Dugi: Amarkord
- April 2, 2016
- 0 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Ovog osudiše, onog drugog ne osudiše, mi svi se palimo i komentarišemo. Dva dana niko ne jede, ne spava, ne radi, nego sluša šta kaže Hag. Mislim stvarno nismo normalni, a čak niko nas ni za šta i ne pita. U međuvremenu prošlo je neopaženo da moramo da gasimo Obrenovac 1, 2, 3, 4, 5… kao i Kostolac 1, 2, 3… i da ćemo sav ugalj koji imamo ubuduće moći da koristimo samo za crtanje.
A ćapili Šarapovu. Doduše, i ja bih da je ćapim, ali ne na dopingu. Jebiga, i tata bi sine! (Pajina raplika za istoriju.)
Nisam jedino siguran da li su je ćapili, ili izvukli iz džaka. Možda, k’o vele – lepa je, može ona da živi od reklama i novih sponzorskih ugovora. Sponzoruša visokog ranga, dok mi ove naše ne poštujemo ni blizu kao svet nju. Stvarno smo poremećeni!
Nije ni čudo da su izabrali Šarapovu – ako su je izabrali. Šta da rade sa onim malim krivonogim i debelim? Šta one mogu još da rade bez tenisa? Ne postoji tako dobar fotošop za većinu od njih. Pa kako da im još oduzmneš tenis. Ali Marija…
E, sad vidite svi se nešto znoje, kao prvi put igraju u Majamiju na Marsu, pa se nisu navikli. Odustaju, bole ih kao kolena, okliznuli se kao na sapun… Nema nikog iz vrha u završnici. Jedino se ovaj naš bije i, da ne budem suviše lokalpatriota, nekoga nesvesno opravdava!? To je tako kad hoće da šire tenis po vaseljeni. Ovaj naš igra i znoji se, ne odustaje. Izađoše mu dvojica mladih na crtu, dvojica koja, izgleda, pre meča uzimaju isti par ušiju, jedva ih on dobi, ali ne odustaje. Tako to izgleda kad su, blago njima, ćapili Marijicu.
To me podseti na jednu priču sa našeg sela. Kao svi nose mleko na otkup svako jutro. Dve, tri ili više kanti, zavisi ko koliko ima krava. Tek, niko ne krene dok kroz sokak ne prođe žena predsednika zadruge. Ona prva. U selu se sve zna, i ako nosi pet kanti – sve je OK. Ali ako nosi četiri – niko posle nje ne sipa vodu u svoje mleko. Jasno im je da dolazi inspekcija, a ona je prva saznala – normalno predhodnu noć u krevetu -ako je mlađa. Ili po navici – ako je “ozbiljnija”. E tako i ovo u Majamiju na Marsu. Ko pre devojci, njemu i devojka (informcija).
Stalno ta borba – -dobri i loši momci. Kauboji i Indijanci, Nemci i partizani, lopovi i žandari, teroristi i “pošteni”, doping i antidoping službe… Nekad nije bilo tako. Sada antidoping službe zapošljavaju milione, i izgleda da zajedno rade u dilu pa se bore i uzimaju pare i jedni i drugi, a mi aplaudiramo, k’o ovce. ‘Ajde neka pipnu
Amerikance, njihove košarkaše! Doduše, Pojana Brašov, u severoistočnoj Rumunij, beše centar za istčnoevropske “sportiste”, tek da se ne zaboravi da su i oni bili cvećke. Valjda su u bili srodstvu sa predsednikom zadruge?
Sećam se kad su moji otac i majka početkom šezdesetih kupili fiću. Moj deda, starovremski čovek, domaćin i jako poštovan u okruženju, reče: “Šta će vam, ćeri, ta glupost?”. Teško se privikavao na novo.
Danas to ide brže, mnogo brže. Tako je i sa dopingom. Čini mi se da se doping i antidoping industrije međusobno podržavaju, da ne kažem sufinasiraju i dele kolač. Uostalom, beše nekad jedan doktor, Bugarin na “L”, koji je bio glavni u anidoping službi MOK-a ,ili tako nekako, a posle se prebacio na “drugu stranu reke”. Mnogo naših atletičara ujutro, pre odlaska u WC, zvalo bi “gospodina L”. Sećam se kako je u “L” vreme Bikova, u vreme sankcija, skakala uvis u Beogradu. Kao Rusi, braća, nas podržavaju. I kad su joj rekli da je za svetski rekord nagrada 50.000 dolara, Bikova je rekla da se odriče honorara, ali ako postigne svetski rekord da, umesto nje, urin da medicinska sestra!
A sećate li se Džordža Besta? Koji je, sem lepog kaubojskog imena, bio poznat i kao fantastičan fudbaler, čini mi se Mančester junateda, i severno-irske fudbalske reprezentacije. E, da bi ga svojevremeno iznervirali i motivisali, navuku ga da popije pet ginisovih piva pre važne utakmice. Popije Džordž i odigra strašno. Posle je preferirao viski. Ono, jes’ da je umro relativno mlad od ciroze jetre, ali to se smatra da je bio njegov lični odabir. Daj da vidim ko sme protiv idustrije piva, i da pivo proglasi dopingom? Kao i onu “filozofsku varijaciju” olimpijskog heroja Lase Virena sa prirodnim obogaćivanjem sopstvene krvi, koju su zabranili jer, jednostavno, nemaju farmaceutski odgovor na to.
Do skoro je sve to izgledalo naivno. Kao i onaj Kanađanin, ili šta je već bio, Džordž Majkl, ili Majkl Džonson, ili Ben Džonson, nije bitno, koji se ugojio dvadeset kila i trčao sve brže. Sve je izgledalo “naški i naivno”.
… A sećam se… Amarkord. Minhen 1972. i naša košarkaška utakmica sa Portorikom, u kojoj sam i ja bio jedan od aktera. Onog Portorikanca uhvatiše da je bio dopingovan na osnovu pogleda! Kakva tehnopogija tada beše! Kasnije nesretnik pogibe naduvan.
Svi su Portorikanci tada bili na nečemu. Ali u to vreme to nekako nije bilo važno. Nije smelo da se dozvoli da bude skandala u košarci – bila je parola svih, pa i naših. Nema veze što su posle toga svi rezultati bili “izvitopereni”. Jednostavno, nije bilo bitno. Kao i oni pobijeni Izraelci – ni oni nisu bili bitni. Važno je bilo tada samo da industrije nastave svoj rast i borbu, i međusobno se podržavaju na tadašnja dva pola podeljene planete. Dobri i loši momci. Treći ne sme da postoji. Taj treći je – disbalans.
I mi ćemo uvek imati zbir između dve stvari, treća je višak i problem. Protiv nje se odmah prva i druga ujedinjuju. Kako me to podseća na presude iz Haga s početka ovog teksta. Kao da nam se podmeće…
Podseća me i na predsednika zemljoradničke zadruge i njegovu ženu. Seljaci su pametna i jako pragmatična sorta. E – kad bi se ugledali na njih. . .
Na kraju, moram priznati da mi je žao što je neko drugi “ćapio” Šarapovu, a ne ja. A šta mi, uistinu, drugo i ostaje osim da žalim?
Photo: YouTube