Dugi: Bucko, pobedio si!
- May 7, 2021
- 0 comments
- Miroljub Damnjanović
- Posted in BLOG: DUGI
Ovo je priča o našem i mom kapitenu, idolu i prijatelju Dragoslavu Ražnatoviću koji je do skoro bio u bolnici.
Vreme je suludo. Depresija sveprisutna i teško je i pisati i pored najbolje volje i neizrecive potrebe.
Oporavlja se, ali ‘ajde da ne bajam…
A sećanja naviru kao da su od skoro. Da, prođe mnogo vremena. Dve generacije sa desetak godina razlike. Mi klinci, a oni ozbiljni ljudi. Veliki igrači, ali nekako neusaglašeni. Ponavljam – pojedinci briljantni igrači, reprezentativci, ali kao tim i organizacija opet mali.
Mi, kao juniori, se polako dižemo zahvaljujući Pivi koji za nas odmah bejaše autoritet a njima, zbog bliskosti u godinama, ipak manje. Polako pojedinačno počinjemo da ulazimo, prvo na sedenje u prvom timu. Zbog pomenute razlike u godinama oni za nas bejahu veliki. Znali smo ih samo sa slika. A među njima jedna mršava devetka. Širokih ramena i dugih ruku. Ma sa jednom nogom iskrivljenom prema unutra, kako smo to zvali – iks noga. Ceo život su ga zezali zbog tih nogu, ali iz čiste zavisti. Nije im bilo pravo što su te iks noge izbacivale iz igre i zaluđivale protivnike godinama.
I nije mi jasno odakle mu nadimak Bucko. Biće da je potekao iz kuće, iz nekih ranijih vremena.
Odnosi starijih prema nama, klincima, bio je različit u zavisnosti od ličnosti. Bucko je bio kao otac, ili stariji brat.
Mi juniori napredovasmo i osvojismo prvo dvoransko prvenstvo juniora one velike države. Ako se neko ne seća, zvala se Jugoslavija.
A moj Radnički, iako je imao dvojicu reprezentativaca iz Meksika 1968, ispade iz Prve lige. I nastade raspad sistema: neki promeniše klub, neki na doškolovavanje, neki napustiše košarku. Bucko izgubi svoju borbu sa Stipanićem na Građevini, i morade u vojsku.Osamnaest meseci -čitavu večnost.
Tako Piva dobi mlad tim za Drugu ligu. Ispit, izazov ili božija providnost. Jedini od starijih koji ostade beše Braca Karati, i bio nam je vođa i uzor. A mi, pokazalo se, dobri učenici.
Piva se baš zagrejao i osetio budućnost. Možda i nije mogao da pretpostavi koliko svetlu, tek imao je viziju.
Mi odigrasmo na mladost prvi put Drugu ligu. Pa Prvu, i ponovo ispadosmo u Drugu. To beše ono čuveno ispadanje sa pozitivnom koš-razlikom. A Ražanj – sve vreme u vojsci. Koliko se sećam – Zrenjanin. I, da ponovim –čitava večnost, 18 meseci.
Vratio se pomalo nespreman, malo „ojačao“ kao svi iz te organizacije sa redovnom klopom. Tada smo počeli da se zbližavamo. Takav je bio čovek – nimalo nadmen ili uobražen. A među nama buduća eksplozija. On igračina, ali se nekako ne uklapa. Nekako mu bejasmo strani i nesvakidašnji. Prilagođavanje ne funkcioniše. Ali, on je osetio da kao igračka veličina mora da nam se prilagodi, a ne da nas prilagođava sebi.
I njegova briljantna košarkaška pamet i urođena skromnost bez imalo nadmenosti napravi dogovor sa Pivom da zapne individiualno kao početnik, i da pokuša da se prilagodi košarci koju nas je Piva naučio. Počeo je i drugačije da prihvata Pivu kao autoriteta, a ne samo kao drugara. Iako su bili blisko godište. To je svojstveno samo inteligentnim ljudima.
Priključio nam se u nekom početku Druge lige podmlađen, i odmah nas obogatio i da nas i uči, i da se prilagođava. Tako smo i mi koristili njegovo neizmerno znanje pa smo se i lično priblibližavali. I lično nas je učio, a mi strašno brzo prihvatali.
Što se našeg direktnog odnosa tiče – i on i ja smo sa juga: on iz Vranja, ja iz Leskovca. A onda kao slučajnost ispade da su njegova majka Deska i moj otac vršnjaci iz Očiteljske škole u Skoplju.
Pored toga što me je učio košarci, da se pohvalim da sam i ja učio njega matematiku, jer smo obojica bili na studijama Građevine, da je konačno položi i pobedi profesora Stipanića. Svemu je bila svedok njegova Deska govoreći: Ćuti, i slušaj dečka.
Ali, da se vratimo košarci. Uđosmo u zajednički ritam i postadosmo timčina. A Ražanj, Bucko, i vođa, i kapiten i učitelj. Sve nas je nesebično učio i razigravao.Stoji i činjenica da nas je odmah upoznao u dušu. Kao i da se promenio i apsolutno prilagodio brzini naše igre i razmišljanja koje je nosila naša mladost. Sa svoje strane skromno tvrdim da je i Srećka, i Tvigija i mene, i sve ostale podržavao i doučio brzoj pameti u igri. Možda i nije bio brz, ali je imao fantastičan pregled i najbržu loptu. Pasovi i proturanja za deset.
Onda dođe sezona 1972/73. Postadosmo bogovi i prvaci. I bez lažne skromnosti igrali smo fantastično, sigurno najlepršaviju i najbržu košarku u ligi za koju mnogi tvrde da je bila najjača u Evropi. Marović je bio stožer. Srećko,Tvigi i ja već reprezentativci, a ostali potpuno uklopljeni. Ali bez Ražnja se nije moglo. Sve nas je razigravao i hranio i loptama i idejama.Od starinskog igrača koji je igrao samo za koševe postao je plej koji je znao da odigra odlično i sa malo poena . A kad nas stane, a i to se dešavalo – eto ga on. Sećam se utakmice protiv Borca u Beogradu. Odličan tim. Razigrali se, a nas nije baš htelo, i onda deda „ladno“ odigra simultanku i smesti im 36 poena.
Možda je Mek bio centralna figura, a ja najbolji strelac. Ali prvih pet poentera u proseku između 16 i 23 poena – nemoguće za čuvanje. Pa mi smo toliko brzo igrali da smo skoro 50% koševa davali iz kontranapada. Avangardno i do tada nezabeleženo.
Od mojih poena za većinu mogu da zahvalim Ražnju i Srećku na već “sažvakanom”, i moje je samo bilo da uradim ono što sam naučio, i to dobro. Jer, da nisam ja bio bi neko drugi – takav je sport.
Posle odigrasmo Kup evropskih šampiona. Stigli smo do polufinala, a čini mi se da smo mogli bolje. Ili je to moja tajna tuga.
Ražanj je već bio u godinama, malo izmoren i mislima na drugoj strani.
E sada taj Ražanj, Bucko, posle svega bio nam je vodilja i ljudska i košarkaška. I brat i tata.
A meni je lično obogatio život i zato ga i dan danas neizmerno volim. I siguran sam da će pobediti opet.
Govorio sam: Pobedi, Bucko, molim te…
I pobedio je Bucko svojom urođenom hrabrošću. Hvala providnosti…
Photo: Twitter, MN press