Dugi: Nikola Božilović, ili Trst naše starosti
- January 6, 2020
- 0 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Ne znam kako sam povezao ovih nekoliko stvari koje će se naći u tekstu, tek košarka je povod i uzrok svemu.
Konferencuja za štampu u Savezu 28.novembra 2019,četvrtaak 12h.Povod je već dvocifreni put da se odigrava turnir veterana “Dragiša Šarić”.Okupljamo se svi. I zamislite simbolike – uoči najvećeg nam praznika biše nam države, Juge, 71 ekipa bivših košarkaša, raznih doba, jedva je sačekala da dođe da se vidi, da bar svako od njih dodirne onu magičnu okruglu narandžastu napravu zvanu – košarkaška lopta. Fascinantno.
Meni je pripala čast da dodelim priznanje, kao kolega, Vladi Stankoviću. Da li je to poruka da sam bio bolji tamo ili ovamo – prosudite sami. Ili možda navlaka da pišem dalje. Ko će ga znati. U svakom slučaju dodeljivati nagradu novinarskoj veličini Vladi Stankoviću imponuje.
Ali u nekom depresivnom raspoloženju dočekah sutradan “Dan Republike”. Problem. Naime, bejah pozvan u Sloveniju sa još nekoliko starijih kolega, bivših košarkaša, mojih prijatelja, na festival dečije košarke koji beše organizovan na zapadu bivše nam bratske.
Dal’ da idem, ili da ne idam (Simbil cveće)? Velika obaveza ali i neslućeno zadovoljstvo.
Tek svanu petak 29. novembar. Jedan od onih dana kad ne znaš da li da se umiješ, ili ubiješ. Pomešana osećanja. I pre podne, tek negde oko jedanaest, odlučimo da idemo. Moram da priznam da je u tom momentu to bilo na silu. Više zbog nekih obećanja u Zagrebu – našoj prvoj bazi. A u Sloveniji nas čekaju Šolman, Macura, Plećaš, Jerkov. Mnogo ih volim, a i obećao sam.
Uhvatim sebe da sve više pišem kao što su deca svojevremeno pisala dnevnike – onako dečije iskreno i naivno: . . jutros sam ustao i oprao zube. . . .Nekako u ovim godinama postajemo najveća deca i najiskreniji.
I mi krenemo iz Beograda u pet popodne. Dan pred vikend i bez nekih ekscesa, do petlje u Dobanovcima nam je sa Đerma trebal ,korak po korak čitavih sat i po.AI onda kad se, opet bez razloga, odčepilo – do Zagreba dva i po sata. A kad si već krenuo prilagodiš se i gledaš da iscrpiš svu lepotu iz događaja. Zbog učestalih prelaza nekako Batrovce smatram domaćim mestom. Kliziš dobrim putem i ustreptalo očekuješ ljude i događaje.
Drugi dan mala praznina i ustreptala očekivanja. Osećanja podeljena. Već si u Zagrebu, u EU, a opet naš zajednički praznik. Utisci pomešani.
Sa Plećašima se nalazimo na poslednjoj pumpi pred Sloveniju, zbog vinjete, a i on zna put. A, bogati, u EU smo. Pa ja, misleći da između Hrvatske i Slovenije nema granice, hrvatskom policajcu pružim 10 kuna kao za putarinu. Uz njegove raširene oči i ozbiljan glas kad mi je zatražio dokumenta osetio sam se otprilike podjednako glupo kao ono Andrija i Anđelka u jednoj od epizoda prilikom prelaska slovenačke granice. Slegnuh ramenima i izvinih se, a on se pametno mladalački nasmeja kao da je odmah shvatio nesporazum. Nisam upoznat u koje poglavlje ovo spade, evo za neupućene – Hrvatska još nije u Šengen zoni. Tek da neko drugi se ne osramoti kao ja.
U svakom slučaju za nauk da vidimo koliko se čeka na koješta – granice, fondovi, valuta. . . I da ne budem crn – a izlazak tek. Bojim se da ne bude ono . . . dala baba dinar da uđe u kolo, a ne znam koliko daje da izađe. A ne zavisi samo od nje.
