
Dejan Grbović: Treći život Vlada Đurovića (2)
- February 3, 2018
- 0 comments
- Dejan Grbović
- Posted in Blog
Kao što u životu često biva, jedno planirate a drugo vam se dešava; uostalom treneri to najbolje znaju. Iako je njegov posao bio i ostao, tokom treninga, na terenu, i pored njega, za vreme utakmice, Vlade Djurović sada je u poslu, na kojem radi više nego što je to ikada. Posle iznenadnog odlaska dugogodišnjeg predsednika OKK Beograda, Dejana Dimtrijevića, na čijoj sahrani je i govorio, preostali članovi uprave nisu ga „pustili“ dok se nije prihvatio sadašnjeg posla.
Zoran Radović, sada visoki zvaničnik FIBA, široj javnosti poznatiji je kao igrač Crvene zvezde, ali je njegov prvi klub, bio baš OKK. I on je takodje bio odlučan da Djuru ubedi da bude novi predsednik kluba iz avlije u Ulici Zdravka Čelara, posebno sada jer konačno treba da se udje u novu salu. Inače, ugasiće se klub kojeg su proslavili Radivoj Korać, Bora Stanković (tri puta prvak države kao trener OKK), Slobodan Gordić, Miodrag Sija Nikolić, Trajko Rajković, Milorad Erkić, Rajko Žižić… U toj novoj dvorani, postoji i trofejna sala, sa peharima, fotografijama, a tu se nalazi i izvajana Žućkova levica.
– Ljudi bi se iznenadili kada bi videli koliko pehara ima. Nisu mogli svi da stanu u vitrine. Imamo sada svoj dom, kancelarije. Tu sada ekipa trenira, a utakmice se, zbog toga što nije izdata upotrebna dozvola, igraju u dvorani Šumice. Klub sa tradicijom nastaviće da živi – kaže nam Vlade Đurović.
A nije za bacanje tradicija u kojoj su četiri nacionalna prvenstva, tri osvojena Kupa i tri polufinala nekadašnjeg Kupa evropskih šampiona. No, surova sadašnjica, koja je zatekla Vlada na početku upravnikovanja, su dugovi, koji se postepeno smanjuju. Za nekoga cifra od 400 hiljada evra nije mnogo, ali za osiromašenog gospodina, koji nosi ime glavnog grada ove zemlje, jeste. Prave se rebalansi, kojekave finansijske vratolomije, da bi se nekako opstalo. Iako je OKK deo Omladinskog sportskog društva Beograd, od toga nema fajde, jer nema para. “Pa Ilija Petković je u fudbalskoj sekciji predsednik, pa gde je OFK-a? Muke teške, kao i naše”, jada je Đura.
Sadašnji tim igra za platu, bolje rečeno platicu, da me je pomalo i sramota da napišem šta mi je rekao Djurović; njih šest za po sto, drugih šest, za po dve stotine evra. Ako se dodaju troškovi terenera i ostalih u stručnom štabu, mesečno je za prvi tim potrebno oko 3.000 evra! Da čovek ne poveruje, ali je tako.
Srećom, pa mladje kategorije (juniori, kadeti i pioniri) plaćaju članarinu, pa se nekako premošćava jedan mesec, a i jesenas je OKK otvorio akademiju u kojoj ima 56 polaznika (“Nisam ni znao da ima toliko košarkaških akademija u Beogradu”); njena prednost je u tome što se sa decom radi u sali normalnih dimenzija, u dobrim terminima, a ne kao u mnogim školama po gradu gde su sale stalno zauzete.
– Sa decom sam stalno, uveče u sedam sati držim treninge, ali i roditeljske sastanke – priča naš slavni sagovornik. – Sa druge strane, imam toliko sastanaka sa opštinskim i gradskim funkcionerima, tako da radim više nego što sam ikada. Možda je to i dobro u mojim godinama, da se i ja za nešto pitam, da sam aktivan, ali naročto volim što vodim ovu akademiju, jer sam njen rukovodilac. Svake večeri sam tamo, u sedam sati, držim roditeljske sastanke. Putujem sa prvom ekipom, ali se trenerima ne petljam u posao, ne ulazim u svlačionicu, jer kao trener znam da to ne treba da radim. Sada sam predsednik kluba, vodim politiku kluba, ali se ne mešam u stručni rad .
