“Doktor Memori” Džeri Lukas
- March 30, 2016
- 0 comments
- Aleksandar Ostojić
- Posted in ISTORIJA
Do danas je ostao jedini igrač u istoriji koji je triput proglašen za najboljeg u univerzitetskoj Big Ten ligi; dvaput NCAA igrač godine; sedam puta NBA ol-star; triput u idealnoj petorci NBA lige, ruki godine; MVP u NBA ligi; jedan od 50 najboljih igrača u istoriji NBA lige – u izboru povodom pola veka postojanja tog takmičenja; član Kuće slavnih u Springfildu od 1980… I još mnogo, mnogo toga moglo bi se reći o Džeriju Lukasu, košarkaškoj legendi koja je 30. marta napunila 76 godina.
Iz prvog američkog “Dream Team-a” koji se pojavio na Olimpijskim igrama 1960. u Rimu, četvorica igrača napravila su sjajne profi-karijere. Oskar Robertson, Džeri Vest i Volt Belami su nekako bili predodređeni za tako nešto, dok je Džeri Lukas nateran “na silu” da postane zvezda, jer se dugo opirao da postane profesionalni košarkaš. U prvom planu bile su mu studije, košarka je bila samo zabava ali je bio toliko dobar da bi zaista bila velika šteta da se nije oprobao među najvećim asovima. Teško je kategorički tvrditi da je bio jedan od najvećih igrača u istoriji NBA, ali zato svakako stoji tvrdnja da je bio jedna od najzanimljivijih ličnosti. Njegova košarkaška nit potiče iz rodnog Midltauna, gradića u Ohaju između Dejtona i Sinsinatija koji je početkom 50-tih godina imao 42.000 stanovnika i bezbroj košarkaških terena.Na betonima su rođeni mnogi solidni igrači, ali nijedan nije dostigao slavu Džerija Lukasa. U prvoj godini igranja za Šerman skul njegova ekipa je izgubila jednu utakmicu i to će biti jedini “školski” poraz u narednih osam godina Lukasove karijere. Sledeći poraz doživeo je na maturi, u finalu školskog šampionata od Nort Kerolajn Haj-skul-a. U školskom timu je naučio da pobeđuje, u školi da ima vrednih stvari i van sporta koje treba znati. Bio je nemiran, istraživački duh, željan znanja.
Bio je autoritet na terenu i van njega, predsednik razreda, primeran momak za koga se po dvostrukoj osnovi, kao košarkaša i studenta, interesovalo više od 150 univerziteta širom SAD. Iako je “vrbovanje ” igrača zvanično zabranjeno, predstavnici univerziteta nalazili su načine da mu dostave najnevorvatnije ponude. Jedan mu je ponudio ne samo beneficije za njega lično, već i duplu platu za oca koji je tada zarađivao 6.500 dolara godišnje. Cela ta gužva oko Lukasa samo je pojačavala njegovu odbojnost prema trgovini te vrste. Bio je pomalo idealist, verujući da će prave vrednosti izbiti u prvi plan i bez forsiranja situacije. Odbijao je da razgovara sa brojnim emisarima univerziteta koji su se bezuspešno žalili njegovom ocu Marku. Jedan od trenera uvređeno je rekao da bi za “svakog klinca Amerike bila čast kada bi ga on zvao”, ali svojeglavi Džeri je odbijao i odbijao ponude, da bi konačno šokirao javnost izborom Ohajo Stejt Univerziteta, koji nije imao gotovo nikakvu košarkašku tradiciju. Kasnije je objasnio da se za Ohajo odlučio iz dva razloga: univerzitet je bio blizu kuće i imao je reputaciju ugledne ustanove koja garantuje dobro obrazovanje. Košarku je i dalje igrao iz “hobija “, ali tako da je do tada nepoznati Ohajo Stejt 1960, posle serije od 32 uzastopne pobede, postao studentski prvak SAD a naredne dve godine (1961. i 1962.) stizao do NCAA finala. Imao je sreće da ga trenira Fred Tejlor koji će kasnije ući u Kuću slavnih kao trener, a saigrači su mu bili Džon Havliček i Bob Najt. Sa njima trojicom bilans tima bio je 78-6 u jednoj od najjačih univerzitetskih liga, Big Ten. Džeri je igrao fantastično (24,3 poena sa visokim procentom šuta od 62,4% i čak 17,2 skoka) ali su ga i dalje više interesovale druge stvari.