Sve anegdotsko prođe i polako se približavamo Novoj Gorici. Zbog silnih radova u gradu na izgradnji kružnih tokova po nalogu EU malo smo lutali tražeću Qulandiju – mesto sastanka. I dok sam se vrteo u krug razmišljah kakav je proizvod inata, ili opravdanja, bila namera i realizacija izgradnje novog grada Nove Gorice na močvarnom terenu usprkos svemu i svačemu. Samo zbog našeg, mislim jugoslovenskog nevoljnog pristanka, zbog pritiska saveznika da Goricia pripadne Italiji.
Prve dve zgrade u gradu su bile ruskog tipa i,verovatno, projekta. Neodoljivo podsećaju na onu zgradu preko puta našeg Sajma, samo umanjenu. I po obliku i po boji. Danas je to lep veliki grad. Granice više nema. Sa čuvenim Goriškim brdima u zaleđu, u dolinama Vipave i Soče, zelenih da zelenije ne mogu biti.
Bejaše neka kiša, sipljiva ali se oseti da je mediteranski uticaj. Napetost od prethodnih dana je splasnula i jedva sam čekap da vidim saborce i prijatelje.
I konačno se sretnemo. Sve bog zna kako, ali kao da smo se videli juče. Prvo nam je predočen program, sve prihvatamo opušteno. Prvi korak je segedinski gulaš kod Kromberka. Posle idemo na smeštaj kod Romana koga svi svojataju kao svog. Meni je tek predstojalo da ga upoznam.
I pomalo umorni ulazimo kod čuvenokg Kromberka na pomenuti gulaš. Intimno, ulaz od pozadi samo za nas desetak ili par više. I za mene šok. Petougaona prostorija sa šankom. Desetine slika po zidovima a u enterijeru jedna originalna stolarska tezga i dve prastare šivaće mašine.Otac gazdin bejaše stolar, a singerica i pffafovka bejahu od majke. Kao namerno – tri moje fascinacije na jednom mestu. Probudih se momentalno i pogledah da nema neke skrivene kamere. Bilo je to previše za prvi put. Dugo sam pričao sa gazdom. Bio je iskreno obradovan mojom fascinacijom i radošću. Doduše, nikad ne znaš šta će ti se lepo desiti i kad. Takav je moj atelje ili brlog, kako ga ja zovem.Normalno, bez šanka. Radna soba. U jednom momentu pomislih mnogo o sebi – te kao da je sve namešteno i da me neko provocira. Ali život oblikuje situacije u kojima se nađeš kao zatečen, ili kao žrtva, ili kao nagrađen. I šta god ja pomislio u tom trenutku petougaona soba me je razveselila i podigla.Sada sam siguran –slučajno, ali mojoj subjektivnosti nema kraja kad ne bih pomislio da je to urađeno namerno zbog mene.
Idemo konačno kod Romana. Ćutim i prilagođavam se. Upoznah ga i videh da su i on i njegova gospođa Anuška izuzetno normalni i prijatni ljudi. Jedino nas vole I cene. Zapaljen kamin. Toplo. Dobrodošlica fenomenalna. Maksimalno opuštanje jer nas sutra čeka glavni događaj i razlog zašto smo svi tu – Dečiji festival košarke.
