Dugi o njegovom veličanstvu Porazu
- July 15, 2015
- 5 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Stara latinska izreka in vino veritas je životna istina, i pokazuje da vino menja čoveka, čini ga različitim, i iz njega izvlači neke skrivene osobine. A kad kazemo da je u sportu istina, znači da je ona prava i nepatvorena, ona koja u čoveku razvija najplemenitije osobine. Istina u sportu čini da se na borilištima vidi ko je kakav, a selekcija iznedri samo jake i kvalitetne. Zato je sport u isto vreme i lep i nemilosrdan, grubo otvoren i primamljivo tajanstven. Budi emocije od ushićenja do očaja, odlučuje sekund, centimetar, ma dlaka. Dogodi se da posrneš, pa se uspraviš. I misliš, misliš…
Sport neminovno prate pobede i porazi, slava i zaborav, trjumf i očaj, ali unutrašnje zadovoljstvo sportiste se nikad ne smanjuje. Lično smatram da je najznačajnija kategorija u sportskom napredovanju i uzdizanju – poraz! Ne u bukvalnim smislu (nikako ne valja kad ih je previše), nego zato jer napreduješ ako iz poraza izađeš sa novom snagom, promišljenošću, željom i pameću da nešto promeniš da bi bio bolji sledeći put. Sportisti koji brže uče iz poraza brže napreduju. Vrhunskima su porazi, a imaju ih i oni, najbolja škola.
Kao prilog ovoj tezi ispričaću vam jedan događaj iz vremena kad sam u mom KK Radničkom igrao Drugu saveznu ligu 1969. Bez lažne skromnosti, Radnički je krajem šezdesetih i sedamdesetih godina pod vođstvom trenera Pive Ivkovića, mnogo doprineo revolucionarnoj promeni shvatanja i prilazu košarkaškoj igri, selekciji i formiranju, za to vreme, netipičnih profila igrača. Ostali smo upamćeni kao takvi na prostorima one velike Jugoslavije (Radnički, tim sa beogradskog Crvenog krsta, bio je šampion Jugoslavije u sezoni 1972/73 – opaska urednika).
A taj moj Radnički u proleće 1968. ispada iz Prve savezne lige. Bio je to ceh plaćen smeni generacija. Isto leto se igra Druga liga, što nam je mnogo značilo u razvoju. Polako se formirao taj nesvakida šnji tim, i uz mnogo muka iste jeseni ulazimo ponovo u Prvu saveznu ligu. Naziru se obrisi novog u košarci, ali neiskustvo opet vraća klub u niži rang. I to, što je nezabeleženo u istoriji svetske košarke, status prvoligaša smo izgubili sa značajno pozitivnom koš-razliko!. Neverovatno ali istinito.
Odmah počinje takmičenje u Drugoj ligi, već u aprilu. Dobar je to bio sistem za razigravanje. Za mlade igrače izvanredan. A mi već drugačiji, zreliji i iskusniji, mnogo smo napredovali i dobili povratnika iz JNA, našeg kapitena Dragoslava Ražnatovića. Za njega smo, kad se vratio iz vojske, mi bili šok u pozitivnom smislu. Ražanj, kao briljantan košarkaški um, shvatio je da mora sasvim da promeni svoju košarkašku filozofiju, jer od starog načina igre nema ništa. Trebalo mu je dosta treninga i pola sezone u Drugoj ligi da se potpuno uklopi. A kad se to konačno desilo – postali smo timčina u pravom smislu reči. Sa ogromnim bogatstvom rešenja i velikim prostorom za napredovanje. Milun Marović je munjevito napredovao i stigao do reprezentacije, Dragi-Tvigi Ivković takođe. Srećko Jarić i moja malenkost (202 cm – opaska urednika) bili smo nosioci igre juniorske reprezentacije te velike zemlje košarke.
Uglavnom bili smo superiorni u Drugoj ligi. A o Radničkom ćemo nešto više drugom prilikom, jer zaslužuje.
Počeo ovo pisanije zbog događaja koji se zbio sredinom drugog dela takmičenja u Drugoj ligi, dakle krajem avgusta 1969. Srećko Jarić i ja smo se upravo vratili iz Atine sa Evropskog prvenstva za juniore. Ovi naši su par utakmica odigrali bez nas, i glatko sve dobijali. Mnogo smo bili jaki za tu kunkurenciju. Elem, neka od subota u avgustu – u Beogradu vruće, a u hali na Novom Beogradu čak i nešto toplije. Protivnik zemunska Mladost, i ne sećam se ko je bio domaćin. Mi superiorni, samouvereni, sigurno ulazimo u Prvu ligu. Malo zrnce uobraženosti koje će nas, pokazaće se uskoro, skupo koštati.
Zemunci su bili odličan tim, i naši prijatelji još iz juniora. Najbolji im je igrač bio Stanislav Bizjak-Packe, neverovatan talenat i još veći zaljubljenik u košarku. Onizak, strahovito brz i maštovit. Da su ga pustili ranije da ode iz Mladosti mogao je da napravi veliku karijeru, ali ipak je 1970. zaigrao za tadašnju jugoslovensku reprezentaciju na Mediteranskim igrama. Nije korektno da izdvajam druga imena, da ne bih nekog zaboravio.Uglavnom, bilo ih je osam ili devet koji su uglavnom igrali.
Verovatno su mislili da su unapred žrtvovani. Ili smo to mi mislili? Uglavnom, takav stav je pumpao naše nadmeno, klinačko, kako smo mi onda govorili – “puvanje”. Naše zagrevanje bilo je nekako površno, kao da nikog nema sa druge strane. Znate kako izgleda uzletanje nedoraslih klinaca – prepotentno, naduvano i krajnje neukusno.
