Dugi o šamaranju juniora nekad i sad
- October 14, 2015
- 2 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Nisam se iznenadio što je onako veliki broj komentara izazvao tekst koji sam napisao o mom prijatelju Sajonari. Nije stigao nijedan negativan komentar, ni naznaka neke loše misli. To sigurno nije zbog mojih spisateljskih “bravura”, mada sam se, iako bez nekih posebnih literarnih ambicija, priznajem malo “primio”, već zbog teme, vremena i nostalgičnih uspomena koje sam, mislim, potaknuo kod mnogih.
Odmah jedna digresija: svoje uspomene gajim, jako sam sebičan po tom pitanju, i ne dam ih. Ali ako toliko ljudi želi da podeli taj lepi osećaj sa mnom – neka tako i bude. Kako kaže narod: sreća je veća kad se podeli sa drugim, a tuga… to ćemo ostaviti za neki drugi put. Koga god da sam sam pomenuo, učinio sam to zbog sebe i lepog osećaja koji imam razmišljajući o mnogima iz moje mladosti. Toliko o mojoj sebičnosti.
Tek, pre godinu i nešto jače, neko ko sebe potpisuje kao “Poslednji beogradski romantičar” postavio je na jednu od DM (društvenih mreža) 96 slika pod naslovom “Beograd moje mladosti”. Izvinite na onoj skraćenici, ali prosto nisam odoleo, jer i ona podseća na neka malo lepša vremena, ona bez kompjutera. A tek ti kompjuteri! Odavno sam ih dobro upoznao, bio jedan od naprednijih – to i nije neko sveto pismo – sve dok jednom nisam imao blokadu pri pokušaju da “peške” podelim petocifreni broj trocifrenim. Nekada sam to radio iz glave. Sada nikako nije išlo. To beše šok i tada se kod mene stvorio otpor prema kompjuterima. To što je, rekoh, danas u vreme neophodne elektronske pismenosti, glupo kao kad bih otprilike rekao – e, neću da dišem kiseonik, nego samo azot.
Da se vratim “Beogradu moje mladosti”. Kad mi je ćerka rekla da pogledam to što je postavio gospodin o Beogradu njegove mladosti, svojski sam se potrudio i pronašao šta sam hteo, a usput utvrdio da su ove mašine, na jednoj od njih i ovo pišem, napravljene za one koji su okarakterisani naslovom čuvenog romana Dostojevskog – “Idiot”. Da ne laskam sebi, možda nisam daleko (u životu sam par puta ispao baš taj “naslov), ali ipak nisam ja taj.
Elem, pregledam polako slike, vraćam se pa ponovo – jednu po jednu. Prosto me neka milina obliva; te sećam se ovoga, pa onoga – ustvari svega. Moj lični amarkod. I onda poslednja slika, jedina koja ima veze sa sportom, i mali šok: KK Radnički, Crveni krst. Naša slika 72-73. Zamislite, i ja kao delić te slike izazivam kod nekog lepa sećanja!!! Uzvišeno zadovoljstvo.
Posle beše neka divna izložba o šezdesetim gde smo opet mi košarkaši bili sastavni deo ambijenta, zajedno sa fijatom 1300 i kioskom za viršle. Kud ćete više! Rekoh jedanput da sitnice čine život – svačiji život ima neki smisao ako samo malo promislite.
Sećam se tih dana kad sam polako ulazio u svet košarke, u kojoj sam sve naučio. I da gubim i da dobijam, i da se borim i da učim, i da poštujem, pre svega – da poštujem. Nisam tada, kao klinac, mogao znati koliko onaj ogroman broj mladih igrača u jednoj jakoj juniorskoj ligi, kakvu smo imali, znači za napredak jugoslovenske košarke. Tek kad sam ušao u juniorsku reprezentaciju, a sledile su pripreme, napori i novi prijatelji, počeo sam da shvatam neke stvari. Pre svega, ciljeve i korist od svega toga. Jer juniori su vrh vaspitanja,tu se stvaraju prijateljstva bez rezerve. Kad kasnije pređeš u seniore, onda je sve drugačije, nemilosrdnije, ozbiljnije. I još nešto: za seniore koji te sačekaju u prvom timu ti ceo život ostaješ junior, verovali ili ne.