ŠD Sonček. Mladalački san profesora Mirana Franka u delu Solkan pokraj Gorice. Od 1997. godine traje do danas. A tu je i on, i Tase Lazevski i Dražen Grbac. I, kako rekoše, kod ovakvih manifestacija je još oko 120 volontera – mala armija dobrih ljudi.Pre više od deset godina su započeli da se “dive” deci i to traje i širi se. Cela bivša Juga i deo Italije. Preko 1.500 učesnika. Graja i veseli zvuci. I mada zvuči glupo, ipak iz nekoliko država. Deca se druže i igraju iz zadovoljstva, revijalno na puno mesta. Puno propalih pogona nekih fabrikica, neke propale tombole i kockarnice pretvorene su u sale i salice u kojima se igra košarka. Organizacija “slovenačka”. Smeštaj kome je potreban. Hrana vrhunska i u halama, i u smeštaju. Učinili su nam čast i imponovalo nam je da u jednom momentu jedemo zajedno i isto što i oni. Ah, prokleta žal za mladost! Primetno je to svako od nas, ućutao i odlutao u svoje uspomene. Kada smo davno bili mi ovo što su oni danas. Normalno to ne pokazujemo ali sebe, podsvesno uhvatim da kroz zube zviždućem “Zajdi, zajdi. . . “ Tek lepota i zadovoljstvo neopisivo. A gosti kao gosti, malo na silu manifestuju svoju nonšalanciju. Damir i ja izlazimo da dimimo naše lule. Znate, Slovenci kao i uvek poštuju propise pre poštovanih gostiju.
Neka kiša, vlažno. Stojimo ispod neke nadstrešnice, dimimo, kad iz dubine parkinga poznata faca – “duša naša” Tanjević. Iz dna parkinga prilazi nam uz uzvik – Vidi šta rade krila! Vadi svoje cigarilose i pridružuje nam se. Naš osećaj zajedništva i sjedinjenosti se zacementira i podesi. Ne viđamo se često,ali kao da smo zajedno bili juče.
Malo smo bili sebični i rešili da zajedno se izmešamo sa onom decom. Hiljade oko nas, smeh i radost. Malo žal za mladost – ali leka nem a tu je ushićenje zbog onog okruglog narandžastog koje nas spaja.
Pa se onda pitamo kako su Slovenci prvaci Evrope u košarci. Možda bi bilo dobro da i mi nešto naučimo i da se malo više bavimo budućnošću, a ne prošlošću. Mada nama matorima ovo drugo malo više leži.
U jednom momentu mi pade na pamet i zainteresova me da li u onom mnoštvu ima nekog od naših, da ne kažem mojih jer su svi moji, iz Srbije. I, verujte, ima! Uglavnom deca sa Voždovca, eks Vojvoda Stepa – sada Mega Bemax. Ima i nekih iz drugih delova Beograda. Da vide, da budu viđeni i da se pokažu.
Jer g. Aleksandar Lazarević, i ne znam ko je još sa njim sve ovo organizovao, rešili su da se pokažu. I, ponavljam, možemo mi da se čudimo što su Slovenci prvaci Evrope. Sve to čini korak po korak, koračić po koračić. Osećaj i prepoznaj. Možda će se od par hiljada dece neko prepoznati u ovom našem lepom sportu, a to je već uspeh.
Možda najbrže od svih Nikola Božilović, po mom mišljenju daleko najsuperiornijeg tamo među svom decom, 2007.godište. Bilo mi je lepo da ga gledam i da se u sebi ponosim time što je sa ovih prostora.
Ali, gde su drugi? Nije nam ništa bogom dato sem talenta. Za sve moramo da se izborimo i da to stalno potvrđujemo. Razmislimo kako? Moraš i drugima da se nametneš, jer te onda više poštuju i to je pravo sportsko poštovanje.
A gospodinu Aleksandru Lazaraviću i Mega Bemaksu svo priznanje i hvala. Od ove lepote druženja sa prijateljima u poznijim godinama ovo prethodno mi ostade najupečatljiviji utisak i opomena. Jebote, baš sam čudak! Ali od onoga – vidi šta rade krila . . . Damirova i moja lula i Bošini cigarilosi, od svega toga nastade lepota ne duža od 24h. . . ali kao za ceo život! Priča iz milošte. Sumnje, pravdanja, strepnje iz zajedničkog postojanja.
