Dugi o igrama naše reprezentacije
- September 8, 2015
- 0 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Počelo je. Sada smo lovina, kao svetski viceprvaci mi smo favoriti, ali i oni na koje svi reže. Veliki je to, ali moram pošteni reći i nekako lep pritisak. Bivši selektor Duda Ivković je napravio veliki uspeh osvojivši sa mnogo mlađom selekcijom sastavljenom od uglavnom ovih igrača, drugo mesto u Evropi, i zajedno smo zaključili da je to bili malo rano. Osvojili smo u Poljskoj 2009. srebro na spremnost, na bljesak talenta i ideja.
Generalno je veoma teško biti trener, a pogotovu trener nacionalne selekcije. Zavisiš od mnogo faktora, javnog mnjenja, raznih pritisaka, organizacije i “malih bogova” u njoj. Najbitnije je ko se kako sa tim nosi, i ko se nametne. Uostalom i tu je rezultat pokazatelj, a on u krajnjoj liniji određuje trenersku vrednost. Odavno smo se nametnuli Evropi i svetu kao talentovana košarkaška nacija, ali posebno kao sredina koja je iz ovako malobrojnog stanovništva iznedrila, procentualno, daleko najviše vrhunskih svetskih trenera.
Ovo ne bi trebalo da bude članak o trenerskoj branši nego samo kao uvod u razmišljanje o načinu na koji bi, po mom mišljenju tebalo da se stvara nacionalni tim. Po nekom, uslovno “starinskom” shvatanju, nacionalni sastav bi trebalo da bude sublimacija rada sa igračima u našim klubovima. Kažem uslovno starinsko shvatanje, jer u nekim brojnijim nacijama i većim zemljama je to moguće i tako se radi.
Za razliku od njih, gde su treneri produžene ruke jake organizacije, kod nas organizacija mora de oslanja na autoritet samog trenera. Imamo ih, kažem, mnogo i dobrih, ali im nimalo ne olakšavamo posao. Nekada su savezni selektori obilazili klubove, gledali i tržili profile igrača potrebnih za reprezentaciju i igru koja nam je svojstvena. Ali ko u sadašnjem vremenu za to ima vremena, i šta to neko može da naredi klubovima na planu forsiranja igrčkih profila potrebnih nacionalnom timu!? Ajde da vidimo koliko će prostora dobiti svi Rebići, Jaramazi, Tejići i ostali u svojim klubovima, da bi se kasnije nametnuli saveznom treneru. A bili su superiorni među vršnjacima na internacionalnom planu. Ti dvadesetogodišnjaci su demonstrirali nama svojstven stil.
Lako je to reći ali treba sprovesti. I to sa jako skučenom bazom. Neki koji su u sličnoj situaciji to rešavaju na najlakši mogući način:dovođenjem stranih igrača, brzopoteznim izdavanjem pasoša, i slično. Protivnik sam toga jer onda nacionalni tim gubi svaki smisao. Ako to uzme većeg maha, onda će bogati uzeti sve. A paradoks je da sada i siromašnije i manje zemlje posežu za takvim rešenjima, a veći i bogatiji rade na organizaciji i stvaranju domaćeg kvaliteta. I samo će jednog dana – pošto oni i donose sve odluke – reći: dosta! Mnogi će da nestanu sa košarkaške mape, i uopšte sa sportskih mapa. Jer, ma koliko sam ja jugonostalgičan, i navijam za sve zemlje bivše Jugoslavije, priznaćete krajnje groteskno izgleda Hrvatska sa dva Amerikanca, Crna Gora, Makedonija, da li već i BiH, ne znam više ni sam.
Ovo govorim posle dve odigrane utakmice reprezentacije Srbije na EP u košarci. Video sam dve različite utakmice našeg tima. Početak je, i mora da se uigrava mnogo što-šta, da se kalkuliše sa spremnošću i sa formom igrača. Teško da, bilo koji igrač, može da ovako teško takmičenje počne i završi u istom ritmu i na istom nivou.
Moram da napravim malu digresiju. Meni su se učinile vrlo važne dve opaske našeg selektora. Prva u jednom od tajmauta u pripremnim utakmicama, kad je ljutito rekao bekovima, ili svim igračima: “Ne davite loptu, ne driblajte puno, neka lopta ide”. A stvarno nervira ona igra kad bekovi uhvate i dave loptu do besvesti, udarajući se po glavi i prozivajući neke akcije, kao nešto organizujući.
