Dejan Grbović: Vreme ne(va)žnosti, ili čija frula ovim šorom svira
- May 3, 2019
- 0 comments
- Dejan Grbović
- Posted in Blog
U ove dana kada se obeležava Praznik rada (mada mi nikako nije jasno zašto se 1. maj „slavi“ i drugog maja), ljudi, barem ovde kod nas, uglavnom ne idu na posao, i tako neradom slave rad (sećate se, pevala se ona pesma „Da nam živi, živi rad“). Među onima koji ne idu na uranke po izletištima, su košarkaši i, naravno, novinari. Od ovih drugih uveče možete da saznate kako je bilo po našim parketima, a sabajle, uz kafu (i rakiju, ili cigaretu, koji već od tih „poroka“ konzumirate), šta je uradio Nikola Jokić, odnosno, koliko su tog momka eruptivnog talenta pratili saigrači iz Denvera u, sada već, poodmakloj fazi plejofa američke profesionalne košarkaške lige. Nema internet novina koje izjutra ne objavljuju (sasvim opravdane) pohvale o njegovih onoliko poena, uhvaćenih lopti posle odbitaka, završnih dodavanja saigračima itd…
No, kad nema utakmica, a uvek nešto mora da se piše, onda je tema da li želi, ili ne želi, tj. s vremena na vreme, osvane i poneka izjava o njegovom (mogućem) učešću na Svetskom kupu u dresu srpske reprezentacije. Te igraće, te neće, „još nije o tome razmišljao“ (kao da o tako nečemu treba da se misli), videćemo, nadamo se, verujemo, možda ako… Valjda ne treba nikoga da uveravam da je Srbija sa Jokićem kadra da se nosi sa najmoćnijim nacionalnim selekcijama današnjice, i to više nego ravnopravno! Da ne ureknemo, zato ova uzdržanost!
Kao što ste primetili, reč mogućem posebno sam istakao. Jer sada, u 21. veku, mnogo šta nije kao što je bilo. Poput pesme iz naslova.
Ej, čija frula,
ovim šorom svira
ej, to je frula siromaškog sina
Ej, bogatoga zasvirati neće
ej, bogat plati, pa ga svirac prati
Ej, dođe vreme, sve se preokrene
ej, došlo vreme, sad prate i mene
I jeste se preokrenulo. Ono što je nekada bilo teško zamislivo, i još teže ostvarivo, sada je normalno, i obrnuto. A mi malo matoriji svedoci smo tog preobražaja u društvu i međuljudskoj komunikaciji.
Nekada se sistem u kojem smo živeli nazivao socijalizmom, ili komunizmom, a danas je doba konzumerizma. Mala promena redosleda slova, a suštinski sve se obrnulo naglavačke. Sad imaš ono što ti je nekada bilo nedostupno, samo – da li si, uz to, dobio i ono osećanje zadovoljstva za koje se tebi nekada činilo da ti izmiče?
Promenili su se odnosi. Veliki, najveći, jedinstveni Praja Dalipagić, posle Olimpijskih igara u Montrealu 1976, dobio je poziv iz Bostona da se priključi Seltiksima. Bio je čak i u njihovom kampu, ali pošto su tada relacije NBA i FIBA, spram današnjih, bile bitno drugačije, veliki šampion, i posle Krešimira Ćosića najtrofejniji košarkaš bivše zemlje, vratio se u Jugoslaviju. Jer, da je ostao da zatrpava obruče po Americi, prema ondašnjim pravilima Svetske federacije, ne bi mogao da igra za reprezentaciju. A to, TADA nije dolazilo u obzir! Lično sam to od njega čuo!
Treba biti pošten i reći da u vreme igračke karijere Dražena, rodom iz Mostara, nije bilo toliko klupskih utakmica koliko danas odigraju najboji timovi. I u Evropi, kao i u Americi, po osamdesetak u sezoni. Sve i da si zaluđenik, pa bi se zasitio; ako ne odmah, ali vremenom, i ono što te vuče u životu postepeno počne da te usporava.
Nije Nikola kriv što će o nastupu u reprezentaciji razmišljati kada okonča klupsku sezonu, jer mu je takav profesionalni put, u ovom merkantilnom vremenu; niti ovo pišem da bih bilo koga oblatio, kao što su pred EP 2017. tabloidne novine jedva dočekale da se obruše na dečka iz Sombora što nije igrao u reprezentaciji (neću da im dajem na značaju, ali sećate se šta su sve objavljivale o Jokiću, sram ih bilo mada, da imaju stida, ne bi ni bili to što su). Njegova priča je bajka, i neka potraje, on je suvo zlato. I Jokara i mi živimo u doba kada se nekadašnji sistem vrednosti i međuljudske interakcije menjaju, toliko brzo da taman kad se naviknemo na novotarije, a one su već prošlost.
Moj dragi prijatelj Voja kada se sretnemo, najčešće u kafani, ponekad istakne da je bio i reprezentativac (ne košarkaški, već rukometni), a njemu, u sedamdest i dve godine, to je ostvarenje kojim se, ne bez osnova itekako ponosi.
Meni je zapravo namera (a nadam se da sam bio jasan) da se, ovim tekstom neke pojave, procesi i događaji barem uoče, i koliko toliko sagledaju sa nekoliko strana, kao kod primene VAR tehnologije. Vidite snimak sa jedne kamere – igrao rukom u kaznenom prostoru – penal, čist kao suza; sa druge, ni govora o tome – pogodila ga lopta, nije jedanaesterac.
Vreme nežnosti, postalo je vreme neVAžnosti. Ono što je bilo neupitno, što je bilo aksiom (a to su logički izrazi koji se smatraju tačnim i ne dokazuju se već služe kao polazišta za dalja zaključivanja, u matematici ih, ako sam zapamtio, ima 25, ali nisam skroz siguran), postalo je teorema. I, što je još gore, dešava se obrnut proces. Danas treba da dokazuješ očigledno! Lopovi nisu lopuže, već bespravni korisnci tuđih dobara, pa aj’ ti na sud da se utvrdi da su te pokrali, a iz očiju im se vidi da su te odžeparili, i ponovo bi čim im se ukaže prilika; lažljivci – samo drugim rečima govore istinu, a o onim silnim “naučnicima”, što su Nušiću bili inspiracija za komediju “Dr”, neću da trošim ni vaše, ni svoje vreme! Sve sam Cvijović, do Cvijovića!
Jedino je rad ostao slabo vrednovan i plaćen na ovim prostorima. Zato, valjda, i ovaj prolazeći praznik obeležavmo, onako k’o od bede, bez dovoljnog davanja značaja, onome što je stvorilo sve oko nas, pa i našu slavnu košarku!
Photo: YouTube printscreen