U plavo-belom dresu, sa sve brkovima, igra nekadašnji košarkaš Crvene zvezde Aleksej Nešović, koji je kao i predsednik kluba promenio dosta klubova, što po bivšoj SFRJ, što po Evropi, od Nemačke preko Poljske, Španije, Grčke i Turske, do Kipra. I on je vodja mladog tima u kojem su, recimo, Djoković i Jovanović, pozajmljeni iz Partizana, pa su sada na kaljenju u OKK. Cilj je da se klub konsoliduje, da se opstane u ligi, da se unaprede odnosi sa drugim klubovima i da se finansijski stane na noge, drugim rečima da se vrate dugovi.
Vlade Djurović je kao trener osvojio dve titule prvaka države. Na našim stranicama pisali smo, odnosno podsetili smo se titule šampiona Jugoslavije, koja je oduzeta Djurovićevoj Šibenki, no medalja je i dalje kod njega, ali ona Zadra, iz 1985/86. I danas je to za neke bol, a za njega i njegove tadašnje igrače blistavi trenutak karijere. Kada se ekipa vratila iz Zagreba, Djurović i njegovi igrači kroz Zadar su prošli kao vojska Vojvode Petra Bojovića kroz Beograd 1. novembra 1918. Nije bio na belom konju, ali je dočekan kao oslobodilac, a držao je i govor pred 30.000 Zadrana (“Bilo bi ih i više da su imali gde da stanu”). I kao pomoćnik svog kuma, Boše Tanjevića pobedio je u francuskom šampionatu sa Asvelom. Kup ga je više „hteo“. Ukupno 4 trofeja u 4 države. Sa Panioniosom u Grčkoj, Ahileasom na Kipru, sa Ostendeom u Belgiji i sa FMP-om u SCG, 2003.
Kada sam ga podsetio da je vodio Panionios dok je u tom klubu igrao nesrećni Slobodan Boban Janković, samo je rekao: „Joj, šta je sve kroz moju karijeru prošlo. Ja sam ga tamo i doveo, i taman kad je potpisao ugovor za narednu sezonu desi se to. Katastrofa“. I više nismo o tome, ali verujte mi da je njegovo, uvek vedro i osmehom obasjano lice u trenutku prekrio težak oblak tuge, poput onih iznad Severnog mora.
Vlade osim titula i trofeja ima i lična priznanja. Čak tri puta je bio proglašen trenerom godine u Grčkoj, gde ga više znaju nego ovde, posebno u kafanama. Kaže da mu je to najlepši period karijere, mada gde god radio, bilo mu je lepo. I u Šibeniku, i u Tuzli… Ali priznaje da je pravio i greške. Mogao je da bude trener Panatinikosa, a on se opredelio za Aris.
– Nije mi samo to greška. I ovde sam ih pravio. Posle titule sa Zadrom sledeće sezone vodio bih ekipu u Kupu šampiona, ali nisam ostao, već otišao u Zvezdu. Zvala me je i Jugoplastika, ali nisam hteo da odem, i u Split je došao Maljković. Ne znam da li bih postigao velike rezultate, ali šanse su bile. Propustio sam dosta šansi; nikada nisam bio ljubimac Saveza, nikad me nisu zvali za bilo šta. Dok sam vodio Šibenku i Zadar znalo se ko sam ja. U vreme kada je trebalo da vodim juniorsku reprezentaciju, ko je sve vodio… Bio sam prva zvezda, najplaćeniji trener.
Kada je administrativno ekipi Šibenke oduzeta titula, Pešić je sa Bosnom bio prvak iako je samo dva meseca vodio tim, a kada je Đurović bio trener FMP-a, veče pred put na završni turnir u Zagreb 2004, posvadjao se sa Nebojšom Čovićem, pa je titula pobednika Jadranske lige pripisana Bošku Đokiću.