Pamtim da je u juniorima bilo i kažnjavanja na različite načine. Kod nas u Radničkom skakanjem po čuvenim stepenicama koje vode u nebo, a negde trčanjem krugova oko terena, koje vode takođe u nebo. O tome bi, možda, Goge Rakočević imao detaljnije informacije, ali to je već priča Zvezdi, o jednom velikom treneru i pedagogu Zdravku Kubatu, i ostavimo je za neku drugu priliku. Tek, svako je imao svoj uspon.
Ja nisam bio mnogo kažnjavan, ali se sećam da sam na jednoj trening utakmici, kakvih je bilo dosta u to vreme, igrali su mešani sastavi juniora i seniora, igrao dobro, jako dobro. Dobio sam neki veliki dres sa brojem 10, koji mi je stalno spadao pa su mi pertlom vezali bretele na leđima – toliko sam bio tanak. I u jednom momentu ja dadoh koš a protivnički trener, koji je bio dosta punačak, uzviknu: “Ko čuva tu mršavu desetku”? U to vreme i u tim godinama kad date koš dva puta za redom, odmah pomislite da ste posisali svu mudrost sveta i da sve znate. Izgovorio sam tada nešto zbog čega me je i danas sramota: “Dođi ti debeli da me čuvaš”! Osećam se idiotski i sada, mnogo godina posle, kad to pišem. Dobro me Piva nije prebio kad je to čuo, ali sam zato u sekundi odleteo na tribine i oči su mi iskočile od skakanja po stepenicama. Piva je čuvao svoj trenerski esnaf a sačuvao je i mene. Od skretanja u pogrešnom smeru. Ja neke stvari brzo učim, a njemu za to – hvala.
Juniorski sastav 1969 godište. Trener Lazar Lečić. Mesto – Badija, pored Korčule. Pomoćni trener Ranko Žeravica – zamislite, trener prvaka sveta Jugoslavije, a pomoćni trener juniorske reprezentacije! Koliko vizije i posvećenosti je bilo u toj odluci koja, začudo, tada nikom nije bola oči. Takvo vreme, valjda.
Jedno zakašnjenje na spavanje uveče, a bože moj leto je, svi smo mladi, i na ulazu uveče naletim pravo na Ranka. Koliko god da sam bio mlad i lud, njegove reči “Nisi ti za reprezentaciju, sutra ideš kući”, izazvaše prvo ono klinačko – baš me briga, do toga da posle nisam trenuo celu noć. Očigledno da sam vredeo i da nisam bio za tek tako otpisivanje, jer ujutru Laza Lečić mi reče: “Dežuran si sve vreme priprema”. To je bila i kazna, i opomena, i poklon u isto vreme. I onda je počelo to moje dežurstvo. Sećam se svakog minuta! A trajalo je petnaestak dana.
U Badiji se u to vreme održavao najveći stručni seminar u istoriji jugo košarke, a mi smo bili ogledna ekipa, kao i naši treninzi. Teren daleko 150 metara od spavanja. Ja ih sve budim, donosim zaboravljenje rekvizite i slično. Neki put zaborave slučajno, a neki put Laza inscenira, pa kaže: “Žile ostavi loptu”. Žile voli mene, ali loptu mora da ostavi, mada mi kaže. Ja ćutim i podnosim. Laza pita da li svi maju lopte, normalno jedna fali i dežurni ima dva minuta da je donese. Sve sam istrpeo. Nije da sam pretenciozan, ali bio sam jedan od vodećih igrača generacije i trenirao sam kao lud. Zato je odnos prema meni izazivao čuđenje, ali pedagogija i testiranje igrača za dalje su bili važniji od svega.
Bilo je tu još milion malih obaveza dežurnog, ali navedoh samo jednu. Inače sam o svom klubu Radničkom dosta znao i kao klinac, ali više sam saznao sa strane, od drugih. Nekako su u klubu mislili da se sve podrazumeva, i da nije bilo potrebe da nas edukuju u tom pravcu. A drugi su mi pričali o velikim igračima i trenerima poteklim iz mog kluba, o uspesima. Nisam hteo da ispadnem blesav, i da se istrčavam i kažem da ne znam ništa o tome, ali sam sve upijao. Nešto kasnije na Balkanskom igrama na Rijeci (opet to “na”, a ne “u”) nažalost pokojni Luka Stančić, Valjevac, odličan trener i entuzijasta, otac valjevske košarke, pomenu mi Badiju. I reče: “Iz sjajnog si kluba, slušaj Pivu”. Luka je svima bio kao otac i kao prijatelj. Takvog sam ga i ja doživljavao. Sa mnom u selekciji je bio i Branko Kovačević, a u mlađoj njegov rođeni brat Zoran. Više ih je Luka pazio nego njihovi najbliži, ali od privilegija – ni traga. Naprotiv. Takav je bio prema svima, i nije bilo šanse da mu ne verujemo.
