Dino Rađa o Bostonu
- December 26, 2018
- 2 comments
- Dino Rađa
- Posted in Blog
Treća godina u Rimu osjetin da je vrime za promjenu. Oni prodali klub, novi vlasnik neambiciozan, a Boston već odavno zove. Tri-četiri puta je bila manja lova ali me to nije bilo briga. Izazov me vuka ka magnet.
Doša san u Boston ka rookie i tako su se ponašali prema meni. Još iz Europe. Krećeš od nule nosit torbe i slično. Prve pripremne utakmice po par minuta. Ko da me neko na Mars bacija. Međutim. kako san se pripremija ka zvir sa Zmajen. brzo je sve to došlo u red. Nikad neću zaboravit prvu utakmicu sezone. Petak, a nama dolaze Knicksi u Garden. Kiša lije i ja krećen na vrime u dvoranu, a vanka totalna blokada prometa. Stojin u mistu po ure i kad vidin da bi moga zakasnit zoven Željanu na telefon da dođe pokupit auto, a ja na noge po kiši. Srića nije bilo daleko od doma do dvorane. Ostavija auto na srid ceste upaljen sa ključen u bravi, samo da ne zakasnin. Nakon 6-7 minuta od početka utakmice kaže meni trener – ideš umisto Pinckneya. Stojin u prolazu između zapisničkog stola i novinara, čekan prekid i gledan u sve one zastave na krovu. Prođe mi kroz glavu. Jebate, balavac iz nekog malog Splita ulazi igrat u veliki Boston Garden where Havlicek stole the ball. Kakav osjećaj.
Čin san uša trema me prošla i do kraja utakmice san odigra odlično, da jedno 15 koševa i oduševija publiku da su odma počeli skandirat Dino, Dino. Zamisli, doša neki lik iz neke Kroejše i zna igrat. Wow! Nisu tada znali jesan li iz Rusije ili Koreje. Malo po malo, posli jedno misec dana uletija san u petorku i više nisan pušta iz ruku.
U drugi misec posli pola sezone
udren glavon u zid. Bez obzira na izvanredne pripreme ispraznija se tank, i ja
nakon 5 minuti utakmice ne mogu maknit. Ka bolestan dišen na škrge. Tu odigran
jedinu utakmicu u životu bez koša. Šut 0-14 protiv San Antonia. Sutradan
dolazimo u Phoenix i dočeka nas Danny Ainge, i krene meni govorit. Ti ćeš uspit
big time u NBA. Lako ti me zajebavat na 0-14. Ne, ne, kaže on meni. Nije
zajebancija. Igraš 18 minuta, šutneš 0-13 i imaš muda šutnit 14-u. Nema
problema za tebe.
Kako san bija u krizi trener mi zabrani trenirat. Kaže, odradija si Europsku
sezonu i triba ti odmor. Meni to nikako u glavu. Klin se klinon izbija. Zoven
ja Zmaja, hitno u Ameriku, i on i ja vanka sa dvi tute, kapa i jaketa na trčanje
na minus 20. U autu termosica čaja, i grijanje radi non stop. Nema kruva bez
motike. Vrlo brzo san se vratija u ritam nakon toga.
Druga godina je bila još bolja, sa manje oscilacija. Te godine smo u play offu imali Orlando sa Shaqon na kolinima. Izgubili prvu kod njih 50 razlike, a drugu ih dobili 10 kod njih. Doma treću vodili 3 zadnji napad njihov. Ispadne in balun iz ruke, a ovaj naš nije vidija nego se okrenija zagradit. Balun se odbije njima u ruke i daju nan tricu za izjednačit sa sirenon. Nakon toga smo se raspali. Šteta.
Treću godinu san ima osjećaj da mogu dat 20 svakome, u bilo kojoj dvorani. Samopouzdanje mi je bilo na vrhu. Igra san s lakoćon. Tamo negdi pred kraj slomije mi u jednom skoku Mason kost u šaci desne ruke, i tu san pauzira jedno misec dana. Šteta jer bi bili opet u play off-u. Četvrta godina već na lito osjetin da me probada kolino u polučučnju. Platija san igranje za reprezentaciju i klub non stop. Hrskavica se potrošila i počelo je bolit sve više i više. Igra san malo lošije, a kako je iduću godinu izlazija na draft Tim Duncan, meni preporuče operaciju na pola sezone. Shvatija san poruku pisca i oden to sredit. Nakon sezone promini se trener i ovaj novi nije me ima u planu, iako je priča suprotno. Izlaga me na sastanku i ja odlučin nazad. Dosta mi je bilo neambicioznih igrača koji bi nakon poraza igrali na karte i smijali se ka da ništa nije bilo. Mene su vukli trofeji, finala i adrenalin. Tako ja lipo prihvatin Pao.
***
Jan Volk
Na kvalifikacijskom turniru u Roterdamu 1988. nakon jedne utakmice zove me
Stojko i upoznaje sa GM Boston Celticsa. Kaže on meni bili doša igrat za njih.
Da me danas neko zove igrat na Mars manje bi se iznenadija. Tih dana bez
interneta s jako malo informacija, Celticsi su bili ko neko mitsko biće. Jedino šta si eventualno moga
je uvatit TV Kapodistria, i to vikend i još jako kasno. U biti nepostojeće.
Ja se naravno šokiran i kažen kako nebi. Letin. Međutim, kako su NBA pravila drafta stroga dogovorimo se da prema drugim klubovima glumin nezainteresiranost da bi me mogli uzest. Tako san ja svima govorija da je meni dobro u Europi, i da mi baš ne pada na pamet ić u Ameriku. I zato njima upadnen u ruke u drugoj rundi. Čovik je definitivno bija pionir dovođenja igrača iz Europe u NBA. Među prvima je virova u nas, i pomoga nan da probijemo tu barijeru nepovjerenja. Naravno da smo većina nas pokazali da vridimo, ali triba je neko doć vlasniku kluba i reć da bi uzeja nekog tamo priko bare da dođe, i virovat da će se pokazat.
Cilo vrime mog boravka bija mi je ka otac. Pazija na mene
iako mu Marc (moj agent) nije baš da mirno spavat.
Kad san potpisiva produženje ugovora nikako se dogovorit. Ja nervozan, oću da
se to završi prije početka sezone, a rok za potpis je bija petak 5 popodne.
Nebitan datum. Marc
ne popušta, a ja pizdin. Kaže on meni da oden s auton parkirat isprid zgrade na
najbliži parking, i da čekan. Ja u teškoj nervozi, i u pet manje deset zove on
mene i kaže brzo gori, sve sredjeno. Trčin gori na kat, a ovi ne stižu napisat
na kompjuter i isprintat dio ugovora, nego ga pišu ručno na komad papira, ja čitan
usput Marcu na mobitel, potpisujen u 4.58 i fax ide u NBA office. Nervoza do
zadnje sekunde. Dan danas smo dobri ostali,jedan od rijetkih iz Bostona iz onih
dana s kojin se čujen često.
Photo: NBA
SJAJNO NAPISANO I ISKRENO.
Pravi je uzitak citati kolumne Dina, zaista se nadam da ce ih biti sto vise.