Posle rimske olimpijade nije oklevao da sa jednom američkom studentskom ekipom krene na turneju po Rusiji, što je u ono vreme bila prava avantura. Iza “gvozdene zavese”, čiji su ljudi u Americi bili predstavljani kao “neprijatelji”, Lukas je otkrio sasvim obične, srdačne ljude koji su ga fantastično primili. Dok su njegovi saigrači sedeli po hotelima i ubijali vreme kako su znali u umeli, Lukas je sa prevodiocem obilazio Moskvu, vozio se metroom, ulazio u radnje, muzeje, zastajkivao i ćaskao sa običnim ljudima. Nije se vratio baš kao ubeđeni komunist, ali je bio siguran “da ljudi širom sveta žele prijateljstvo”, i da “propaganda čini svoje”.
Kada je bio pred kraj studija, više NBA timova želelo je da ga uzme. Teritorijalna prava na draftu 1962. pripala su Sinsinati Rojalsima, gde je već igrao njegov “rimski” drug Oskar Robertson, ali Lukas nije žurio. U NBA mu se nije išlo jer nije mogao da diplomira pre decembra 1962. a sezona je počinjala mnogo ranije. U isto vreme Ejb Saperstajn, vlasnik Harlem Globtrotersa, ponudio mu je 10.000 dolara da samo dve nedelje putuje i da se zabavlja sa timom, ali je Lukas odbio. Peper Vilson, menadžer Sinsinatija, ponudio mu je 100.000 dolara za tri godine, što je bio drugi najvići ugovor za jednog rukija , odmah iza Čemberlena, ali je takođe odbio. Najlukaviji je bio Džordž Štajnbrener, predsednik Pajpersa iz Klivlenda, koji ga je dobio tako što je uspeo da sredi da takmičenje u ABL ligi, u kojoj se tada takmičio Klivlend, počne u decembru, kada Lukas diplomira! Tek tada došao je kod Džerija, objasnio mu situaciju i ponudio dvogodišnji ugovor sa opcijom kluba za treću sezonu. Štajnbrener je kasnije rekao da je igrao za samo 10.000 dolara godišnje, mnogo manje od onoga što mu je nudio Sinsinati, ali odlučujući je bio Lukasov karakter.
Odlazak u ABL bio je šok za NBA, najjači udarac koji je u vreme rivalstva manje poznata liga zadala dolazećoj i sve jačoj NBA. Međutim, ABL se samo nekoliko meseci kasnije raspala, a Lukas je sezonu 62/63 proveo daleko od profi-basketa. Sinsinati je iskoristio svoja draft-prava i konačno ga doveo 1963. Lukas je najzad shvatio da toliko dobro igra košarku da je šteta da bilo šta drugo radi. Udružio se sa Oskarom Robertsonom i njih dvojica su narednih šest godina, sve do odlaska Lukasa u San Francisko, bili daleko najbolji strelci Rojalsa. Iz San Franciska put ga je odveo u Njujork gde će 1973. završiti karijeru onako kako jednom velikom igraču i dolikuje – osvajanjem šampionskog prstena NBA.
Tokom studija Džeri Lukas je bio poznat po fantastičnom pamćenju, tako da mu je jedan od nadimaka bio “Dr. Memory”. Po završetku karijere napisao je više od 60 knjiga, uglavnom posvećenih veštini pamćenja. Jedna od njegovih knjiga “The Memory Book” bila je br. 2 čak 50 nedelja na top-listi Njujork Tajmsa, odmah iza “Svi predsednikovi ljudi ” posvećene aferi Votergejt.
Photo: NBA