Dugi: Samo smo sedeli
- July 2, 2016
- 1 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Sreda 29. jun, dan posle Vidovdana. U Novom Sadu Evropsko prvenstvu u maxi basketbolu. Simpatično ime za veteransku košarku: 40+, 45+… 75+, i tako do hiljadu +. Toliko su ljudi posvećeni i zaluđeni ovom našom mentalnom opsesijom nazvanom košarka. Dva ili tri puta sam pokušavao da odem tamo, i da vidim radost u očima moje generacije i mlađih, kojih je sve više, pa i starijih, kojih je sve manje. Da im vidim strast kad obuku dres i izađu na teren. Teren koji je, izgleda, danas mnogo duži a i koševi su viši nego u naše vreme. Ono kad zaiskre oči i eksplodira iskonska želja za nadmetanjem i pobedom. Tu nema nikakve veze što postoji ono “srce hoće, a dupe klokoće”, i što je ponekad sve kao televizija – vidiš, a uticaja nemaš. Srce, srce i strast su jači od svega.
Auto mi je nešto kilav, skoro punoletan, i u sredu krenem pa stanem, i stignem uz pomoć štapa i kanapa, autobusom do Novog Sada. Nisam hteo da odustanem. Sačeka me Miša Avramov, moja generacija, i uđosmo u Spens. Sve ono što sam malopre naveo stoji, ali iščili pred osećajem radosti što si među svojima, u svetu iznad i ispred svih. U Spensu vrisak, aplauzi, ozbiljni tajmauti, slavlje posle postignutog i tuga posle primljenog koša. Podjednako i kod devojaka i kod momaka kod kojih, kad dobiju loptu, pubertet kao i kod svih nas proključa. Pa slede sjaj i tuga, suze i osmesi, ogromna srca i velika pluća, i razgovori, sećanja i beskrajna podsećanja, sedenja. E, zbog tih sedenja ovo i pišem.
Sedoh sa Mišom Avramovim, mi ga zovemo Bangea, i prođe nekoliko sati dok si rekao britva. Ovi redovi su njemu u čast. Sedimo i pričamo, pa ćutimo, niko oko nas ne postoji. Tamo u Novom Sadu ga svi znaju, prilaze, ljube ga. On odsutan, ljudi primećuju to ali se ne ljute, mnogo ga vole. A meni i njemu neki dečiji sjaj u očima dok idu naše priče od pre 45 godina. Kao da je juče bilo. Samo smo sedeli…
A sutradan – “Manjež”, Beograd, u jedan popodne. Lafanu vodi ga momak iz Knina, bivši košarkaš. Utom dolaze Slovenci, mislim, po pasošu, nikad drugačije ih nismo ranije gledali. Došli i stariji veterani. Braća Macura, Marko najstariji od trojice i Nebojša najmlađi. Nedostaje im srednji, moja generacija, Branko iz Splita. Kninjani su, i razumljiv je odabir kafane. Kod nas ima mesta za sve. I srca i ljubavi.
Dođoše i stariji. Da im se pokloniš od siline poštovanja. Tu je najmanje bitno ko je kakav igrač bio, nego kakav je ko čovek postao i ostao. Što si stariji shvataš da čovek postaje moralna kategorija, i da nisu svi dvonošci uspešni na tom planu. Zato i volim ljude.
Rekoh jednom mom prijatelju kako imam visok IQ. On se upišao od smeha, ne vredi mi ni potvrda Mense. Kaže – ti, koji si toliko puta pogrešio kod izbora saradnika, ti si ludak, nepraktični sanjar i seronja. Moram da mu priznam da je u pravu. Ali, ne postoji količina promašaja i pogrešnih procena koju ne bih progutao kad mi se otvori moj svet i sretnem te ljude.
A samo smo sedeli. Sedeli i smejali se, sjaj i neko zrno tuge u očima, i bogatsvo, bogatstvo u sećanjima, zajedničkim pamćenjima, borbama, tugama i radostima. Beskrajne priče, poveravanja, kao da neke od nas od poslednjeg viđenja ne deli skoro pola veka. Nekako mi tih pola veka proletelo, ali vreme u “Manježu” je stalo. A bejaše malo i mlađih koji nisu onu našu državu doživljavali kao mi stariji, a ni kao još stariji od nas. Gledaju nas i neki im čudan osmeh oko usana, ne kao poštovanje ili, bože moj, divljenje, nekom našem bivšem košarkaškom kvalitetu, daleko bilo, nego kao da su sa nekom setom shvatili da možda, neće biti u mogućnosti da osete tu našu vrstu, zanosa i apsolutne izopštenosti iz svakodnevnog sveta kad smo zajedno. Možete zamisliti da i mi, u sedmoj deceniji, ustajemo iz poštovanja starijima. Koliko je tu nekad bilo sukoba, međusobne borbe i pobeda i poraza, i koliko je to vezalo ljude. Neodvojivo. Spremili su i jedan sto za najstarije, htedoše i mene tamo ali sam se hrabro odupro i seo sa mojom generacijom. Za tim seniorskim stolom bili su ljudi zastrašujućih biografija i karijera. Možete li samo zamisliti koliko hiljada utakmica za košarkašku reprezentaciju Jugoslavije je sedelu tog dana u “Manježu”!?
A amo smo sedeli…
I Ivo Daneu, Rica Gordić, Momčilo Pazmanj, Blaž Kotarac, Mile Todosijević, pa ova trojica mojih, velikih, možda najboljih igrača koje je Radnički imao: Neca Đurić, Dragoslav Ražnatović i Miško Čermak. Ali, što reče Neca jednom prilikom – “džaba naših pet stotina i više utakmica za reprezentaciju kad dođe Piva sa ovim mladim gulanferima, i pregazi košarkašku Jugoslaviju”. Nema lepšeg komplimenta nego kad je od takvih veličina.
A sa ove strane i Sajonara “strašni” Ivan Sarjanović, Pera Marter koji po energiji podseća na Ranka, pa Bobi Fišer, Janez Brenk, Đura Lemajić, Radmilo Lukovac, već pomenuta braća Macura i moja generacija. Bio mi je tu klasić iz vojske u Borongaju, u Zagrebu, Rado Lorbek, i pored mene moj kapiten iz junorske reprezentacije i veliki prijatelj Marko Gvardijančić. Svi oni su već uveče, za prenos fudbalske utakmice iz Francuske bili kod svojih kuća – brzi automobili, novo vreme. A iz mene su i dalje kuljale nostalgične emocije.
Ibrica Jusić danas u novinama reče da nema problema sa nostalgijom. Bogami nemam ni ja – neizlečiv sam!
A samo smo sedeli… Malo li je za ovo vreme?
Z a s v a v r e m e n a!
P.S. Nisam se spremao da pišem ovaj tekst, on prosto kulja iz mene. Dobro pamtim, i mislim da nikog nisam zaboravio, ali ako slučajno jesam – na moju dušu. A mogu da navučem i finansijsku u “Manjež” zbog brojnosti gostiju…
Photo: YouTube
Dugi, ne ppminješ Meka, Srećka, Tvigija?