Ima jedna prelepa narodna pesma kojoj je naslov “Usnila je sanak pusti sa Kosova Rada“. Teška je za pevanje, ali ko god je hrabar i osmeli se – dirne te njome u srce. Prvih par stihova ide ovako:
Usnila je sanak pusti sa Kosova Rada
Pa se svome milom dragom u naručju jada
Vidiš dragi širom polja božurova nema
Samo kamen, ljuto grmlje pod oblakom drema.
Ej dragi, dragi božurove sadi
Ja ću vodu a ti koren, nek izniknu mladi…
Valjda niko ko razmišlja ne misli da je ovo priča o božurima. Mnogo narodne pameti i iskustva je utkano u ovih par stihova.
Pre nekog vremena napisah jedan tekst sa naslovom „Sanajam i želim“. Iznad svega.To je bilo valjda jedini put da se ostvari ono –što je babi milo, to joj se i snilo!
Konačno svi hoće da igraju za ovu našu Srbiju!
Kakva je takva je, jebeš ga, drugu nemamo. I ovako mali sad imamo strašan izbor igrača. Imamo i vodu, i koren, i samo da upotrebimo pamet, koju siguran sam imamo više od drugih.
Govorio sam „sanjkam“ i „želkam“, to je tad bilo aktuelno. Pošteno, i pored velike želje nisam verovao da će se sve skockati. I nekako sam se i sam uživeo u ulogu kolektivnog Kalimera – u kukanju – te fali nam ovo, te fali nam onaj. I uvek ta težnja ka opravdanju, kao da nam je to cilj. Kao da nam je tako lakše. Kao da jedva čekamo takav ambijent.
Mada se svi mi najbolje snalazimo kad moramo da se prolagođavamo, nameštamo i, da ne kažem, muljamo – ne sa negativnim kontekstom.
Sad odjedanput smo došli u situaciju da su se ona četiri ocila u našem grbu okrenula licem u lice, a ne leđa u leđa – sada imamo zadatak i naredbu. Obavezu. Nismo uvek bili u takvoj situaciji. Kao da smo bežali od toga. Ovo je domaći zadatak – za sebe, porodicu, za svoje, za komšiluk, za komšije. Kud ćeš uzvišenije. Za obraz, za ponos i iskon!
Ovako zajedno sastavljeni smo strašan tim. I ovako mali smo strašni. Valjda smo nešto naučili od onog nadmenog puvanja 2007. Mi brzo učimo – ne sumnjam. I, što reče Duda na akademiji, Saša mora da sprema utakmicu da dobijemo Amere! Šta i kako god to bilo objašnjivo. Da bismo došli do toga treba da smo spremni, pametni, skoncetrisani i ljuti. Treba sve da gazimo i da pokažemo ko je gazda. Niko te u sportu ne ceni ako ga ne zgaziš! Uz izvinjinjenje – u sportu gaženje nije pogrdan izraz, niti ponižavajući. Meni je to duhovna hrana i nada. Želja.
Mnogo drugih ekipa ima dobre igrače. Mislim na ekipe koje prođoše ove prozore ovako ili onako. Mislim da Australija ima sedam ili osam NBA igrača. Ali ne ispade pošteno. Njihov prozor beše mnogo veći nego rvatski, na primer. Tek – šta je tu je. Oni su jaki.
A sad mi kad smo zajedno – pokažimo pamet. PAMET.
Dosta smo bili drugi i tapšani po ramenu. Koraknimo napred. Sad nemamo opravdanja koja najviše volimo. Nismo više KALIMERO. Sada smo Rasel Krou iz “Gladijatora”. Sada igramo za dušu i srce. I za uspravnost.
Usnio je sanak pusti Dugi. I to je prvi sanak koji mi se ostvario. Da budemo svi zajedno.
Sa njima sam. I drhtaću, i plakaću, i sve sa njima ću izdržati.
Sada idemo u Kinu kao vukovi. Tako nas i gledaju, i očekuju, i boje nas se. Opominjem samo da se ne ponovi „nadmena“ 2007. Valjda se sećamo. A da treba gaziti sve – TREBA!Samo te tako poštuju.
I doći, ako je moguće, do istorijskog sudara sa Amerima. Dosta je besa kod nas, ali pamet i znanje treba da imaju primat. Ja samo „želkam“ i „sanjkam“…
Ali i bez obzira kako se bude odvijalo takmičenje , oni su moji kao uvek. Skakaću, plakati, radovaću se i tugovati sa njima. Moji su bez rezerve i ostatka, i oni su nešto najbolje što imamo.
Neka im Bog podari snagu!
Photo: MN press