Dugi: Više o moralu, sasvim malo o košarci
- March 21, 2016
- 1 comments
- Miroljub Damnjanović Dugi
- Posted in BLOG: DUGI
Opet gorko, teško. Nekako depresivno, niko se na ulici ne smeje. Televiziju ne gledam, sem Đoleta. Ujutro pređem preko STB da vidim temperaturu u gornjem desnom uglu, i to je jedino mesto gde ne piše V… Ali na ekranu nabasah najpre na sliku u Žikinoj “Šarenici”, i za trenutak u kadru se pojavi moj drug iz detinjstva Jane Januzović, bubnjar u orkestru televizije. Ni on se ne smeje, a imao je najdobronamerniji i razoružavajuće širok osmeh. Možda se i osmehnuo na trenutak, ali ne vidim kad sam ovakav… Sve sam crnji što mi je kosa belja.
A umro je jedan moj, više drugar nego poznanik, mada ne baš toliki kao što ga mnogi ožališe. Opšta pomama. Malo je trenirao boks u našoj salici na Radničkom koja je, uzgred, glumila u barabar isto filmova kao i on. I zbog toga je neizlečivo voleo sve iz Radničkog. Plakao sam kad je izgovarao Bojićeve “Stojte galije carske”, plakao je i on i, kako mi reče, i kamerman i cela ekipa, dok se kapetan brodice krstio. Glas mu je zatitrao dok mi je sve ovo pričao u “Potkovici”.
Ovo pišem samo zato što mi zasmeta toliko kupovanje i farbanje prošlosti na njegovom odlasku. Svi su, bre, boksovali protiv njega, kao da je ceo život bio
bokser, a ne samo malo. E, da ih je toliko bilo u BK Radničkom ne bi danas Milivoje trenirao svoju senku i ponekog klinca. To mi sve pre liči na Nušića i “Dva raba”, nego na borbu za status ogromnim brojem i veličinom čitulja, poput onih iz filma “Vidimo se u čitulji” devedesetih. Što je mnogo – mnoge je. Samo je jedan košarkaš napisao nešto malo i lepo: “Kad ti nedostaje neko koga nisi poznavao, mora da je bio veliki”. Svaka mu čast.
Inače, apropo onog boksa, setih se kad je jedan naš šef rekao, a vezano za boračke penzije jednog od ratova: “E, da smo imali ovoliko prvoboraca rat sigurno ne bi trajao toliko koliko je trajao”. Nije baš isto, ali podesća.
Možda i ja preterujem u ovoj svojoj gorčini. Šta ću, tako je to, bar za sada. Moji psihoterapeuti u Koš magazinu će to razumeti.
U svakom slučaju, okolina je depresivna a ja ljut. Kad sam odlazio u penziju savetovali su mi da moram porodicu više da izvodim, i ja se toga striktno pridržavam. Kako sam u “gore navedenom i dole opisanom” raspoloženju, uglavnom ih, svakodnevno, izvodim iz takta. Tu i tamo ih odvedem i na neka mesta gde se pazi na kulturu, doduše zdravstvenu. Izvodim ih u bolnice i domove zdravlja. Evo baš pre dva dana ulazim u DZ Vračar, i u hodniku vidim mlađu ženu sa detetom od desetak godina. U prolazu čujem njeno “samo da završiš školu i da bežiš iz ove lude zemlje”. Reče i jedan drugi epitet, ali kako nije na na mom repertoaru psovki, ne ponavljam ga. Kad nisam pukao… zasmetalo mi je to bez obzira na sve što mislim o toj “ludoj zemlji”, ma ja sam neizlečiv! Treba mi samo vikati “da,da…. da”, i pustiti me da serem.
Moja supruga ima intezivne bolove u ramenima i treba joj terapija. Odemo na šalter, kad tamo zakazuju pregled za kraj aprila. U trenutku se setih onog sirotog disciplinovanog Istočnog Nemca iz vica, kad je došao da plati vartburga. Prodavac mu reče,više kao opomenu: “Ali, kamarad, isporuka je za pet godina”. Istočni Nemac odgovori da zna. Dade pare, utanači datum isporuke i ode. Ali se odmah vrati i upita: “Znam da je isporuka 3. maja za pet godina, ali da li je pre ili posle podne?”
Sve mi to prođe kroz glavu, a strpljenja imam kao pile, pa upitah onog komandanta na šalteru – a (bez “izvinite”) koje godine krajem aprila? I upitah da li imaju neki komp da “sejvujemo” one bolove i stavimo ih u neki folder da sačekaju taj kraj aprila. Komandant malo ustuknu ali, zaštićen staklom, drznu se i reče: “Hoćete ili nećete”. Kao na pijaci. A iz očiju joj viri da je u dilu sa penzionim fondom, kao spoljni saradnik otkako je MMF, uz podršku naših genija, nastavio operaciju “Milosrdni anđeo”. Gde je anđeo svaki konzument te akcije koji završi na Novom groblju u Ruzveltuvoj, Topčideru, na Lešću ili kojoj već pizdi materini.
Oteo sam joj uput, i znam da ću opet da nađem nekog koga poznajem i ko će mi, kao moj drug dr Tomić, reći: “Dugi, mnogo sam te razmazio”. A ja ću, zato što mi je do sada sto puta učinio, morati da oćutim. E – to me izluđuje, mada i sam dajem doprinos idući linijom manjeg otpora.
