Dugi: Dementalitet
- April 14, 2016
- 2 comments
- miroljub damnjanović dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Da li ste ikad slušali Gorana Sultanovića i njegov Kabare, sa čuvenom grtalicom. Ako niste, nađite to negde i poslušajte – bićete bogatiji i mirniji. Shvatićete da niste jedini i usamljeni.
Elem, priča Goran, ode neki naš u Kanadu, kao da je otišao na Adu Međicu, da živi – normalno. I da ne bi poludeo, poče da naglaba kako je Kanada prelepa zemlja, što verovatno i jeste, kako su jeleni lepi a ljudi dobri, ili obratno – ne sećam se. Tek, žao mi je što ovo nije zvučni blog jer Goran je doktorirao svaki od ovih naših razumljivih dijalekata, i to priča da se zaplačeš od smeha, i ne samo od smeha. Da skratim, radnja se razvija dok ne poče sneg da pada, a pada da jebe oca očinjega, i izludi sve, pa i ovog našeg. I tu je neki sa grtalicom koji čisti sneg svaki dan i zatrpava kapije, kako Goran reče, lome se lopate, kidaju živci i na kraju reče ovaj naš čoek: “A ovo govno od grtalice opet mi zatrpa kaaaapiju! Govno da bi govno!
Selim se na Floridu”.
E, prekjuče sedimo u akademiji, poznatijoj kao “Potkovica”, i gledamo grupno Zvezdu protiv Rusa. Navijam za Zvezdu ali se divim Teodosiću, neodoljivo me podseća na Moku, Srećka i Ražnja zajedno. Luduje, bar teko izgleda neukima, zavrće, prolazi, daje pasove iz padajućih pozicija, a niko ne primećuje da dok on sve to radi svi crveni se kreću i uvek mu je neko u vidnom polju. Omogućava mu da njegove ludorije dobiju remekdelovski smisao. Zvezda se mučila jedan na jedan, a ostali se ukočili. To sam primetio i na jednoj od poslednjih utakmica naše reprezentacije, kad Teu uzeše dušu. Međutim, sve je to sportski i moguće ispraviti, i treba ispraviti.
Ali dade Teo jedan “srećkojarićevski” pas, a na to jedan od nas reče: “E, govno jedno, igra kao da mu je poslednja”. Čuj – igra. Pa šta bi trebalo da radi u dresu i patikama na terenu? Da slika, ili komponuje? Znam da ga momak, koji izreče ovu glupost, voli i da je navijač Zvezde, ali komentar je tipičan odraz nas u svemu.
Sutradan u istoj instituciji kulture za dva stola sedi oko pet stotina nastupa za reprezentaciju one tamo velike zemlje. Vera Nikolić, Rada Parezanović (IV gimnazija), Branka Milatović, Aga Anđelić, Miki Živaljević, Ražnatović i ja (isto IV gimnazija). I dođe vest da je Đole izgubio. Mi smo preturili svašta preko glave, i rekcije su bile prave, sportske – ništa, ide se dalje, ljuće i koncetrisanije. Ma,
sasvim OK!
Počeše neki okolo da mozgaju te zašto je izgubio, te svastika nečijeg pašenoga je u prolazu čula poštara Đokovićevih, i tako otkrila tajni plan. Da Đoković pusti Veselog, Berdih da pusti Džumhura a Lajčak – Vuka Jeremića!
A kad pitaše Đokovića zašto je izgubio, od stotinu razloga on reče jedan, i ostali nisu bili bitni: “Znate, on je igrao bolje”.
Ne sumnjam da mu je u glavi odmah vrilo, i da je koncetrisano razmišljao gde može da se sledeći put popravi. Ali kako nema opisnih niti oprvdavajući ocena u sportu – jednostavno Veseli je prvi napravio dva puta po 6 gemova sa dva razlike, i to se računa kao pobeda. Nema druge.
Ali – javi se jedan naš prijatelj, ugledan i obrazovan čovek, i reče, pored ostalog, da kad god gleda Đoleta sa svojim dobrim drugarom,a čini to retko jer ga je proglasio za baksuza, Đole ili gubi, ili jako teško dobija. I reče još nešto: “A ono govno, da bi govno od Čeha, šta god je zamislio – uspelo mu je”. Čuj – govno jer igra dobro! A on izgubi već sledeči meč…
Ma mogu da nam još smanje penzije, da nam ukinu vazduh, da infostan i parking servis odu direktno pod juridiciju Kim Džong Ila, ako već nisu, može Bajatović da dobije još četiri plaćene funkcije, može čak i D. Uvučićević da postane direktor Televizije – ali samo Đoković ne sme da izgubi jer je bio slabiji. E, ja mu se divim jer pokazuje da je čovek od krvi i mesa, sa emocijama, nije mašina i, iako sam tužan, nisam ljut. Uspravan je on, uspravniji od svih, ne nas, nego na svetu. A ostali nisu govna, jer i on je tri godine jurio, stigao i prestigao u to vreme bolje od sebe, i – nije bio “govno”. Neverovatni smo.
Ima naki mladi fudbaler Sao Paula, našeg porekla, Lijanko Vojinović, ili tako nekako. Poče da igra za našu reprezentaciju i u jednom momentu se pojavi vest da je odlučio da ipak igra za rodni Brazil. Sportski gledano – dve neuporedive kategorije. Ispljuva ga jedan indijanac u Blicu samo tako! Te govno jedno itd,itd. I nema veze što se kasnije pojavio demanti vesti o igranju za Brazil – nema ni i od izvinjenja.
Pa posle Ana Ivanović razmažena… Bože, kakve smo mi budale!
Photo: Euroleague
Auuu “DUGI” tvoja spisanija su presmesna,,, Ako mislis da si nekom interesantan osim sam sebi , grdno se varas!
Najcesce m i ne odgovara senzibilitet autora,ali sada se apsolutno slazem . Na primer,imamo i tu crtu ,da kada ne dobro ili nikako,reci ce se ili su svi bili losi ili su svi bili tu i tamo,ali jedan igrac nas je sahranio ,on ne moze da igra nigde,njega je zalosno gledati .Samo sto na 4, 5 utakmice godisnje to biva,vrlo cesto razliciti igraci,u sklopu jedne sezone .