Dugi: Rolling, rolling, rolling…
- March 14, 2018
- 2 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Obično mi ideje za tekstove namah padnu, i povezujem ih sa nečim drugim. Kako sam ipak amater u pisanju, i imam malih inhibicija kod direktnog kucanja, moram sve prvo na papir. Nekako starovremski, najbolje korenspondiram sa praznim papirom ispred sebe.
Međutim, često me i pisanija drugih potaknu da pišem. Ne kao repliku ili komentar, nego da vidim da li i ja to mogu. Taj isti problem imam prilikom poseta nekim izložbama, kad odmah sebe pitam da li i ja mogu tako nešto da uradim, i često pokušavam.
Elem, pojavi se naslov “Kinđetov roling”. Potpisan – Miljenko Jergović. Na nekim mrežama se potpisuje svako ko kako hoće, pa u prvi mah pomislih da neko pravi zajebanciju. Međutim, kako je objavljeno, a Aca sve proverava, učini mi se sumnjivo i reših da se ne izlećem. Rekoh jednom mom drugu, i on mi odgovori: “Šta te briga,potpiši se i ti kao Lav Tolstoj”. Kako bre, pa on je odavno umro? Znam, kaže on ali ima drugare u Svetozarevu i kad može da kod njih svira onaj iz Beča,veruij mi – funkcioniše.
Zamislih se.I ovako me Ostoja već stavio na drugo mesto blogera i ako nastavim da klizim na dole –a vidite šta se dešava sa Đokovićem. Ali tekst jako prijemčiv i tečan, i iz duše. Nadasve pismen i mnogo učtiviji od ovih drugih, pogotovu od mojih. Klima se meni i druga pozicija. . .
Sada moja digresija. Zaintrigirao me onaj deo naslova – rolling. Mislim da se piše sa dva ll. U originalu.
U prevodu, bukvalno bi značilo kotrljanje.Što svi koji pamte šezdesete vide kao početak labavljenja onih ideoloških po svaku cenu prevoda na domaće jezike naroda i narodnosti. Morate da priznate da bi Kotrljajuće kamenje za Rolling Stonese bio jako rogobatan prevod. Mogu da zamislim kako li je to bilo na makedonskom ili slovenačkom. Pa se odomaćio original. Nešto ranije, krajem pedesetih, onaj Čak Beri upotrebio je skraćenu verziju u „Roll over Beethoven“, direktno aludirajući na Palminog teču iz Beča. To tad nije mnogo moglo da se čuje, i nije se nigde čuo prevod. Pa, jebote, zamislite samo – kotrljaj se oko Betovena! Mora da je ogromna buka pa i nije čudo što čoveku popustio sluh.
Onda antoligisko “Proud Mary” Ajka i Tine Tarner, dok je ona još mogla da trpi batine i famozni “rolling on the river”. Ureže ti se i u dušu i pamćenje. I, na kraju, ono čuveno i još uvek jako prisutno Braće Bluz: “rolling, rolling, rolling”.
Tek, odomaćen izraz kod nas, pa i u košarci gde se to koristi za okret sa loptom. E, ako je o samoj lopti reč, to ima smisla. Ali mi smo to koristili za komletan pokret igrača i lopte. O detaljima malo kasnije.
U međuvremenu moji operativni izvori potvrdiše da je tekst o Mirzi autentično delo pisca „Mama Leone“ i „Sarajevski marlboro“. Auh, ogreših se oca mi očinjega. Jebeš treće mesto, imponuje svakom da si bar blizu takvog pisca.
Sve bi u tom našem pokretu i okretu, mislim košarkaškom, bilo adekvatnije izrazu revolving, što direktno upućuje na onu čuvenu kaubojsku igračku. Ali je teško, brate, za izgovor i odomaćio se izraz roling.
Tek, Gospodin stvaralac briljantnog “Sarajevskog marlboroa” je prelepo opiso Mirzin roling, i kao pojavu i kao zastašujuću efikasnost i, posebno, kao ushićenje koje je taj roling izazivao kod mladih u Sarajevu. Za mene apsolutno razumljivo i nimalo preterano. Pre njega je to brutalno i efikasno radio Duci, ali je Mirzin roling bio ljubavna priča sa loptom, nenadmašna intima.
Sećam se, ja u prvom redu u Zagrebu u uniformi, a Mirza ispred mene izvede taj okret od 360 stepeni ispred igrača na pola metra kvadratnih. Onaj se se nije mrdnuo, a lopta u mrežici. Kao pamuk ruka, što je govorio pokojni Amza! Meni i dan danas nije jasno da li je on to izvodio tako što je odmah skočio pa se u skoku okretao, ili se brzo okrene i skoči. Nije bilo usporenih snimaka. Tek, kordinacija i balans su bili besprekorni.
