Te godine počima rijetko viđena dominacija jedne košarkaške ekipe. Iako smo bili još uvik vrlo mladi već smo prošli sito i rešeto kroz reprezentativne nastupe. Toni, Danilović i Divac 21 godina, ja 22, Zdovc i Paspalj 23, Dražen iStojko 25, uz par veterana, izdominirali smo konkurenciju u rijetko viđenom maniru. Talijane, Francuze, Španjolce, pa te iste Grke od kojih smo gubili prije dvi godine smo dva puta razvalili.
U finalu je ujednom trenutku bilo 40 razlike. Dvorana krcata, atmosfera fenomenalna. Potvrda stasanja jedne neponovljive generacije. Ruganje sa svima. Cilo prvenstvo je bilo nekako posebno jer se igralo doma. Na nama velika odgovornost i očekivanja, a mi mladi i nemamo pojma o ničemu osin radit ka pasi.
Polako smo se kroz te 2-3 godine povezali mi Bormiaši sa Draženon, Paljon i Stojkon. Te godine se pojavija i Jure Zdovc, još jedan bitan lik u ciloj ovoj priči. Postali smo prijatelji kako na terenu tako i izvan njega. Respekt među nama je bija ogroman. Točno se znalo ko šta radi i koja je čija uloga. Nije bilo nikad ljubomore, Duda je to odradija odavno, u jednom momentu koji san zaboravija naglasit zadnji put, a mislin da je presudan. Dakle na moment ću se vratit na Olimpijadu u Seulu, i prvi naš dan tamo.
Spavanje u neku uru, svi po sobama, a Dražen i Stojko zakasne par minuta. Duda ih dočeka na hodniku i izdere se na njih da je cila zgrada čula. Reka in je da ako se ponovi pakuju se i idu doma. Meni prođe kroz glavu šta bi tek meni napravija kad njima ovako viče. U biti tek san kasnije shvatija da je to bila više lekcija svima nama, nego njima. Disciplina iznad svega, i svima isto. Nema zvijezda.
Nazad na Zagreb. Dražen je bija najveća zvijezda tada i doša iz Madrida sa crvenin Porsche 924. Mi smo ga gledali u čudu a on je svima dava da ga provozaju. Ništa njemu nije bilo bitno osin košarke. Pripreme po ustaljenom običaju, Rogla plus Novi Sad, sa turnirima po Europi. Roglu smo znali ko svoj džep a tretirali su nas vrhunski. I polako smo to shvaćali ka priliku za popravit stanje organizma, a ne ka tlaku i mučenje. Osin treninga, obroka i spavanja nije bilo ama baš ničega. Posli treninga ti nije ni do čega osin do kreveta, a i ako bi ti šta palo na pamet osin male samoposluge i hotelskog restorana nije bilo ništa živo. Ni mobitela, ni ipada, ni ikurza. Samo mi između sebe, zajebancija. I nikad nan nije bilo dosadno. Eventualno bi neke novine došle pa dok dođeš na red odustaneš.
Photo: Printscreen