Tek to me dovodi do ludila, ali ko mi je kriv. Zato i razumem onu mladu ženu iz hodnika, iako me boli njen stav i pouka za desetogodišnje dete. Jer, meni je košarka pružila neizmerno mnogo, i kriva je što ovu jebenu državu volim nadrealno mnogo, bez pokrića i bez rezervi. Da nije tako, svaki dan bih šest puta emigrirao, umuvao se među ove nesretnike sa kojima igraju “jelečkinje – barjačkinje”.
I opet: ostajte ovde… Zbog tog istog Šantića zviždućem “Eminu” po vasceli dan. I plačem kad Dragan recituje Bojića, a besan sam kad Goran recituje “Naše dane”. Neizlečiv slučaj.
E, onda u takvom raspoloženju odem u “akademiju nauka” i naručim pivo. A pivo kao da je saradnik svih naših službi, i kao da se proizvodi ili krštava u Nemanjinoj 11. Opušta, menja raspoloženje i posle trećeg bi da se baciš pod tramvaj za ovu
lakrdiju od države. Serem, jel’ da? Nije baš tako, ali kako je drugačije?
Tek, tu u “akademiji”, zazvoni mi ovo sranje od mobilnog. Nepoznat broj. S druge strane nepoznat, mlađi muški glas. Upita me da li je moj citroen, i odmah mi je bilo jasno odakle mu broj. U kraju gde stanujem parkiramo automobile uspravno, ili kako već stignemo, zatvaramo jedni druge i jedino možemo da funkcionišemo ostavljajući telefone na šoferšajbni. Komšijska solidarnost. Tako je i ovaj momak našao moj broj, i nazva me. Reče da, ako je moj auto, siđem dole jer mi je udario i slomio retrovizor. Sitna šteta, ali sam se trgao. Rekoh da nisam kod kuće i da ostavi svoj broj na kolima. On me upita gde sam, i kad mu rekoh u kojoj akademiji, odgovori da dolazi za par minuta. Pomislih da se neko zeza, ali za nekoliko minuta zaista eto njega. Još uvek u neverici ponudih mu da sedne, kažem da smo baš na “proučavanju Frojda”. Pitam ga odakle je, i šta su mu roditelji. Reče da se zove se Rade, iz našeg je kraja. Roditelji obični, normalni ljudi ovog grada. Otac mu je, reče, umro. Mislim se u sebi, kakvo je osveženje videti da vaspitanje i moral postoje i kad nas ne bombarduju. Namah mi odlutaše misli na događaj od pre 45 godina, kad me je majka na stepenicama, ovako krakatog, vratila jer nisam dovoljno glasno rekao komšiji “dobar dan”. Ona me nije čula. Ja mog sina nisam nijednom vratio mada priča nerazgovetnije od mene, ali sam ga dovoljno glasno i javno opomenuo da mu više ne pada na pamet sličan propust. Drugo je vreme sada, ali nije drugi moral. Moral je uvek isti, i pokazuje se i na sitnicama.
Momku koji je došao dao sam sve podatke, on reče da će naći nešto polovno, i ode. Nešto kasnije čujem da je kum sa decom mojih prijatelja, savim slučajno i da je prilično buntovan, da je kao Urke, onaj Draganov s početka “Poslednjeg kruga u Monci”. Razmišljam za sebe: koliko njih je napravilo slične prekršaje i pobeglo. Mislio sam da sam ja čudak što ne bežim. Mogao je i on da pobegne, ali jedan komšija mi kaže da je odmah stao i izašao iz kola. Lepo.
Koliko li samo Urketa i “urketa” pliva i leti našim gradom, jureći za šansom u ovom nemogućem ambijentu u kome nema milosti? Od onog biblijskog – čini dobro ljudima i dobrim će ti se vratiti – teško da ima i mrvica. Sva ta deca se bore kako znaju i umeju, a šta smo im ostavili? Samo svoju razočaranost, rezignaciju i depresiju. E, pa meni je mladić Rade malo, malecko svetlo na kraju dugog, dugog tunela. Malo, ali svetlo. Možda do tog svetla neću stići, kao ni mnogi drugi, ali znam da postoji.
Ja sam se moralu učio dok sam se bavio sportom, to da u najtežim momentima treba ostati jak, i kad gubiš, i kad si pritisnut. Nisam siguran da sam se posle najbolje snašao, ali bar sam pokušao. I video da može jer, kako reče neko: nije teško biti fin, vaspitan i raditi nešto lepo, ili sve to zajedno. I sad se odnekud pojavio taj Rade i ulio mi neku novu veru, hvala mu na tome. A redakciju Koš magazina molim da pronađu neku vezu sa sa košarkom, ako je uopšte moguće, i objave ove moje, po prvi put obrnute misli. Naime, kad krenuh beše sve crno, a završava se nadom, mojom nadom i nje se očajnički držim. Takvi nagoveštaji i znameni ne daju mi da potonem.
Miroljub Damnjanović Dugi
Photo: YouTube
Ovih dana se u Srbiji voli sado-mazo. Ti Dugi ocigledno volis da ozracis, a meni izgleda da ne smeta, sta vise, lagano bi se nadovezao na ovo… Svi pricaju o moralu, nekim pravim vrednostima i proslim vremenima, a i dalje svako cima poznanika za rukav da ga uvede preko reda… E zato mi koji nemamo poznanike ili koji cak ne umemo ni da pitamo za to preko reda zavrsimo u “jerjeckinje-barjackinje” koloni… Kada ucinis nesto dobro, (kao Urke) makar to bila kap u okeanu, promenices ga, bice veci makar za tu kap… Ali danas mnogi vole da sede na obali, cepaju Zajecarac i pisaju po tom istom okeanu.