A druga je u momentu kad je sa spiska skidao Dangubića, sa obrazloženjem da igrač sa takvim predispozicijama mora da za igru u reprezentaciji bude napadački spremniji i potkovaniji. Bila je to i packa njegovom klubu.
Sećam se kad sam, svojevremeno, ulazio u seniorsku reprezentaciju, uvek sam od Ranka Žeravice dobijao da čuvam neke najblaže rečeno neprijatne napadače. Pa neće valjda neko od glavnih da se muči u odbrani? U mom Radničkom nam je filozofija odbrane bila sasvim drugačija: maksimalna kolektivnost, uigranost i prilagođavanje. Pokretljivošcu smo nadoknađivali manjak snage. Mada, pojedinačno, pogotovu za mene, nije važilo da volim da igram odbranu.
Tek, Ranko pred svima u tajmautu povišenim tonom se obrati meni, i reče: “Čuvaš tog i tog, i sad da vidim kako igraš odbranu”, misleći malo i na Radnički, ali i na ambijent u reprezentaciji gde su bili i stariji igrači koji su, hteli mi to da priznamo ili ne, po malo gledali sebe. Završi se tajmaut, a trener će samo meni nasamo: “Dugi, moraš da pokažeš efikasnost, jer niko na odbranu nije postao standardni reprezentativac. Posle ti vidi šte ćeš i kako ćeš”.
Zato je svakom ko to razume Saša Đorđević bio sa dve reči jasan šta hoće od tima i igrača.
Pre nekog vremena sam nešto nabacio o “plejmejkerima i ostalima”. Svuda osnovni kvalitet postavljaju organizatori igre svojim idejama, lucidnošću, brzinom rzmišljanja i, pogotovu, razbijanjem šablona. Ostali mogu da budu i bolji igrači, ali su ipak nadogradnja, i dobri su taman onoliko koliko plejmejkeri umeju da ih iskoriste. Moj je utisak da je naš sastav takav da smo na toj poziciji ograničeni u izboru. Razlozi su vrlo prosti – nemamo ih. Zato je onaj “prerani uspeh” Dudine reprezentacije na Eurobasketu 2009. bio samo pokazatelj šta nam nedostaje, nažalost ne i škola. Videli ste kako funkcioniše tim sa razigranim Teodosićem, i bez njega. Muka. U ovakvom sastavu svi moraju da budu krajnje kreativni i razigrani, da bismo sačekali da Teodosić podigne svoj “nivo igre”, kako je to sad popularno reći.
Mislim da sa malim rezultatima i malim brojem datih koševa nemamo mnogo šansi protiv, na primer Španije i Francuske, u kasnijoj fazi šampionata. Mi sada nemamo Bodirogu da bez bojazni možemo da završavamo utakmice sa malim rezultatima. Doduše pobedi se ne gleda u zube, bilo kakva da je, ali se iz nje uči, i ne zavarava. Ipak, mene kao malo staromodnijeg košarkaša nerviraju
“fudbalski” rezultati u košarci. Svojevremeno je Piva Ivković, na informaciju iz inostranstva da je konačni rezultat utakmice 51:49, upitao: “Bato, je li to prvo poluvreme?”. O Pivi drugi put, možda je to bilo drugo vreme, ali mislim da počeci takve filozofije datiraju još iz igara američke reprezentacije na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. Na čuvenom finalu SAD-SSSR sedeo sam na podu u uglu terena i, sem poslednjeg koša Aleksandra Bjelova, a i njega nisam dobro video, ne pamtim bilo šta lepo. Imali smo utisak da Amerikanci imaju problem kad imaju loptu u svom posedu, više su voleli da su bez nje. A sećate se sigurno i devedesetih, kad je stara Jugoslavija nestala sa košarkaške scene. Odbrana i nizak rezultat – to je bila moda. Čak su i neki naši treneri tome značajno doprineli.
Na poslednjem Svetskom prvenstvu smo videli neke druge Amerikance, i dokle su došli sa nekom novom filozofijom košarke košarke. Napad i visok rezultat. Rekoh u jednom momentu da nam je to novi domaći zadatak. Videli smo i Špance na ovom Eurobasketu u drugoj utakmici, i značaj više kvalitetnih organizatora igre.
Sticajem okolnosti gledao sam utakmicu Hrvatska – Grčka. Hrvatska, domaćin s velikim ambicijama, malo naduvanim, ali bez dva ključna igrača: najboljeg Bogdanovića (najblaže rečeno – ružan pad na prvoj utakmici), i nespremnog Tomasa. Pride i sa nespremnim Amerikancem Drejperom. Muka selektora Perasovića. Bolje i lošiji a potpuno spreman igrač, nego bolji delimično spreman.