– A kada bi se pisala knjiga, samo od štosova mogla bi da bude sa nekoliko stotina strana. Ubedjen sam da nijedan trener, uz svo poštovanje prema Obradoviću, Dudi Ivkoviću, Maljkoviću, Pešiću, sada Saši Đorđeviću… ne bi mogao toliko da ih skupi. Veoma cenim Lečića, on je tih fazona mogao više da skupi jer je radio u malom klubu. Ja nikada nisam bio u najjačem klubu, uvek sam vodio manje klubove. Meni je Bogdan Tanjević rekao – “Ti si pravio podvige, a mi smo pravili rezultate!” Treba voditi jednu Slobodu iz Tuzle. Dobijem devet utakmica i ispadnem iz lige; samo me pobede Partizan i Cibona kod kuće, i opet ispadnemo iz lige, jer je bila izjednačena. Onda u majstorici, na turniru u Kumanovu, igramo Borac, beogradski Radnički i mi. I ispadnemo.
– Ali šta sam ja govorio igračima u svlačionici, te cake, kojima sam ih motivisao, toga je bilo… Umeo sam da nešto insceniram, da udarim šamar igraču, da izmislim priču… Služio sam se svim i svačim. Ubacim dinar pre ulaska u svlačionicu, i kada udjemo, ja kažem – vidi dinar, ovo je sreća, nema šanse da izgubimo… Uzmem taj dinar, poljubim ga i stavim ga u džep. I normalno mi pobedimo u toj utakmici – nastavlja Đurović.
U tako dugotrajnoj karijeri, kroz njegove trenerske “šake” prošli su mnogi, široj javnosti, više ili manje znani igrači, pa smo se podsetili Borislava Bora Vučevića, kojeg je trenirao u Ostendeu, dok je sadašnji NBA as Nikola Vučević bio malo žgoljavo detence. “ Odjednom – 2 metra i 10! Ko bi pomislio da će da postane tako sjajan igrač”, kaže Vlade.
I Nikola je sigurno današnjim NBA “fanaticima” itekako poznat. No, u vreme kada je Vlade igrao, sa one strane Atlantika poznati su bili Globtrotersi, i to ne svima. Zvezde, ako se to tako uopšte može nazvati (a ne može) bili su lokalni majstori. Stariji pamte da su dres OKK nosili Kotarac, Grubor, Žare Knežević, Šora Stojanović, Pazmanj, Ivačković. Ali jedan se izdvaja, doduše iz starije generacije. Naravno, Radivoj Korać, sa kojim je Đurović čak i igrao.
– Bio je munja, mnogo brz. Fizički slabašan za tu visinu, ali su mu ruke bile izuzetno brze. Neverovatan igrač, spretan, ‘oće ga lopta, Neverovatan! Pitanje je kako bi se da sada ima 25 godina snašao u ovoj košarci. Za razliku od Djerdje, koji je bio fizički snažan, kao životinja. Taj bi mogao i danas da igra!
(I tu podsetim Vlada, a i vas, uvaženi čitaoci, da je čuveni Josip Đerđa iz Zadra, nedavno proslavio 80. rodjendan, a kako je bilo na “basket-žurci”, pročitajte u tekstu za koji vam dajem link. Sa osam banki daje po 30-ak poena, pa vi vidite!)
http://kosmagazin.com/souly-svaka-susa-danas-barku-ima/
– Imao sam tu sreću da budem sa njim šampion, ali Sija Nikolić, Erkić, Nikolić, Trajko Rajković, nisu više živi. Jedino iz Belgije, gde sada živi, dodje da nas poseti Gordić. On nam je počasni predsednik Skupštine. Trenirao sam malo i Rajka Žižića (možda poslednjeg autentičnog OKK-ovca, prim.aut), i to u juniorima. I kasnije, kada je Žiža bio deo ekipe Crvene zvezde, koja je u polufinalu plejofa prvenstva Jugoslavije, u sezoni 1986/87, eliminisala strašnu Cibonu, ali nije uzela titulu.
Branislav Prelević Prele tada je u Zagrebu dao 32 poena, Nebojša Ilić 28. “Oni su spremili slavlje, a bila je sahrana”, seća se Đura.
Ali od tih, iz ove tačke možda pomalo i romantičnih vremena, prošlo je više od 3 decenije, a čovek koji pamti tolike i takve asove, koji je spojio tolike generacije i igrača i trenera, pozvan je da uporedi nekadašnju i današnju košarku. Koliko se promenila stara dama i večita devojčica?