Krene utakmica. Igrači Mladosti, nemajući šta da izgube, rastrčali se, i brzo se ostvari ona Pivina čuvena izreka, ili “kletva” koju smo čuli mesec dana pre na jednoj od utakmica iste lige: “Zamisli, njih krene a nas stane?” Svi smo mi bili pomalo sujeverni, treneri pogotovu, pa smo bili skloni da u tom smislu tumačimo sopstvenu lošu igru. O tome ćemo drugi put. Dobra je to škola za druge, i treba da se zna..
Elem, rastrčali se oni, a mi sve čekamo da nas krene, a njih da stane. Ali Bizjak ne staje! Pravio je čuda – izmenjali smo se svi da ga čuvamo, pogotovu bekovi. Ništa mu niko nije mogao, razigravao je i druge, davao koševe – na kraju 46 (u to vreme nije bilo trojki, inače bi mu skor bio i mnogo veći jer je imao snajperski šut). Čak i sudije, videvši koliko smo mi prepotentni i nadmeni, počeše da “duvaju” za Mladost, pogotovo su svirali faulove na Bizjaku. A nama se koš smanjio, ruke otežale, noge se ukočile. Da skratim – izgubili smo ladno, desetak razlike, bez ikakve prilike da ugrozimo pobedu Mladosti.
Sletanje je bilo bolno, jako bolno i veoma poučno. Posle utakmice, u hodniku hale, pored nas su igrači Mladosti prošli kao pored turskog groblja. Čak nas nisu ni zezali uz onaj komentar: “E, da smo hteli ranije ovako da igramo?!” Mi kao da nismo postojali.
Kod nas u svlačionici tišina, Piva nije rekao ni reč. Tišina. Trebalo je izaći iz svlačionice, pre svega prvo pred čuvenog Jovu, domara hale, našeg prijatelja koji nam je bio kao majka. Pa onda dalje, ali – uzdignute glave. Jer koliko god da boli poraz – naš je, i sa tim treba ići dalje i nešto naučiti iz njega.
Sutradan ujutru trening, možda kao kazna. Počinje u tišini. Opet niko nikome ništa ne zamera. Svima je očigledno muka i dovoljno teško. Niko nikom ne seda na muku. A ono ispade trening iz snova – sve je prštalo, svi svesni sramote i krivice, ne može da se zaboravi i ne treba i ne sme, ali da se ne ponavlja. Jedva smo sačekali novo dokazivanje i nove utakmice.
Taj poraz nas je spustio na zemlju, osramotio ali i naučio i ojačao za ubuduće. I kada je kasnije na nekim utakmicama sa realno mnogo slabijim protivnicima, Piva tražio da se igra sa najjačom postavom od početka do kraja, niko ga više nije shvatao neozbiljno. Mi smo znali međusobno da se prozivamo (kad neko natrpa mnogo koševa slabijem protivniku da je “smrt za pacere”), ali posle Mladosti iz Zemuna ništa nije više bilo kao pre. Na svakoj sledećoj utakmici od samog početka zapneš, jer niko te u sportu ne ceni ako ga ne dobiješ. Ako si šampion moraš da si uvek šampionski raspoložen. Onda te svi cene, i svaka pobeda je zadovoljstvo koje kratko traje, i odmah postaje obaveza za ubuduće. Lepo je rekao Džon Mekinro za Novaka Đokovića pre par godina:”Kao lovac je fantastičan, ali da vidimo kako će se ponašati kao lovina”. E – to je i najlepše i najteže u sportu: potvrditi postignuto kad svi, normalno, hoće da se dokažu protiv najboljeg.
Zato ču utakmicu koju sam opisao pamtiti celog života. Na kraju krajeva, treba da budemo zahvalni našim prijateljima iz Mladosti što su nas na vreme naučili pameti. Spustili su nas na zemlju, i pokazali nam da ona narodna “U pobedi se ne uznesi, u porazu se ne ponizi” itekako važi. Zato je sport i lep i nemilosrdan u isto vreme, on je primenjena istina i život sam. I još jedanput na kraju: moje ogromno poštovanje i divljenje KK Mladosti iz Zemuna, i veliko im HVALA!!!
Photo: privatna arhiva
bravo,Dugi! Prica je ne samo poucna vec i jako zanimljiva.Vasa sampionska generacija zasluzuje svako postovanje.
Bravo Dugi ..Kao bivši Mladostaš sjećam se naših derbija i na Crvenom Krstu , pa i na Kalemegdanu …naša generacija je i danas u nekoj čudnoj vezi a ovaj tvoj tekst i raduje i motiviše pozdrav Kuštro
Bravo Dugi,
zbog tvoje generacije smo svi koji smo nosili dres Radnickog tako ponosni na to. A meni si eto probudio nostalgiju za timi lepin danima koje sam proveo u klubu …
Bravo Dugi !
Sjajno si povezao veličinu poraza u njegovom doprinosu budućim uspesima.To važi i za sve druge životne aktivnosti .Izaći iz poraza, bilo koje vrste, uspravan i ojačan tim iskustvom velika je ljudska osobina.Na žalost , to može samo manji broj ljudi.
Hvala ti na lepim rečima za KK “Mladost” u kojoj sam i ja od 1971.-1981. god.proveo dosta lepih trenutaka .
Pozdrav tebi po košarkaškoj a i građevinskoj liniji.
Nisam nikada na ovaj način razmišljao o porazima, a sve vreme mi je bilo ispred nosa. Poštovanje za gospodina Damljanovića i hvala što evocirate uspomene na vreme kada je statistika mnogo manje značila