I onda, pre jednog ručka, Luka Stančić mi donese fotografiju. Pokaza mi i reče: “To smo Conja i ja kako guramo valjak i ravnamo šljaku na Radničkom na Krstu”. Prosto me je sramota da objašnjavam onima koji ne znaju, ali Conja je zapravo Slobodan Koprivica iz Čačka, danas nažalost takođe pokojni. Tek tad sam shvatio da je nekad davno na Radničom bila šljaka, i koliko je značajnih ljudi prošlo kroz taj klub.
Luka pomenu i Todora Lazića, divnog čoveka i odličnog pedagoga. Imao je jedan pogrdan nadimak, koji ja nikad nisam mogao da izgovorim. A svima iz moje i iz ranijih generacija, pa i iz kasnijih, ostao je u najlepšem sećanju. Pa evo i njegove priče, kao odgovora na moje pitanje da nisam znao da je i on bio u Radničkom.
“Ma svi su bili u Radničkom. Kad sam kao klinac došao iz Pančeva u Radnički, uđoh u one svačionice ispod tribina. Svi stariji ih pamte, za ostale nema veze, jer ne postoji način da ih opišeš. Kako sam ušao, priđe mi jedan, dade mi torbu i lupi mi šamarčinu da sam se okrenuo. To je bila dobrodošlica, obaveza i škola u istom momentu. Dobrodošlica da se zna ko je ko, obaveza da nosim dresove starijih u torbi i ponašanje koje se od mene očekuje”.
Toša je za košarkaše bio relativno nizak pa i da je hteo, verovatno ne bi dobro prošao da je hteo da uzvrati šamar. Ali, njegova priča ima i nastavak:
“To je trajalo samo do ponedeljka, imao sam sreće. Dođe u ponedeljak neki Joca, zvali smo ga Joca Klempa – malo je bio izrazitiji u ušima, da se tako izrazim. Ja mu priđem i zveknem mu šamarčinu iz sve snage, bez obzira što je bio za glavu viši od mene, i dam mu torbu”.
Tu je Toša stao i ja sam, verovatno, trebao da zaključim da sam imao sreće i da sam, bože moj, veliki talenat, pa nisam prošao kao ostali.
Prođoše te pripreme, pa druge, pa sledeća godina. Isti sastav, samo jači – već smo bili ligaški igrači. Ja još uvek gimnazijalac. Dobar đak, jako dobar posebno u prirodnim predmetima. A ovo pisanje neka bude i za uspomenu na moju razrednu, profesorku srpskog jezika Ljubicu Kopač. Bila bi iznenađena da može ovo da pročita. I tako, pred kraj gimnazije na jednom od časova fizičkog mi igramo basket. Kraj je škole i svi smo euforični. Kad – eto ti ga naš profesor hemije Jovetić. Vrstan i priznat profesor. Mene je voleo jer je bio kolega s mojom majkom, takođe profesorkom hemije, ali i zato što sam sve znao i bio najbolji, pa sam služio za takmičenja i kad se u školi pojave inspekcije. Upita da li može malo da igra basket sa nama. Onako u cipelama, zavrnu rukave i poče da igra. I vidim – pravilan skok šut, dodavanja i razigravanje. Pitam ga: “Da li ste, profesore, igrali košarku, i gde”. Reče u Radničkom, i zaprepasti me. Stadoh i on onako šeretski reče: “E, pa nisi ti prvi koji tamo igraš”. Reče da je bio talentovan, visok za to vreme. I ispriča mi kako je, kad je prvi put došao na trening, a bio je ponedeljak, ušao u svlačionicu na Krstu gde mu je prišao jedan mali i udario mu šamarčinu . “Da me nisu zadržali, rastrgao bih ga” – reče Jovetić. Ja nisam mogao da verujem. Upitah kako se zvao taj mali – kaže da se ne seća. U neverici, i onako prilično bezobrazno, upitah ga: “Da li su vas možda zvali Joca Klempa?” (a imalo je zašto). Tišina, niko se ne smeje, većina mojih basketaša još nije imala zaključene ocene iz hemije. On nevoljno priznade, i onda smo spojili priče, neverovatno, svet je mali.