Mirza je bio prelep momak, o tome će najbolje neke naše vršnjakinje. I nije prema nekim teorijama bio idealan za košarku. Za naš sport su potrebniji malo širi kukovi, zbog stabilnost, pivotiranja i igre leđima. On nije bio takav. Bio je kao iz onih kaubojskih romana i filmova – širokih ramena i uskih kukova. Lepota za oči, Gari Kuper pred nama. Ali prirodna koordinacija je kod Mirze bila neverovatna, i o tome malo kasnije.
Pomenu G. Jergović i koliko je lepote i naša superiornost u ovom sportu bila lek za naše frustracije u svemu, pa i onona odbojka Kića – Moka protiv Rusa. Možda čak nije shvatio, ali naša pobeda nije u tom kadru, u toj čuvenoj odbojci, nego u spuštanje ruku Rusa u znak predaje. E – to beše superiornost!
A sad opet o rolingu. Sem ono malo filmova u to vreme, prvi put smo se u Radničkom sreli sa tehnički savršenim rolingom kada se kod nas iz Amerike vratio Hranisavljević, i odmah dobio nadimak Amer. Jako talentovan ali blizu našeg godišta, i nije zbog konkurencije na svom mestu (Tvigi) imao puno prostora. Šteta. Mi, kao svi sa ovih prostora, bili smo vrlo prilagodljivi svemu novom, pa i tom fazonu Amera, a njega je mnogo nerviralo što ne reagujemo na isti način.
Sam roling, da bi bio efikasan, mora da ima predigru u kretanju, u naskoku za prijem, koji bi trebalo da bude sam po sebi finta i problem za odbranu, pa tek onda kasniji izbor u jedan na jedan, od koji je i roling jedna od solucija. Mirza je to pojednostavljivao, ali zato je bio MIRZA! Mi ostali da bismo to radili trebalo je debelo da vežbamo.
I sam naskog kao početak rešenja mora da bude kao Sem Džonsov iz Boston Seltiksa, kad iz ponog sprinta naskočiš malo ukoso nogama, paralelno sa tablom, i iz toga, u zavisnosti od odbrambenog igrača i njegovih nogu, ideš odmah u vertikalni skok-šut, obično teško branjiv, ili u ulaz u sredinu i parelno sa tablom. Ili, kako se već odbrana poboljšavala, pokušaj ulaza, pa roling, pa ostalo. Ovo što pišem traje desetinama minuta, a u suštini sve se dogodi u nano sekundi. I ne znam koliko bi to moralo da se uspori na snimku, danas je i to moguće, da bi se sve lepo videlo.
Ja sam se prvi put sreo sa mogućnošću da to probam da izvedem na Univerzijadi u Moskvi u svom, pošteno rečeno, švercerskom upoznavanju i košarkaškom druženju sa Arzamaškovim iz reprezentacije SSSR. Došao čovek kod nas na trening da preuzme desetak dana ranije naručeni neki moher štof, u golubje plavoj, i ostade malo sa nama. Pokaza mi rešenja na levoj strani napada, od istrčavnja, dodavanja, naskoka i dalje. On je bio kao svi Rusi. Pre svega briljantan igrač i jak kao stena, malo niži od mene ali kao orman, brz kao munja i pored izgleda, a ruka meka.
Sve što mi je pokazao, raščlanjeno, izgledalo je pitko ali nije to išlo glatko. Svi mi nađemo ista rešenja, međutim kad u to ubaciš roling kao mogućnost – onda se rešenja multipliciraju. Moji prvi pokušaji su izgledali groteskno. Učio sam kasno. Mada sam znao da to mogu, i odlučio sam da obogatim svoju igru. Mogao je i Duci – mogu i ja.
I počeh da vežbam. Već sam polako radio na kordinaciji. Teško je, ali kad sam mnogo ranije mogao da se naučim padu na fudbalu preko ramena, i brzom ustajanju na noge, kao i pobeđivanju zamantavanja u glavi, moćiću i ovo. Probao sam prvu polovinu sezone u Sarajevu i išlo je sve bolje. Provalio je to jedan naš centar, Zirojević, i sačekao me par puta i zavario bananu da sam se sam sebi smajao. Znači, trebalo je i Zireta i druge pametne pobediti. Rolingom lako izbaciš čuvara iz balansa, čak neki i padnu, ali posle treba i ti odmah da ideš gore, a da ne padneš. To je već nadogradnja.
