Ne poznajem golubarstvo ali sam čuo da postoji ptica tog imena i prezimena. Malo sam pretražio internet, pa na jednoj stranici nađoh opis tog lepotana, i baš mi se svideo (valjda će i vama):
“Srpski visokoletač je sportska ptica, sporog načina leta, lepog eksterijera sa perjem raznih boja. Oduvek je čuven kao letač. Glavna njegova odlika je kružni let u velikim visinama zbog čega je i dobio naziv visokoletač. Druga, isto tako, važna osobina jeste dug let”.
Kao da je u ovih nekoliko rečenica, sažeta karijera najpoznatijeg golubara – košarkaša u nas – Dušana Ivkovića. Sportska ptica, velike visine, i dug let. Sve što je obeležilo njegovu karijeru, tu je: sport, visoki rezultatski dometi i dugo trajanje u, uvek teškim, i pre svega, neizvesnim trenerskim poslovima.
Prethodnih godina i decenija, na ovakvim mestima (dakle u novinarskim tekstovima) pominjani su njegovi uspesi i pobede klupskih ili reprezentativnih timova; protekle nedelje pažnju je izazvala vest o njegovoj oproštajnoj utakmici u Pireju, 20. septembra (samo tri dana po završetku Evrobasketa), i možda još više, pitanje Vlade Stankovića – a zašto ne (i) u Beogradu?
Ne ulazeći u razloge koji su potegli to pitanje, jer su manje važni (ne i nevažni) evo predloga. Izneo sam ga danas u radijskom izdanju Koš magazina na talasima Sport FM radija na 100,4 MHz.
(Nadam se da nije sporno da bi Duda trebalo da se u svom rodnom gradu oprosti od profesije koja je njemu, ali i nama, donela mnogo radosti, i ako hoćete ponosa).
Tokom avgusta, naša reprezentacija odigraće nekoliko pripremnih turnira za najvažnije takmičenje ove godine – Evropsko prvenstvo u Turskoj (znate da su još Finska, Izrael i Rumunija koorganizatori, ali srpski tim igraće u Istanbulu, i grupnu i eliminacionu fazu, pa je zapravo Istanbul naša baza, kako onaj azijski, tako, potom i evropski deo grada). Prvi na spisku trunira je Trofej “Beogradski pobednik”, na kojem će, uz našu, učestvovati i selekcije zemalja u kojima je Ivković ostavio veliki, trofejni trag – Crne Gore i Grčke. E pa neka Duda vodi naš tim, recimo na utakmici Srbija – Grčka; jednu četvrtinu, jedno poluvreme, i na taj način, zaključi selektorski angažman.
Evo i obrazloženja. Njegova trenerska karijera bila je uspešna na oba koloseka, klupskom i reprezentativnom. Najveću visinu kao trener kluba dosegao je vodeći Olimpijakos, sa kojim je dva puta bio prvak Evrope, i to u neobičnom razmaku od 15 godna (prvi put 1997, u Rimu, kada je u finalu pobedio Barselonu sa 73-58; drugi put 2012. u Istanbulu; taj trijumf nad CSKA 62-61 verujem mnogima je u jasnom sećanju). Pomenuću i Kup Koraća sa Partizanom 1979, Kup Saporte (nekadašnji Kup Kupova ) sa AEK-om 2000, i ULEB kup sa Dinamom iz Moskve, šest godina kasnije. Dakle, sve što je moglo da se osvoji, on je osvojio!
Kao selektor reprezentacije tri puta je osvajao titulu prvaka Evrope, jednom sveta. A 2009. je vaskrsao naš tim na EP u Poljskoj stigavši do srebra, ima i srebro sa OI u Seulu, i jedno, pomalo zaboravljeno zlato sa Univerzijade u Zagrebu 1987.
E pa, ako neki klub treba da mu organizuje oproštaj onda je to Olimpijakos. Ali ukoliko treba da zaključi i drugu polovinu karijere, kao vođa nacionalnog tima, onda to treba da uradi u svom rodnom gradu, na klupi selekcije svoje zemlje, i mislim da bi za to trebalo da se angažuje KSS. Ne verujem da je to teško (mada, možda grešim).
Predložih. Ostade zapisano.
Možda posle te jedne četvrtine, ili polovine utakmice naš tim uzleti do onih evropskih visina, kojima krstare srpski visokoletači. Ja u to verujem.
Photo: Euroleague
Odlican predlog, zaista!!! Na taj nacin bi mozda resio i sve te silne polemike i pitanja koja ce se pojaviti pre i posle oprostajnog meca u Grckoj. Tebi Grbo svaka cast sto u ovoj objavi nisam osetio ni najmanje licnog animoziteta prema Dudi, a iskren da budem, ocekivao sam kada sam video naslov…