Šta bi bilo kad bi bilo . . . ? Smešim se i slušam Bošinu iskrenu ispovest šta bi mu se eventualno desilo da je prihvatio za ono vreme primamljivu ponudu Oriolika, na nagovaranje našeg prijatelja Valeka. I da se odlučio za njih, umesto za KK Bosnu? Možda trenutno ludilo, kocka ili neki osećaj? Tek zamislite da je KK Oriolik, ma koliko bio ambiciozan i dobar, ispao odgovoran jer je osiromašio košarkaški svet za jednog Bošu Tanjevića. Ipak je bilo do Bogdana. Možda je to trunčić koji dokazuje da je naša košarka iznad i ispred jer se, naizgled, slučajnosti uklapaju u pamet i pravilnost postupaka. Za ono vreme njegov izbor Bosne pre Oriolika bio je veoma iracionalan, koliko samo njegov i malo “kockarski”. Mada i život pokaže neki put da i od kocke može da se živi. Na račun mnogih nesretnika.
Bili smo Bošini gosti sutradan u Trstu.
Trst moje starosti. I sad je mnogo lep i gospodski grad. Mada prazan i tužan za nas nostalgičare.
Zašto sve ovo?
Ponteroso, prelep i pust. Nema zelenila. Luka avetinjska. Industrijski koloseci zarđali u svoj svojoj množini. Zgrade prelepe u samoći i nedostatku ljudi. Mora da ima neki razlog zašto je Trst naše starosti “najstariji”grad u Evropi. Nismo mi krivi za to, ali nostalgično svako od nas snosi milligram neke odgovornosto. Ili zasluge. Prevelika ljubav često lako prelazi u razočarenja.
Trst je lep grad. Imao je svoj malo iskrivljeni status, ne sopstvenom zaslugom nego svojim položajem, i kao takvog ga mi pamtimo.
Trst naše starosti – lep i gordo se gasi. Zarđali koloseci kod luke su samo potvrda. A ostaje neprocenjiva lepota uspomena. Zašto rekoh da je najstariji grad u Evropi – mislio sam na prosek starosti stanovnika.
Raširenih očiju videh najveći hram Srpske prevoslavne crkve posle Hrama Svetog Save u Beogradu. Videh i veliku grčku pravoslavnu crkvu. I mormonsku, moje lepo sećanje i na crkvu, posebno na Ćosu.
Vreme beše vetrovito i kišovito, što je samo doprinelo depresivnom osećaju. Uprkos tome odlučih da prošetam kroz par kvartova pored mora, mora od koga su Tršćani otimali zemlju u vreme kad su bili jaki i rasli. Bejaše nešto iza podneva. Ponedeljak. Sve zatvoreno i tužnjikavo. Stanem na Ponteroso, zažmurim i sećam se. Moj lični AMAKORD. Neka vrsta lepote naše mladosti.Tiho i uramljeno.
Vreme brzo prođe i naše druženje sa dobrim Bošom se neumitno približilo kraju.Bilo je prelepo i veoma sentimentalno. Jebiga, ali naše. Sa mokrinjavim očima ostavismo Bogdana Tanjevića u njegovom Trstu, kišovitom i hladnjikavom.
Vraćamo se. Gde? Kući? Odomaćismo se kod Romana očas. Granica više nema, a i vreme nas malo nervira. Ali to što smo zajedno – za nas je dovoljno. Usput mali šoping – zastareli instinkt kad se pomene Italija. Zamorno, obzirom na naše godine. I u konobu na Vipavi na večeru. Lepo je, ljudi preljubazni, a mi pored umora malo stisnuti jer se bliži kraj našem druženju, našoj sentimentalnoj mladosti. Pipamo se i pitamo za sledeći put. Sa strepnjom i strahom, sa zebnjom. A opet iz sve snage to želimo. Dok nas noge nose i glava služi.
Ujutru svako krenu na svoju stranu. Svako ima neke, nazovi planove, koji nas teraju dalje. Auto prede i razmišljam da sve što je lepo kratko traje.
I ako treba da zaključim –ne bih znao kako i o čemu.Možda o mojih prelepih pet dana života netom što napunih punih 69.
I da budem zahvalan Bogu što mi je omogućio da budem deo ovakvog okruženja.
Lep je i osećaj pri pomenu na ŠD Sonček i mogućnost da ih, eventualno, vidim i dogodine.
Onda ću samo, iz sve snage, želeti da prepišem ovu priču!
Photo: Printscreen