Sedimo u restoranu na Radničkom 35 godina kasnije, toliko smo i mi stariji: Zoran Marojević, proslavljeni igrač OKK Beograda, olimpijac i moj stariji kolega i prijatelj, Branko Kovačević – baron, moj prijatelj iz Radničkog od početka, ja i još neko. Pijuckamo šta ko već, i pričamo. U ovim godinama ili o sećanjima, ili o doktorima – ko koga gde zna. U jednom momentu Zoran Marojević reče da nema cigareta. Ja sam kao neki “inokosni organ” na Radničkom odmah pozvao
nekog od konobara. Ne – reče Zoran, ovde ima juniora. Diže se baron, kad Zoran opet – ovde ima juniora. Svi se sad okreću okolo, a ja sam shvatio, ustao i otišao po cigarete. Jednom junior – uvek junior. Tu nema zla, samo prelep odnos za ceo život. Meni je Maki, prijatelj koga mnogo volim, a on od mene može i ne libi se da zahteva sve – toliko smo bliski. Međutim, mora da se uvek zna ko je senior, a ko onaj drugi.
Družim se sa starijim kolegama i danas, i koliko god da su nam odnosi ljudski i lepi, ja sam ostao junior. To nema veze sa kvalitetom, već samo sa poštovanjem i odnosom prema starijem, odnosom koji naučiš kod kuće, a utvrdiš u sportu. Mnogi od nas juniora kasnije po kvalitetu preskoče starije, ali odnos ostaje isti i odraz je ljudskosti i naše bliskosti. Možda ću zbog svega ovoga uskoro pokušati da okupim juniore moje generacije. I nama bliskih generacija. Par godina pre i par godina posle – tu smo svi ravnopravni, osećam da će svi pristati.
Ostavio sam da ovaj tekst pošaljem ujutru, alii kad se probudih – paf! Ne sećam se ko reče eureka – Njutn kad pade jabuka, ili onaj stari Grk, tek meni odjedanput postade jasno zašto su oni iz naslova romana Dostojevskog doneli odluku o pravu da nastupe četiri stranca u našim juniorskim timovima. Tom mudrom odlukom uvešće se red u radu sa mladima kod nas. Jer, zamislite da neki nesretni klinac-stranac uđe u svlačionicu kao nov i dobije šamar i tutnu mu torbu u ruke. Ne daj bože! Međudržavni, etnički ili čak i rasni problem! Pu,pu,pu – daleko bilo!
A važni su i istorijski temelji takvog opredeljenja. Pa kod nas u juniorima u Beogradu stalno su igrali stranci! Kaponja iz Ivan Begove ulice je bio stranac u Zvezdi, zar ne? Da ne pričamo o Gogetu Rakočeviću iz Kralja Petra, ili o Moki iz Cara Lazara kao totalnom strancu. Pa o braći Latifić kao dalekim strancima sa Obilićevog venca. I kod mene na Krstu behu mnogi stranci, a pogotovu ja iz Čuburskog potoka.
Ne bih da sad širim i na one gde su se autobusi poslednji put odmarali pre ulaska u Beograd. Oni iz “naslova” su sve imali u vidu ceterum cense… kako reče onaj ugledni Rimljanin Marko Porcije Katon zalažući se da se razori Kartagina. E pa – ceterum cense.
Ovo zaslužuje da se ponavlja u svakoj prilici. I kad pričamo o vremenu, cenama na pijaci, Beogradu na vodi. Trebalo bi zapodenuti i razgovor sa prodavačicom u pekari – ona vama burek, vi o broju juniora stranaca kod nas. Pazarite mortadelu – isto, a pogotovo kad su u pitanju mešane salate. Kad kupujete mućkalicu ne treba ništa da govorite. Samo vam se kaže!
P.S. O trenerima juniora iz moje mašte drugi put sa velikim poštovanjem i velikom tremom.
Posvećeno Zoranu Marojeviću i mojim prijateljima oko pedesetog godišta prošlog veka.
Photo: KK Metalac Valjevo
Nekiih 15-tak godina kasnije i ja sam bio junior Radnickog na Krstu, u vreme kad je autor ovog teksta bio cini mi se Predsednik kluba…i srecom one gore spomenute inicijacije nije vise bilo….ali zato trcanja po tribinama itekako jeste….Hvala Vam mnogo za ove divne tekstove, em su prijatno iznenadjenje em stvarno bude divna secanja…
Još jedno veliko HVALA, Dugi.