Nije naše da sad raspravljamo ko tamo sastavlja tim, tek Grčkoj je bio olakšan posao. Igrali su sa tri plejmejkera većinu utakmice. Rotirali su dva kvalitetna centra, dok je treći ušao tek na kraju. Plejevi su igrali svako svoje ideje, dva na dva, tri na tri. Kratak napad a kad se oduži – onda Spanulis. Nije spreman, mnogo hvata na ime – ubacio je dve volej trojke, dobio dva poklon penala na kraju. Mnogo priča sa sudijama, ali mislim da obzirom na nivo spremnosti, to koristi da se odmori. Što završni turnir ovog prvenstva Evrope bude odmicao biće manje gledanja kroz prste i poklona, ali biće i drugačiji Spanulis.
Da se vratim našima. Moraju svi da igraju kreativnije na raznim pozicijama. Jedan Bjelica je malo. Žrtvovati Nedovića kao pleja je nesvrsihodno. Doduše, imamo mi Sašu i Mutu na klupi, ali greškom saveza oni nisu prijavljeni kao igrači. Šalu na stranu. Teodosić je umetnik kome treba iskra da eksplodira, i to treba sačekati. Zbog takvih igrača se i gleda i igra košarka. Svi ostali su bolji kad je Teo onakav kakvog ga je milina gledati.
Ja sam čudak što se navijanja tiče. Utakmice gledam najčešće sam – da me ne nerviraju one kafanske upadice: “Ma samo je ubaci!” Kao da je to lako. I ne gledam kritički, svakog igrača obožavam. Nema kod mene ono – ja bih to ovako, ovo nije dobro itd. I beskrajno sam zadovoljan iznenadnim i nesvakidašnjim rešenjima koje ubijaju u pojam odbranu. To je što ja želim od našeg tima, a to svi žele. Reprezentativci sigurno najviše, jer to je i cilj bavljanja sportom.
Mislim da su kao sastav kreativni, pametni i izuzetno osećajno vođeni, i da mogu mnogo. Naši kriterijumi su vrlo visoki, teškomogu da kažem šta je to tačno. Ja lično od njih tražim da im se pojavi osmeh od zadovoljstva, da uživaju, da se igraju i samo da pobeđuju – ništa drugo. Jer, znate li koliko puta može da prođe da trener nacrta akciju, i to u poslednjoj sekundi, i da to uspe? Jedan u hiljadu.
Skautiranje je takvog nivoa da svi o svima znaju sve.E – tu dolazi do izražaja imaginacija, igra u kontra rezonima u čemu smo oduvek bili majstori. Rekoh jedanput: to je kao vrhunski preferans! U košarci je možda 90 odsto rutina, ali je zato onih deset odsto čista umetnost.
I zato se vraćam na osnovnu ideju. Nedostaju nam plejmejkeri. Teodosić, i sad Marković, nisu proizvodi sistema. Mnogi talentovani igrači su se u međuvremenu izgubili. Nismo mi imali strpljenja da ih čekamo, a oni da dočekaju svoj trenutak. Organizacija je sad na potezu. Ne sme samo da prati i konstatuje našu talentovanost, već i da proizvodi ono šta nam nedostaje. Stručni savet, pre svega, treba time da se bavi. Mora da se nađe način da najtalentovanija deca ostanu ovde duže i igraju, a ne da sede na klupi. Moraju i klubovi da tu vide svoj interes.
Ruku na srce, ovi stranci koji dolaze ovde nisu mnogo skupi, a bolji su od naše dece. Dovoljno da im uzimaju minute sazrevanja. Nisu mnogo bolji, ali jesu baš za onoliko godina koliko su ostali kod svoje kuće, i tamo igrali kvalitetnu košarku. I nije mi jasno kako njih ne vuče novac da ranije odlaze iz svog okruzenja.
Da se razumemo, na terenu igraju najbolji u tom momentu. Nemanja Dangubić nije ubedio svog trenera u klubu da je bolji od svoje alternacije, i nije u Zvezdi igrao ono što treba našoj reprezentaciji. To mu je otvoreno rečeno. Zato je poslednji momenat da svi Rebići, Jaramazi, Tejici… počnu da igraju. Pustite ih, molim vas!
Photo: FIBA Europe