I onda dođoše zimske pripremne utakmice na Malom Lošinju protiv Kvarnera. Prvi utisak – kraj sveta. Kiša je dopuštala da bude i malo vazduha među kapljicama. Da je potrajalo porasle bi nam škrge. A u sali – raj. Svi su mi prijatelji, treninzi samo pršte. Tu je i Mohorović, bivši igrač Lokomotive koji sa Plećašem igrao u Kvarneru. Proveo je i on par godina preko bare. Elem, vide Mohorović mene da uvežbavam neke forice, priđe mi kao drugu i pokaza neke stvari. I njemu je bilo lakše jer je bio malo jači od mene, i imao veća stopala, što je jako bitno za stabilnost. Ja sam bio malo kilav, tanak, što bi moji Mladenovčani rakli – karakušljiv. Relativno mala stopala – broj 45. Nosio sam veće patike da napravim veću polugu. Stabilnost mi nije bila jača strana. Nadoknađivao sam to brzinom i razmišljanjem i, pre svega, besomučnim vežbanjem zadatih tehničkih elemenata, što mi je još od Pive ostalo urezano.
Nastavih da vežbam i, sa termom i bojažljivo, počeh da primenjujem naučeno. Meni je trebala vrhunska koncetracija i dobri asistenti, a u Sarajevu sam ih imao.
Pretposlednja utakmica te lige, mi i Kvarner u “Skenderiji”. Kvarner za nijansu i za Svetog Nikolu bolji i prvi, mi drugi i već idemo u elitu JU košarke. Sjajna utakmica u prepunoj srednjoj sali. Pobedili smo, pošteno, i bili zadovoljni.
Ali pred kraj prvog poluvremena mi krenuli na brzinu da odigramo kontru, ja po levoj starni, Banić kao Teo podelio idealan pas. Naskočim i – da li da silujem ulaz, kao što se to radi na domaćem terenu? Ćuj, ba, ja da „silujem“!? Ispred mene bio je moj učitelj Mladen Mohorović. Nano sekunda i krenem u desni ulaz, on se pomeri, saplete ga njihov centar, mislim da je bio Maslak, i on pade, a ja roling lagano i sa koordinacijom i pogodih za dva. Pružio mi je ruku da ga podignem i nasmejao se. Najiskrenije sam to doživeo kao priznanje.
Učiti možeš i u kasnim godinama, ali je suština to i primenjivati. Gledao sam i velikane, Ducija i Mirzu, ali sam upijao i od mojih Amera, i Zireta, i od Mladena, i od Arzamaškova. I pokušavao. Posle sam to koristio kao dobro plaćeni rob, profesionalac. I uspevalo je sve više i više, i sve bolje. Čak i protiv biljih igrača od mene. A moraš da opstaneš…
Pre svega pravovremen pas pleja, konrolisano raširen naskok da možeš i uz liniju i u sredinu, ili odmah brzi skok-šut. Kako su se odbrambene mogućnosti povećevale, to je nastala potrebe za nadogradnjom, rolingom, posle cimanja u sredinu ili uz liniju. Kad se sve to izvede najviše dva puta na utakmici, odbrana je uzdrmana.
Za sve treba puno vežbe. Sve se nauči, ništa nije sveto pismo, ali je sva pamet u primenjljivosti. Ne znam za druge, ali mislim da se Mirza sa tim rodio. Ja sam morao mnogo da vežbam, i to nije bilo toliko lepo i zavisilo je i od drugih, ali, da ne budem lažno skroman, beše efikasno.
A gospodin Jergović… Dobrodošao na naš portal! Pristajem i na treće ili na bilo koje mesto da se još neki drugi „Miljenko“ pojavi.
PS
Za obične ljude kod nas taj roling je svakodnevno prisutan, ili najmanje svake četiri godine. Ali onaj od 180 stepeni. Obično se kod nas ti koji ga upražnjavaju zovu prevrtači. Svakodnevna je to pojava. Mislim da Duda ima najbolje uslove za njih. Golubove te vrste, ne za ove što sede preko puta Pionirskog parka pa i u vrhu istog.
Photo: Printscreen
Bravo Dugi!
Hvala ti puno sto si me prozvao, a u isto vreme vratio u Beograd sedamdesetih godina. Crveni Krst i Radnicki su napravili ogroman uticaj na celu nasu generaciju i dali nam osnove da se nosimo sa svim sto nam je zivot kasnije doneo. Drago mi je sto pominjes rad kao temelj kosarke – isti princip se lako prenosi na sve ostale zivotne delatnosti. Jedino sto mislim da mi kosarku nismo videli kao rad, vec kao strast, a i sansu da se dokazemo na basket terenima sirom Beograda. Nista nije bilo sladje nego da igras desetak basketa za redom na terenu gde po pravilu pobednik ostaje.
U svakom slucaju, sa velikim zadovoljstvom sam procitao tvoje clanke do sada i sa nestrpljenjem ocekujem i sledeca izdanja!
Amer (nekada, sada Kengur)
Draganče,ovoštosamnapisaoje tako i ,veruj,tako je i bilo.Ja samjako subjektivan i sva anše inas mnogo volim i cenim.Dragomije da si ovo video.
Pozdravlja te tvoj stariji Drug.