukoliko bih mogao samo da bacim pogled na “ugovor o radu” igrača Reala, tj, onaj deo gde, umesto rečenica kojima se opisuju prava i obaveze, stoje neke brojke!
Sve što postižu, a to nije uopšte malo, košarkaši iz Beograda i njihovi treneri, rade postepeno i istrajno, u nimalo jednostavnim okolnostima. I ne misle o sezoni 2017/18, već o sledećoj utakmici. Zato je Zvezda tu gde je, zato pobeđuje Barsu i Real, zato Partizan skoro izgubljeni meč pretvara u pobedu; jer sport uči da se do cilja moraju preskočiti sve prepone, jedna po jedna, a ne sve odjedared!
U predgovoru za svoje “veselo pozorije u pet djejstvija” čika Jovan Popović piše:
Sebičnom je dovoljno kad je samo njemu dobro i kad prostaka može na svoju ruku da preokrene, a za dalje se ništa ne brine. Pozorije dakle ovo neka bude kao privatna povesnica srpskoga pokreta. Sve što je bilo dobro, opisaće istorija; ovde se samo predstavljaju strasti i sebičnosti. A da moja namera nije s otim ljagu bacati na narod, nego poučiti ga i osvestiti kako se i u najvećoj stvari umu poroci dovijati, svaki će blagorazuman rodoljubac sa mnom biti saglasan. (Ј. S. P)
I zato nemojmo da tražimo više od Radonjićevih i Džikićevih pulena, već uživajmo u njihovim igrama. Nisu to česti momenti u našim mučnim svakodnevicama!
Photo: MN press