– Menja se stav. Drugačije se igralo kad sam vodio Šibenku i Zadar, a drugačije posle, kad sam otišao u Grčku. Moraš da se prilagodiš. Ono što meni strašno smeta, i nikako ne mogu da prihvatim, jeste mnogo rotacija. Igra po deset, po dvanaest igrača. Kao niko ne može da igra pleja 40 minita, jer to je mnogo, već 30. U ono vreme nije tako bilo. Igrači danas više vremena provode u teretani nego ranije, ali ako si ranije hteo da zameniš Koraća, Galisa, Dražena – neće da izađe. Nema šanse, to je bila katastrofa. Treneri su se plašili tim glavnim zvezdama da kažu – izađi. Ranko Žeravica je otvoreno govorio – kako da kažem Koraću izađi? Aca Nikolić nije smeo. Daneu igra, i ti mu kažeš – izađi da uđe malo Đerđa. Nema šanse! Sada igrači jedva čekaju izmenu. Igraju pet minuta u jednoj četvrtini; dobro umorio se, ide mu izmena. Tako u drugoj, trećoj… Ja to ne razumem.
Iako je sada u ulozi u kojoj nema baš previše razloga za, nazovimo to, trenutne temperamentne reakcije, ipak se žestoko iznervira kad izgubi Nole Đoković. Iskreno kaže – to mi je najteže. Posebno sada ne može da tako smireno prihvati njegovo dugotrajno odsustvo sa terena. (Preskočiću onaj deo kada je pričao o aktuelnom pobedniku Australijan opena, kojeg baš ne gotivi, “ali mu ne možeš osporiti da igra nekako najlakše”).
Ali vratiće se Nole, a i OKK će opstati.
– Održaćemo klub, to je sasvim sigurno. Doduše, postoje ljudi koji misle da nam nije bitno da igramo KLS, jer je obezvređena. Ako nas ekipa za osam meseci košta 24 hiljade evra, to nije ništa. Medjutim, ostali troškovi su nam veliki. Samo za učešće plaćamo Ligi osam stotina hiljada dinara, i od toga se kao plaćaju sudije. Ali to su izdaci za sudijske takse, a mi plaćamo troškove za sudijska putovanja. Samo za članstvo u Savezu plaćamo 189 hiljada dinara. Ima tu mnogo stvari, koje se toliko ne vide, ali koštaju! A rukovodstvo lige od toga prima platu, i stalno izriču neke kazne. Pa stani malo, ne rastu pare na drvetu. I onda ljudi kažu da ne treba da igramo tu ligu, već da budemo neka druga liga kao Radnički, i da se posvetimo radu sa mladima; roditelji plaćaju članarine, i da od toga živimo, ali da postoji klub.
Da li će se takve, ne baš vesele prognoze obistiniti, ne možemo znati, ali ne bi bilo prvi put kod nas da klub velike tradicije, koji nosi ime grada, i to glavnog, bude tretiran kao Nušićevo “Opštinsko dete”, kojeg niko neće! Sem ako mu u podesnom trenutku, ne bude od koristi.
– U odnosu na ranije vreme, nekada se znalo da kad Zvezda ili Partizan dolaze u Čačak, tamo ih čeka 5.000 nahajcovanih navijača. Nema veze da li ti privatno simpatišeš jedne ili druge, ali ti navijaš za klub svog grada. A danas je sve podeljeno. U fudbalu, kada odeš u Niš, znaš da te na Čairu čeka 15.000 ljudi, od kojih 12 hiljada navija za Radnički, a sada je ceo Niš podeljen na Zvezdu ili Partizan. Novi Sad – ko to danas navija za Vojvodinu? Jedan mali procenat. Postoje klubovi bez tradicije, i bez navijača – kaže Vlade Đurović.
No, i ovakav OKK Beograd, koji igra u Šumicama, a ne u novoj sali, ima malobrojnu, ali svoju publiku. Lično sam zapamtio sjajnog filmskog glumca Vladana Živkovića, jednog od najautentičnijih navijača klonfera, kako sa tribina žustro navija za klub koji je u njegovoj mladosti bio pojam šarma i košarkaške lepote. Ako za svojega vakta Vlade Đurović, kao predsednik kluba, uradi barem delimično koliko je postigao kao trener, i treći segment njegovog angažmana (posle igračkog i trenerskog) u Ulici Zdravka Čelara biće zapamćen po podvigu, baš onom o kojem mu je govorio njegov kum Bogdan Tanjević. A to, u ova “šugava” vremena, nije malo!
Photo: Printscreen, MN press
(Kraj)